Kako je danas biti teško dijete
Dječije je nestalo odmah tamo negdje pred školu, kao treptaj oka..
A poželiš opet da ih vidiš u onim razdraganim, nevinim, ne važnim momentima… Poželiš da vidiš kako njihove duše ne mare na marku odjeće, na popularnost, da uživaju u onome što jesu i da vole ono što jesu..
Danas žele da žive neki Beverly Hills, da su in, preskaču sve stepenice, jer ako nisi sve to, ti si jednostavno luzer..
Skoro dvije decenije radim sa djecom, gledam se i ibretim, jer sam sad u fazi kad imam jednu koju nije briga ko sta misli, jer zna koliko vrijedi. Dok se druga traži, a nije svjesna da graditi sebe ne znači prilagodjavati se drugima. Mi smo rasli u drugačijim uvjetima, gdje je osmjeh vrijedio mnogo vise od nekog Ajfona, gdje su se skupljale sitne žute novačanice za čunga lungu, dok dans u rukama nose energy drinks.
Zašto je danas biti teško dijete?!! Zašto starke vise ne mogu parirati najkicama od nekoliko stotine maraka?!!. Sramota je ponijeti sendvič u školu, koji ti je mama sa ljubavlju napravila, jer nisi u redu kantine, jer nemaš prebijene…
Gdje su nestali one naši skromni odgoji bez obzira na naše novačanike???
Na kraju se pitamo, kad nam odrastu gdje smo pogriješili??? A znali smo ih čekati s koncerta Bube i nekog tamo Brata, a šiša nam je bila manje zlo od cigareta, odjeću su nam sami birali jer smo demode i zašto ih brukati…
I tako, nekad se sjetimo kako je lijepo bilo dok su nam u zagrljaju bili i tražili da pričamo bajke braće Grim ko zna po koji put…
Tako brzo odlete, kao laste na daleki jug, a mi nemamo kad…
Piše: Enisa Zulović
Akos.ba
