Kako pomoći djetetu da prihvati gubitak bliske osobe?

Da li je neophodno konsultovati stručnjake u slučaju gubitka roditelja tokom djetinjstva ili adolescencije, i da li na savjetovanje ide odrasla osoba ili dijete?

Preporučljivo je, ali ne i obavezno. Mnoge dileme, teškoće i aktuelni problemi tog tipa mogu da se riješe u krugu porodice, uže i šire grupe socijalne podrške, koju čine osobe od povjerenja, bliske djetetu (drugi roditelj, bliski rođak, staratelj, porodični prijatelj, porodični ljekar i sl.), za koje se procjenjuje da posjeduju kapacitet da se uključe u riješavanje poteškoća, i da pruže adekvatnu pomoć i podršku djetetu. Ukoliko porodica odluči da konsultuje stručnjaka, na savjetodavni razgovor uvijek dolazi dijete ili adolescent u pratnji odrasle osobe ili zvaničnog staratelja.

Da li sa djecom treba biti iskren, u kojoj mjeri, i na koji način?

Djetetu je neophodno reći istinu, a pritom, informacije i pristup tokom razgovora, prilagoditi uzrastu, njegovom ličnom senzibilitetu i individualnim karakteristikama, poštujući istovremeno porodični stil, životne okolnosti, ali i model funkcionisanja porodice (kulturološki obrazac). Stručnjak daje savjet odraslima koji su u pratnji , a inicijativu za razgovor i saopštavanje informacija preuzima osoba koja je djetetu bliska, u koju dijete ima najviše povjerenja, i u čijem prisustvu će se, po procjeni porodice, dijete osjećati najsigurnije.

Samo iskreni odgovori i istina o događaju mogu sačuvati odnos povjerenja koju odrasla osoba ima sa djetetom. Sve druge opcije dovode u pitanje takav odnos. Dakle, ključna reč je povjerenje, koje se ne smije dovesti u pitanje, jer se dijete u takvom odnosu ne bi više osjećalo sigurno. Dijete bi trebalo da ima povjerenja u odraslu osobu drugi roditelj, nana, dedo, tetka, amidža, dajidža itd., koji se dalje stara o njemu, vodi ga, pruža podršku u procesu tugovanja, nudi najadekvatniji model za prevazilaženje teškoća u svakodnevnom funkcionisanju, nakon gubitka, te pomaže djetetu da izrazi svoju tugu na prirodan i za njega/nju, prihvatljiv način, kako bi spontano i prirodno uspjelo da prevaziđe kako prvu, najtežu fazu tugovanja, tako i sve ostale.

Da li je u redu pred dijecom pokazivati svoje emocije ili ipak biti pozitivan?

Naravno da je u redu pred djecom ispoljiti svoje emocije, objasniti  osećanja, zašto smo tužni, šta je tuga, kada se pojavljuje, u kojim situacijama, i staviti sve u realna kontekst, normalizovati sopstvena osjećanja, i dati djetetu dozvolu da ispolji sve što osjeća u datom momentu. Jer, tako učimo dijete da je potpuno prirodno biti tužan kada izgubimo nekoga ko nam je bio važan u životu i koga smo voljeli. Možemo u toj situaciji i pomoći djetetu da ispolji svoje osjećanje tuge, jer zajedno je lakše…na isti način dajemo dozvolu i za ostala osjećanja, pružajući podršku na ovaj način, i edukujući dijete, istovremeno, u kojim situacijama je koja emocionalna reakcija prirodna i potpuno u redu. Kada objašnjavamo emocionalne reakcije mi djetetu pomažemo da bolje razumije i naše ponašanje, da ne bude zbunjeno ili uplašeno, da ne ojseća krivicu, zbog ponašanja odraslih. Dijeca često pomisle da su nešto skrivila, pa su odrasli zato ljuti, uplašeni ili tužni. Nije način, da krijemo osjećanja, maskiramo, minimiziramo, negiramo, tj. da ostavljamo utisak da naše ponašanje i ono što govorimo, nije u skladu. Takođe, nije prirodno da budemo raspoloženi, ako smo izgubili nekog dragog i bliskog. Najispravnije je da objasnimo svoja osjećanja, tako dijete dobija poruku da mu vjerujemo, da smo iskreni i da može da se osjeća sigurno pored nas.

Od koje godine dijete može da shvati pojam smrti?

Puno značenje pojma smrti, kao i svih ostalih apstraktnih pojmova, moguće je postići u periodu između 10 i 12 god., sa završetkom faze razvoja formalno-logičkih operacija, tj. apstraktnog mišljenja, kod većine djece, urednog razvoja.

U kom uzrastu bi trebalo da djeca prisustvuju dženazi, a do kog uzrasta ne?

Savjet stručnjaka je da dijete od 5. godine može da se vodi na ispraćaj preminule osobe , ali obavezno uz pratnju odrasle osobe, bliske djetetu, koja se o dijetetu i stara. Takođe, neophodna je adekvatna priprema djeteta za ovakve događaje, a razgovor, tim povodom bi trebalo da bude prilagođen uzrastu.

