Kako olakšati odlazak u vrtić?

Veliki broj pedagoga i dječijih psihologa slaže se u stavu da je za formiranje ličnosti i karaktera veoma bitan period od treće do sedme godine, jer je to vrijeme kada dijete najviše uči, usvaja i upija znanja oko sebe. Dijete je samo po sebi kreativno, jedinstveno i aktivno biće, a upravo ta njegova aktivna priroda ispoljava se kroz njegovu inicijativu, istraživanje i prije svega kroz dječiju igru. Pored veoma značajne socijalizacije, odnosno procesa formiranja društvene ličnosti, jer čovek je po sebi društveno biće, djeca kroz boravak u vrtićima stiču brojna iskustva i znanja. Zapravo, dijete u vrtiću dolazi u odnose u kakvima, do stupanja u ustanovu, nije bilo. Stiče brojna iskustva, upoznaje razna osjećanja, od prvih simpatija i prijateljstava, pa do prve nesuglasice ili pak nesimpatije. Sva ta osjećanja, događaji, lijepi ili manje lijepi, imaju nemjerljiv značaj za dječiji razvoj, sazrijevanje i socijalizaciju.

Problemi prvog odvajanja

Prvi iskorak djeteta u životu je izlazak iz uže porodice i upis u vrtić. Polazak u predškolsku ustanovu označava i prvo razdvajanje mališana od roditelja na duže vrijeme, kao i susret sa velikim brojem nepoznatih osoba uključujući nove prijatelje i odgajatelje. Dolaskom djeteta u vrtićku grupu mijenja se njegov dotadašnji način života. Bez obzira na to koliko je izražena njegova potreba za društvom vršnjaka, dijete u suštini ne osjeća podjednako i potrebu da sigurnost porodičnog okruženja mijenja za nešto novo i nepoznato. Zato većina mališana reaguje plačem ili na neki drugi način protestuje i izražava svoju tugu i strah zbog razdvajanja. Njima je teško da shvate da je vrtić dobro i bezbjedno mjesto, kao i da će se roditelji poslije izvijesnog vremena vratiti po njih i odvesti ih kući. Ovaj tranzicioni period predstavlja veoma stresno iskustvo kako za dijete, tako i za roditelje. Roditelje najviše brine da li će njihov mališan moći da ispuni zahtjeve nove sredine – nauči gdje se šta nalazi u prostoriji u kojoj boravi sa svojom grupom, uradi ono što odgajatelj od njega očekuje i kada je potrebno, zatraži pomoć.

Reakcije djece na promjenu

Reakcije na odvajanje mogu biti mnogobrojne i razlikuju se od djeteta do djeteta.

• Emocionalne reakcije: Dijete može biti jako tužno i patiti za roditeljem. Kod neke se djece može javiti velika ljutnja i razdražljivost i to posebice kada dođu iz vrtića kući.
• Tjelesne reakcije: Ponekad djeca iskoriste svoje tijelo kao medij da kažu roditeljima da nisu dobro. Tada djeca mogu imati bolove u trbuhu, mogu povraćati, imati glavobolje. Kod neke djece se javi privremeno vraćanje na prethodnu razvojnu fazu pa djeca koja normalno govore počinju tepati, i tome slično.
• Ponašajne reakcije: Kada emocije isplivaju na površinu, djeca se mogu ponašati na različite načine: plakati, vrištati, udarati,  odbijati svaki kontakt, aktivnosti, jelo, spavanje. Mogu biti pasivni promatrači, držati se svoje drage igračke i biti mirni u nekom zabačenom kutku.

Ovakve reakcije se javljaju odmah nakon odvajanja i traju onoliko koliko djetetu treba da se prilagodi na novu situaciju. Kod pojedine djece reakcije se mogu javiti odgođeno i to baš kada pomislite da se dijete lako prilagodilo. Dijete će zapravo tek nakon što prođu sedmica ili dvije u vrtiću,  shvatiti da je odlazak svakodnevni i tada počinje reagovati.  Što je dijete starije, to su ove reakcije blaže i traju puno kraće. Sve one reakcije koje se javljaju u periodu od 2 do 3 sedmice, kažemo da su normalne. Ako prilagodba traje duže od 2 mjeseca smatra se težom i dobro je da se u tom slučaju posavjetovati se sa stručnjakom.

