Kako djeci ne treba pričati o melekima/šejtanima: „Ne budeš li slušala, eto šejtana po tebe, dat ću im da te odvedu!“
Iz iskustva poznajem roditelje koji su djecu na takav način doslovno istraumirali. Možda zvuči čudno, ali pojedini roditelji djeci prikazuju video-snimke neprilagođene njihovom uzrastu o temama poput vječnih džehennemskih patnji i azaba, govore mališanima o tome kako meleki surovo kažnjavaju i kako ih čekaju u kaburu, kako šejtani i džinni na njih vrebaju svih strana, itd
Sigurno ste imali priliku vidjeti kako neka odrasla osoba (roditelj, djed, nana…) pokušava da djeci pojasni neke od detalja vjere islama. Djeca koja su po prirodi radoznala žele da znaju, a i roditelji se često nađu u neobranom grožđu, kako postupiti i šta smijem ili ne smijem reći? Strah, patnja, kazna, surovost, mučenje – to je nažalost slika islama kakvog odrasli znaju naslikati u osjetljivim dječijim dušama. Iz iskustva poznajem roditelje koji su djecu na takav način doslovno istraumirali. Možda zvuči čudno, ali pojedini roditelji djeci prikazuju video-snimke neprilagođene njihovom uzrastu o temama poput vječnih džehennemskih patnji i azaba, govore mališanima o tome kako meleki surovo kažnjavaju i kako ih čekaju u kaburu, kako šejtani i džinni na njih vrebaju svih strana, itd.
Ovakav i sličan pristup razorno djeluje po djecu, u njihovu dušu ubacuje strahove, nesigurnost, slabi dječije samopouzdanje, ruši lijepu sliku o islamu i Allahu, dž.š. Roditelji tako postupaju iz dobre namjere, ali nažalost naprave dosta problema u psihičkom i emocionalnom razvoju svojih mališana. Zadatak roditelja je da svojoj djeci prezentuju pozitivnu i lijepu sliku o islamu, a ne prijeteću i zastrašujuću. Razgovor o vjeri treba uvijek voditi na blag i smiren način kako bi se pridobilo srce djeteta i pobudila znatiželja. Nije dovoljno da dijete mehanički nauči islamske i imanske šarte, već je potrebno njegovo srce istinski vezati za Allaha, dž.š., u stvarnom životu.
Jedna od prilika da se ovakvo nešto učini je kada dijete recimo zagubi igračku. Roditelji trebaju pomoći djetetu da to nađe, rekavši da će mu Allah pomoći da pronađe izgubljeno, a potom prouče dovu da se nađe izgubljena stvar: ‘O Allahu moj, pomozi mi da pronađem svoju igračku!‘ Nakon pronalaska izgubljene stvari, treba dijete podsjetiti da mu je Allah, dž.š., pomogao da pronađe igračku i da se treba zahvaliti. Ovakav pristup u dječijim srcima razvija osjećaj ljubavi prema Onome Koji ga pazi i pomaže.
Druga mogućnost je da se dijete pred polazak na spavanje podstakne na učenje Ajetu-l-Kursijje. Ova prilika se iskoristi da se kod djeteta razvije lijepo mišljenje o melekima. „Sine, ako ovo proučiš, dragi Allah ti pošalje meleka koji te cijelu noć čuva! Ne može ti niko ništa naštetiti. Allah će ti poslati čuvara koji je jak i ne da nikome na tebe.“
Na kraju, treba istaći da naše riječi i djela moraju ići ruku pod ruku. Ukoliko sami ne živimo i ne praktikujemo islam, ukoliko govorimo drugima učite Kur’an, a sami to ne radimo, naše riječi neće naći odjeka u srcima naše djece. Ukoliko nas i poslušaju, to je običan mehanički proces iz straha od oca ili mame, a ne iz ljubavi i poštovanja prema Allahu i islamu. Zato popravak djece nabolje traži i da se roditelji poprave. Stoga, iskoristimo ovaj mjesec ramazan da usvojimo neke korisne navike i postanemo bolji ljudi i roditelji!
Za N-um.com piše: Nedim Botić
