Kako je Bošnjacima priznat nacionalni identitet “Muslimani”?

Razgovarao Hikmet Karčić

– Ove godine se navršava pedeset godina (1968-2018) od priznavanja bosanskih Muslimana kao nacionalne kategorije u Jugoslaviji od strane Centralnog komiteta Saveza komunista (CK SK) Jugoslavije. Možete li nam ukratko reći šta je dovelo do ovog momenta?

Lučić: Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine (CK SK BiH), kao najviši organ bosanskohercegovačkog republičkog rukovodstva na svojoj 17. sjednici 26. januara 1968. godine raspravljao je o pitanju političkog statusa Muslimana u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH). Karakteristično za tu sjednicu jeste da su govornici, koji su se doticali te teme, jednoglasno polazili od stava da su Muslimani Bosne i Hercegovine narod koji je ravnopravan sa Srbima i Hrvatima BiH. Takav stav se bitno razlikovao od političkog shvaćanja neposredno nakon II. svjetskog rata, naime, da su Muslimani neopredijeljena vjerska grupa, te od stava iz 1961. godine da su Muslimana etnička grupa. Ovogodišnje obilježavanje odnosi se dakle na političku odluku koje je bh. republičko rukovodstvo donijelo na nivou SR BiH, a koje je trebalo u narednih nekoliko godina usuglasiti s rukovodstvima ostalih republika i sa saveznim rukovodstvom u Beogradu (Savez komunista Jugoslavije, SKJ).
Odluka iz 1968. godine bila je rezultat višegodišnjih političkih rasprava te prepiranja koje su započele već 1950-ih godina.
Proces političke afirmacije Muslimana i njihova priznanja kao jednog od tri ravnopravna naroda u SR BiH usko je povezan, odnosno uvjetovan, procesom koji se odvijao na federalnoj tj. jugoslavenskoj političkoj sceni od sredine 1950-ih godina a to je rastući zahtjev slovenskog republičkog rukovodstva za veću ekonomsku i političku autonomiju republika unutar federacije. Ovaj politički zahtjev slovensko rukovodstvo je formuliralo kao zahtjev za nacionalnu ravnopravnost. Drugim riječima argument je glasio da se nacionalna ravnopravnost jedinstveno može postići ovlašćivanjem republika da same odlučuju nad svojim ekonomskom zaradom umjesto da ga plaćaju u federalnu kasu. Takva logika argumentacije koja je vremenom zadobivala sve veći značaj u federaciji pridavala je sve veću važnost republikama u smislu nacionalnih političkih subjekata. Za bh. rukovodstvo ta tendencija decentralizacije, logikom nacionalne retorike, predstavljala je problem jer SR BiH je bila jedina republika koja nije imala nacionalnu većinu, nije bila definirana kao nacionalni subjekt. Na ZAVNOBiH-u 1943. godine ona je definirana kao Republika Srba, Hrvata i Muslimana.

Afirmacija Muslimana

Jačanje nacionalne retorike i decentralizacije tokom 1950-ih, a pogotovo 1960-ih godina u SFRJ, zahtijevalo je od bh. rukovodstva da preobrazi politički subjektivitet bh. republike u smislu nacionalno definirane republike. Polazna točka pri tome je bila formula Bosna i Hercegovina kao republika Srba Hrvata i Muslimana. Međutim sve dok su Muslimani imali politički status vjerske zajednice nacionalni karakter BiH bi se prevodio u dvonacionalnu srpsko-hrvatsku republiku. Kako bi se zadržao politički identitet BiH, baziran na trojnoj konstelaciji, trebalo je Muslimane politički afirmirati kao narod ravnopravan sa Srbima i Hrvatima te time definirati BiH kao nacionalnu republiku triju naroda.
Rezultati mog istraživanja ukazuju na dva bitna zaključka vezano za logiku političkog priznanja Muslimana kao nacije od strane bh. rukovodstva: prvo, ono je bilo neodvojivo od procesa afirmacije političkog subjektiviteta SR BiH kao nacionalno definirane republike u procesu decentralizacije federacije. Drugo, političko priznanje Muslimana 1968. godine nisu zagovarali isključivo muslimanski političari nego cijelo bosanskohercegovačko rukovodstvo (dakle i Srbi i Hrvati iz BiH koje je vremenom uvidjelo da je afirmacija Muslimana neophodna kako bi SR BiH a time i njezino rukovodstvo moglo opstati kao jedinstvena republika.
To su ukratko glavni potezi, s tim što ta odluka nije donesena u kratkom roku, a moje istraživanje analizira upravo taj dugogodišnji proces političke mobilizacije od prvobitne artikulacije ideje i zahtjeva za političkim priznanjem Muslimana kao nacije do jednoglasne odluke za to što je teklo godinama i ne uvijek bez poteškoća ni bez protivljenja.
– U Vašem istraživanju navodite da su intelektualci vodili proces afirmacije muslimanskog identiteta. Možete li pojasniti kako je tekao taj proces?
Lučić: Uloga intelektualca u procesu afirmacije Muslimana bila je uglavnom uloga prijenosnika internih odluka bh. političkog rukovodstva u javnost. Ako se paralelno analizira kronologija internih političkih debata s narativima o Muslimanima od strane intelektualaca u javnosti, onda se vidi kako bi javni rad intelektualaca uvijek uslijedio nakon političkih internih debata, što navodi na zaključak da je rad intelektualaca bio politički uvjetovan i politički diktiran s nekim pojedinim epizodama izuzetaka kao npr. tekst Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti iz 1967. godine koji se odnosio na jezičku debatu i koji je objavljen mimo političkog tj. partijskog protokola.
Glavne teme intelektualaca, koji su bili angažirani u narativizaciji muslimanskog nacionalnog identiteta, opservirane su na polju historije. Dakle nacionalni identitet Muslimana legitimirao se je uglavnom historiografijom, za razliku od drugih republika gdje se nacionalna partikularnost legitimirala i lingvistikom.
Struktura historijskih narativa o muslimanskom etničkom a kasnije i nacionalnim subjektivitetu, kao i njihovi autori, mijenjali su se pak ovisno od toga koji period sagledavamo. Prvi autor koji je javno kritizirao politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana bio je Enver Redžić sa svojim radom «Društveno-istorijski aspekt nacionalnog opredjeljivanja Muslimana u BiH» iz 1961. godine. Datum objavljivanja nije slučajan, dakle iste godine kada se uvela etnička kategorija Musliman u popisu stanovništva. Redžić u svom radu naglašava klasni aspekt te čifluk-sistem za vrijeme osmanske vladavine kao glavni faktor nacionalne heterogenizacije u BiH kroz historiju koja je rezultirala u tri posebna naroda u BiH. Time je narativ određen marksističkim primatom o klasnoj borbi kao glavnoj tekovini u historiji te se njemu podređuje nacionalni aspekt. Taj marksistički aspekt izbljeđuje što idemo dalje te se nadomješta aspektom kulture i religije, tj. islama kao glavnog faktora za određivanje muslimanske nacionalne subjektivnost naspram Srba i Hrvata u BiH. To se vidi već u radu Salima Ćerića iz 1968. godine pod naslovom «Muslimani srpskohrvatskog jezika» kao i kod Muhameda Hadžijahića «Od tradicije do identiteta».

preporod.com