Kako je lijepa tiha noć

Priča jednog Abdullaha.

Živim životom punim izazova. Svaki danom navali se na mene neki novi teret, što bi naši stari rekli, neki novi dever. Moju situaciju su i drugi počeli komentarisati, pa često govore: „Imal’ ikakav belaj da te zaobiđe?“. Živio sam u stalnom strahu i ako me slučajno promaši jedan dan, strepim da me sutradan dupli belaj ne strefi. Jedini bijeg od svega bio mi je san. Kako sam volio pobjeći spavati, zavući se u ugodan jorgan, spustiti glavu na mekan jastuk i utonuti u dubok san. Ugašena svijetla, roletnom navučeni prozori, ugašena zvona mobilnog telefona, ukućani upozoreni da ne tutnjaju, to je bio ambijent kojeg sam pravio kada idem na počinak. Noć se nadvije nad mojim domom, tiha i mirna i neće me buditi nikakva buka. Čim se probudim shvatim da sam miran samo kad spavam i često sam poželio i smrt, da zaspim jednom za sva vremena. Samo kad nisam svjestan bude mi dobro, a čim oči otvorim eto belaja ko baja na svjetlo.

Uobičajeni bijeg od svakodnevnice, od mog bijega od belaja u san, promijenila je jedna, kako sam tada tvrdio, sasvim slučajna situacija. A nema slučajnih situacija, već se sve dešava i biva Božijom voljom i određenjem.

Ja sam, hvala dragom Bogu vjernik. Klanjam pet vakti namaza, postim mjesec Ramazana, ne pijem alkohol, ne idem u kladionice i držim se, koliko god mogu pravog puta. Džumu mešćini nisam nikad propustio, a jedna će mi ostati duboko urezana u moj život. Efendija je držao vaz o jednom insanu kojega su mučile brige. Pričao je kao da mene opisuje. Do te mjere sam počeo biti ubjeđen da se o meni radi da sam se okretao oko sebe da vidim da li me ljudi gledaju. Nakon toga efendija je govorio kako je tom insanu lahnulo kad je počeo praktikovati noćni namaz, pa je rekao sljedeće: „Naš Uzvišeni Gospodar spušta se svake noći na zemaljsko nebo kada ostane zadnja trećina noći i govori: ‘Ko šta moli, da mu udovoljim? Ko šta traži, da mu dam? Ko Me moli za oprost, da mu oprostim?'”

Kroz glavu mi je prolazilo milion misli. Prvo što sam pomislio je, gdje ćeš mi sad dirati i u noć, u spavanje. U istom momentu mi prođe i misao, pa vala što ne probati, a onda mi dođe misao, pa vidi svako je u nekom belaju i svakog „tare“ nešto. Tako i reče efendija na početku te hutbe: „Nekom nešto, a nekom nešto“.

Odmah tu noć navih sat da se probudim u toj zadnjoj trećini noći. Opet sam utonuo u dubok san, u svoj topli jorgan. Na zadano vrijeme zazvoni alarm, a ja se probudih ko lav kad namiriše hranu. Već je mene ufatila neka euforija, a kad sam uzeo abdest i stao na postekiju, kao da sam se našao u nekom drugom univerzumu. Počeo sam drhtati i plakati, a ista ona mirna noć koja je bdjela nad mojim snom, sada je još bila tiša. Pomno je slušala moj plač i nije me nikakva buka ometala. Klanjao sam dva rekata i nakon noćnog namaza digao sam ruke i u rimi, a umio sam pisati pjesme, se obratio Gospodaru svih svjetova:

U ovoj tihoj noći,

velike su Tvoje moći.

Allahu, znam da si na zemaljskom nebu,

jedan Tvoj rob ima potrebu.

Odagnaj mi moje devere,

i smiri moje nemire.

Srce moje belaji su spleli,

ovo suzno lice Ti razveseli.

Tebi će uvijek otvoreni biti moji dlani

i uz Tvoje ime provedeni dani.

A i ovu milinu ne bih spoznao da ne bi belaja,

zato dragi Allahu, na svemu Ti hvala.

Novi dan je svanuo i novih izazova je bilo manje i više, ali moj život se promijenio jer sam utočište tražio u tihim noćima, oslonjen na Božiju pomoć. Moj bijeg u san je postao bijeg u budnu tihu noć, osamljen sa svojim Gospodarom, kada nam je najbliži, baš u toj zadnjoj noćnoj trećini.

za akos.ba piše Nihad Kurtić