Da li postoji mogućnost da dijete oseti krivicu? Na koji način je to moguće spriječiti?

Moguće je da dijete oseti krivicu, da bude zbunjeno i da ne može da shvati ponašanje odraslih u takvim situacijama, što se često dešava u našim uslovima, jer odrasli imaju pogrešna uvjerenja o tome kako bi trebalo da zaštite dijecu od teških informacija i od ovakvih životnih događaja. Takođe, zbog problema sa sopstvenim emocijama, odrasli bliski dijetetu, često nisu u situaciji da obave najadekvatniju pripremu za predstojeće događaje i situacije povodom porodičnog gubitka i procesa tugovanja. Zato se i preporučuje konsultacija stručnog lica i odlazak u savjetovalište, na razgovor sa psihologom.

Samo iskreni odgovori na pitanja dijece i mladih, kao i autentično ponašanje u situaciji tugovanja, mogu biti od koristi i pomoći, uz sva nastojanja odraslih da uspostave kontrolu nad sopstvenim reakcijama, kako bi se predupredile potencijano ekstremne i dramatične reakcije u prisustvu djeteta.

Dijete mlađe od pet godina ne može da shvati pojam smrti, kao starija djeca, to smo već napomenuli. Smrt shvata kao privremeni odlazak bliske osobe, uz očekivanje da se ona ponovo vrati. Na ovom uzrastu smrt se doživljava kao reverzibilna pojava, odnosno dijete očekuje da draga osoba može da se vrati nakon smrti (kao u crtanim filmovima i bajkama-junaci umiru i ponovo oživljavaju). Mišljenje ima karakter magijskog.

Smrt kao kraj života je pojam koji ni dijeca predškolskog uzrasta ne mogu da razumiju, jer je njihovo mišljenje još uvijek na konkretnom nivou. Nije preporučljivo reći da je neko „otputovao“, da je bio bolestan ili da je otišao, iz nepoznatog i nejasnog razloga. Trebalo bi da budemo obazrivi sa izborom riječi i izraza, da damo jasne i konkretne odgovore. Ovakve formulacije se predlažu kao najprimjerenije na pomenutom uzrastu. Sve drugo bi moglo dodatno da zbuni i uplaši dijete, ili da dovede do toga da se osjeća krivim za „odlazak“ drage osobe, jer nije nešto dobro uradilo, nije bilo poslušno, jer ga onaj koji je „otišao“ više ne voli, nije bilo vrijedno ljubavi drage osobe, kad ga je tako napustio, itd.

Ako navedemo bolest kao razlog i uzrok smrti, trebalo bi da objasnimo da ne dovodi svako bolesno stanje do smrtnog ishoda-jer i dijete može da bude bolesno, ili neko od odraslih, u perspektivi, tako da bi trebalo objasniti kako, i koje bolesno stanje dovodi do smrti, u čemu je razlika, u odnosu na godine, starost, nesretan slučaj, smrt i slične pojave, na način koji je primjeren dijetetu. Odrasli često koriste izraz „zaspao/la“, što može kod djeteta da dovede do pojave strahova vezanih za spavanje …iz navedenog vidimo da je važno dobro se pripremiti za pitanja koja nam dijeca i mladi, svih uzrasta, mogu postaviti, na ovu temu.

Tek oko desete godine godine djeca počinju da shvataju konačnost smrti kao pojave, da je to dio životnog ciklusa, te da smo svi smrtni, kao bića.

Porodica bi trebalo da pripremi djete za ovakve situacije, zavisno od uzrasta, od nivoa kognitivne, emocionalne i socijalne zrelosti, stepena bliskosti sa preminulom osobom, kao i u odnosu na reakcije ostalih članova porodice. Dešava se da dijeca ne pitaju ništa. Trebalo bi se prilagoditi trenutku i senzibilitetu djeteta, procjeniti kada je najprimjerenije, i objasniti šta se zapravo dogodilo. Ukoliko dijete postavlja dodatna pitanja, trebalo bi iskazati strpljenje i odgovoriti mu smireno, konkretno i jasno. Malo dijete oseća promjene u ponašanju, kod odraslih i može specifično da reaguje. Neophodno mu je obezbediti da bude kraj osobe koju poznaje, koja je upućena na njega i koja posjeduje kapacitet da u datom momentu obezbjedi dijetetu sigurnost, mir i stabilnost.

Dijeca prolaze kroz proces žaljenja za osobom koje nema više u bliskom okruženju, kao i odrasli, ali na drugi način. Te reakcije mogu ostati neprimjećene od strane porodice koja je zaokupljena sopstvenim tugovanjem. Dijete, verovatno, neće umjeti da verbalizuje svoja osjećanja. Dijeca najčešće pokazuju svojim ponašanjem kako se zapravo osjećaju, samo ih treba pratiti–iskazuju otpor, negativizam i netrpeljivost prema aktivnostima ili osobama koje su na raspolaganju, demonstrirajući bijes, otvoreno tuguju, plaču, povlače se, ili pak, ispoljavaju ravnodušnost i prividnu nezainteresovanost za događaje koji su u toku. Navedene manifestacije ponašanja je moguće registrovati i u populaciji predškolaca i pripadnika školskog uzrasta, ali još češće u populaciji tinejdžera. U tom uzrastu, tugovanje je intenzivnije i često je povezano sa osjećanjem krivice, samooptuživanjem i bijesom, jer bliske osobe više nema, te podsjeća na bunt protiv svega i svih koji su prisutni.