Šta uraditi kako bi se olakšala prilagodba?

Svakom je djetetu potrebno neko vrijeme da se prilagodi novoj sredini, upozna odgajatelje i nove prijatelje. Nekoj je djeci potrebno kratko vrijeme da bi se prilagodila, dok je nekoj potrebno duže vrijeme. Također, neka djeca reaguju na odvajanje od roditelja i boravak u vrtiću vrlo burno, dok druga lako prihvate novu situaciju, bez većih promjena u ponašanju. Ipak, roditelji mogu poduzeti određene korake, kako bi svojoj djeci olakšali promjenu.

Stručnjaci preporučuju:

• Prije polaska u vrtić poželjno je često govoriti slijedeće:
  • vrtić je mjesto gdje ima puno igračaka i djece,
  • vrtić je mjesto u kojem odgajatelji znaju mnogo zanimljivih igara,
  • što će se sve raditi u vrtiću i kako će teći njegov boravak,
  • nikada se ne smije plašiti dijete vrtićem (npr. ako budeš zločest ići ćeš u vrtić, u vrtiću ćeš morati sve pojesti i sl.),
• Ritam djetetova života u obitelji treba prilagoditi ritmu u vrtiću,
• Dijete vrtićkog uzrasta treba osamostaljivati u oblačenju, održavanju higijene i prehrane,
• Dobro je s djetetom prošetati do  vrtića, pogledati djecu u igri na dvorištu i pridružiti im se u igri,
• Kada dijete krene u vrtić poželjno je da prvih sedam dana dolazi u vrtić na kraće vrijeme (prvi dan sat vremena, drugi dan dva sata, pri čemu se raspored dolaženja dogovara s odgajateljima),
• Za djecu od 3 do 6 godina trajanje boravka prvih dana može biti i duže, ali uvijek u vrijeme igre. Vrijeme odmora je kritično vrijeme pa ga treba ostaviti za kasnije razdoblje kada se dijete donekle prilagodi novom prostoru,
• Dobro je ponijeti u vrtić tzv. prijelazni objekt – neku djetetu dragu igračku ili predmet koji mu pružaju sigurnost i utjehu (bočica, dekica, medo),
• Tijekom perioda prilagodbe nije poželjno navikavati dijete na nove oblike ponašanja. Ako željeno ponašanje nije usvojeno do polaska u jaslice/vrtić, tijekom prilagodbe svakako ga ne mijenjati, nego ostaviti za vrijeme kada se dijete prilagodi novim promjenama u svom životu.

Djeca jako dobro osjećaju roditeljeve emocije. Stoga je važno da roditelji budu sigurni u svoju odluku da dijete polazi vrtić i da o vrtiću i odgojiteljicama imaju pozitivan stav. Ukoliko dijete osjeti da je roditelj nesiguran i tužan, takvo će biti i ono. Kada se roditelj odluči za vrtić i potpuno prepusti dijete u povjerljive ruke, važno je dijete ima kontinuitet u polasku vrtića. Vrlo je važno razumjeti da je faza prilagodbe za dijete zapravo faza otkrivanja jednog novog svijeta. Nije neobično da se djeca, kao i većina ljudi, boje nepoznatog, stoga im trebaju roditelji da im budu oslonac. Sretna okolnost je ta što se promjene stalno dešavaju. To znači da iako će u početku biti suza i negodovanja prije ulaska u vrtić, roditelji mogu da očekuju da će njihovi mališani već sljedećeg trenutka radosno otrčati u susret drugarima ili uživati u pravljenju kolaža od papira i crtanju. Važno je imati na umu da tranzicija ne predstavlja samo izazov za mališane već i za roditelje, koji takođe moraju da se adaptiraju na promjene. Biti smiren i otkriti da li je djetetu potrebna pomoć da se izbori sa novonastalom situacijom, ili neposredno ga ohrabriti, ne samo da će stvoriti jaču vezu između roditelja i djece već i formulu za uspješno prevazilaženje narednih perioda tranzicije.

Za Akos.ba: Rabija Arifović