Kako ne vidiš da te volim?

Ljubav je univerzalna vrijednost udahnuta u svako živo biće. Posve je prirodna emocija koja dolazi iz ljudske nutrine i lahko je prepoznajemo i kod sebe i kod drugih. Odsustvo iste ili njen drugi kraj na dimenziji primijetimo, još, čini mi se i lakše. Volimo Boga, volimo majku, supružnika, volimo gledati TV, volimo trčati, volimo različite stvari, volimo mnogo, jako, dugo. Teško je definisati sve dubine i širine ljubavi, ali ono što je najvažnije, jeste njena recipročnost. Svi želimo da volimo i, posebno, da smo voljeni. Ako posmatramo ljubav kao osjećanje koje mi budimo  u nekom i neko budi u nama, zašto smo uvijek stoprocentno sigurni da se naša ljubav prepoznaje kao ljubav, a ljubav drugog, s one strane, je često na vagi. Reći ćemo da mi umijemo da volimo, da to pokazujemo i da druga strana to ne vidi i isto tako reći ćemo da, iako druga osoba voli nas, mi tu ljubav ne prepoznajemo. Skloni smo brzo uočiti kako je ljubav s druge strane odnosa manjkava.

Inspirisani prikazivanjem ljubavnih odnosa u književnim djelima, na filmu, kreirali smo koncept u glavi da je dovoljno samo da se ljubav desi, otkrije, pronađe i ključ života je u našim rukama. Zato je potrebno, samo, da pronađemo tu osobu koja nas voli i možemo bezbrižno u ljubavi da čekamo starost, smrt. Dovoljno je da nas voljena osoba voli i naš život tek onda ima smisla.

A šta se desi kada postanemo svjesni da ljubav kao emocija, sama po sebi, nije dovoljna?

„Odlučila sam pripremiti mu posebnu večeru, našminkati se i srediti“ – počela je svoje izlaganje. „Već nekoliko dana smo zaokupljeni svako u svojim obavezama i nismo stigli provesti vrijeme skupa, posvetiti se jedno drugom, razgovarati, pa sam željela pripremiti malo iznenađenje. Probala sam novi recept koji sam pronašla na kuharici, znam da voli meso. Hrana je već bila spremna, odabrala sam haljinu za koju mi je jednom rekao da mi dobro stoji, našminkala se, uskoro on stiže s posla. Dočekala sam ga na vratima sa osmijehom. Nazvao je selam s osmijehom i ušao, nije me ni primijetio. Sjeli smo da jedemo, pohvalio je novi recept i uživao u hrani, ali, moje razočarenje je bilo vidno, preplavilo me. Pokušala sam ostaviti razočaranje po strani, razgovarali smo, a onda m je rekao da su se danas na poslu stvari zakomplicirale i kako će i sutra, iako je vikend, morati ići na posao da nešto završi. Dakle, ni sutra nema vremena za mene,“- počela je razgovor u sebi, njene misli su bile jače od nje, „ni za vikend on ne može odvojiti vrijeme za mene, vrijeme koje će posvetiti samo meni. Kad je vrijeme za mene?“

Razočarenje je raslo, prekinula je misli pitanjem: „Jesi li ti mene uopšte primijetio večeras?“. Osmjehnuo se, i rekao: „Naravno da sam primijetio, volim tu haljinu i prelijepo izgledaš večeras“. Njeno razočarenje je preraslo u ljutnju i nije mogla progutati knedlu, sve lekcije o strpljenju i savladavanju srdžbe su izgledale tako daleko, „Zašto mi to onda nisi rekao?“ – uzviknula je glasnijim tonom. I lavina je krenula. „Cijeli dan pripremam se za tebe, želim da uživam u vremenu s tobom, ti nisi to ni primijetio, i još kažeš primijetio …zašto mi onda nisi ništa rekao, nijednu lijepu riječ. Ti nikad nemaš vremena za mene!“

Često smo izgubljeni u prevodu znakova ljubavi s druge strane. Ona se potrudila oko večeri i željela je da njen trud, kao znak njene ljubavi, bude primijećen i popraćen lijep riječima kao znakom ljubavi s njegove strane. On je primijetio njen trud i bio je sretan zbog toga i prihvatio to kao njen znak ljubavi, ali nije to popratio lijepim riječima, nije dao potvrdu ljubavi. Njegov znak ljubavi, u njenim očima, je izostao.  Vrijeme koje bi on izdvojio za njihove zajedničke aktivnosti, više vremena koje bi njih dvoje skupa proveli, je znak ljubavi koji je ona željela s njegove strane, ali on je ostao gluh na njenu želju. S druge strane, on nije shvatio u čemu je problem jer je mislio da je njegov razlog, zašto ne provode više vremena skupa valjan. Zašto ona ne razumije njegov znak ljubavi, želja da osigura materijalnu sigurnost? Kada komunikacija zakaže, riječi ostaju u nama. A kada riječi ostanu u nama, druga strana ih ne čuje!

Spremni smo se posvetiti studiranju više godina, učenju stranih jezika, vještinama rada u timu, vježbati komunikacijske sposobnosti u funkciji pronalaska željenog posla jer poslodavci imaju svoje kriterije vrednovanja. I na posljetku diploma sama po sebi nije dovoljna, trebamo dokazati znanje. Zašto se onda ne želimo učiti i prepoznavati različite znakove ljubavi u funkciji dobrog braka, dobrog odnosa sa roditeljima?  

Jer, ljubav vrijedi samo dok se dijeli.

Za Akos.ba : Medina Muhamedagić