Preporučuje se razgovor i prisjećanje na umrlu osobu, kroz zajedničke uspomene i iskustva, prelistavanje slika i albuma, prisjećanje na rituale, porodične običaje, okupljanja i druženja… Oživljavanje sjećanja pomaže dijetetu da se na trenutak poveže i obnovi prekinuti kontinuitet, sa osobom koja nedostaje, kao i sa sopstvenim iskustvom, što olakšava proces tugovanja.

Proces tugovanja je prirodni proces, koji ne treba spriječavati, ometati, na bilo koji način, zbog vlastitih strahova („nemoj da plačeš, dječaci ne plaču, nisi slabić, moraš biti jak, mama bi sada voljela da budeš raspoložen, tata bi se sada razočarao kada bi vidio kako si tužan“, i slični primjeri pogrešnih instrukcija i nesnalaženja odraslih). Naprotiv, trebalo bi pomoći dijetetu da tuguje, na zdrav način, jer je to prirodno i autentično. Proces tugovanja smanjuje bol i prazninu za osobom koja je smrću istrgnuta iz porodičnog konteksta. Dijete školskog uzrasta može zajedno sa roditeljem da napravi album sa slikama, da se u vidu crteža oprosti sa dragom osobom koja je preminula, da nacrta nešto po sopstvenoj želji. Starijem dijetetu ili mladoj osobi se može ponuditi da napiše pismo u kojem će se obratiti voljenoj osobi, kako bi na taj način saopštili sve što nisu uspeli ili stigli da urade. Također, prisustvovanje ritualima koji se odnose na opraštanje, se preporučuje, uz podršku odraslih, a odlazak na groblje i posjete groblju bi trebalo prilagoditi individualnom reagovanju, potrebama, željama i senzibilitetu dijeteta, tj. mlade osobe, uz prethodni dogovor i kontinuiranu podršku za sve predložene opcije.

Rutina, da ili ne…

Prvih dana dijetetu bi trebalo omogućiti da vrijeme provodi sa svojom porodicom, da bude pošteđeno redovnih obaveza, kao što je slučaj sa ostalim članovima porodice. Čim okolnosti dozvole, dijetetu bi trebalo pomoći da se što brže vrati redovnim obavezama i svakodnevnoj rutini, po ustaljenoj i poznatoj dinamici, jer rutina i svakodnevna dinamika vraćaju osjećaj sigurnosti. Poznati uslovi i okolnosti funkcionisanja pomažu da se uspostavi stabilnost i kontrola nad svakodnevicom, i pored promjena koje su nastupile odlaskom drage, bliske osobe iz našeg okruženja.

„Zašto baš meni?“

Objasniti dijetetu šta je realno, objektivno, i zašto takav način razmišljanja nije dobar, ni za dijecu, ni za odrasle, kuda vodi, na koji način nam odmaže ovakvo razmišljanje…opet, objašnjenja prilagoditi uzrastu. Pratiti dijete, ukoliko se ne snalazite, obratite se stručnjaku!

Da li gubitak roditelja može izazvati patološke posljedice po dalji razvoj dijeteta ili mlade osobe?

Nema pravila, mogućnost uvek postoji, ukoliko postoji i predispozicija za dalju patološku strukturaciju mlade ličnosti, gdje govorimo o događaju kao okidaču za pojavu patološkog procesa. Uz adekvatnu podršku porodice, adekvatno praćenje i zbrinjavanje tokom procesa tugovanja, i nakon toga, uz podršku i konsultaciju stručnih službi, ukoliko se za tako nešto pojavi potreba, mlada osoba može da se razvija neometano u sredini koju su ostali članovi porodice obezbjedili i učinili zdravom za njen dalji razvoj.

Savjet za blisku rodbinu, prijatelje i osobe bliske dijetetu, u takvoj situaciji, je da osluškujući i prateći, i dijete, i sebe, pruže maksimalnu podršku i zaštitu, obezbjede što zdravije uslove za dalji razvoj dijeteta, u svakom smislu, koliko god je to realno i u njihovoj moći, a ukoliko naiđu na poteškoće i ne budu mogli da riješe problem samostalno, uvijek ih ohrabrujemo i pozivamo da se obrate stručnom licu i stručnim službama, za pomoć.

Piše: Kisić Tatjana, specijalista medicinske psihologije

Tekst napisan u saradnji sa Razvojnim centrom za djecu i odrasle “Faktor”

Foto: Pixabay

Izvor: Detinjarije.com