Kako Allah kažnjava sve one koji Ga zaborave?
Allah, dž.š., kaže: „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi griješnici.“ (Kur’an, el-Hašr, 19.)
Kada su ljudi zaboravili Allaha, On je učinio da sami sebe zaborave, kao što se kaže u slijedećem ajetu: „…zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio“ (Et-Tevbe, 67.).
Iz ovih ajeta vidimo da Uzvišeni Allah, dž.š., na dva načina kažnjava onoga ko Ga zaboravi:
Prva kazna je ta što će tu osobu Allah, dž.š., zaboraviti, kao što je i ona zaboravila Njega
Druga kazna je ta što će Allah, dž.š., učiniti da ta osoba zaboravi na samu sebe.
Kada Allah zaboravi na roba, to znači da ga je zanemario, ostavio, odbacio od Sebe i napustio. Tom robu je propast bliža, nego ruka ustima.
Zaboravljanje duše podrazumijeva da čovjek zaboravlja na njene časne dobrobiti, stvari koje ga dovode do sreće i uspjeha i koji usavršavaju i upotpunjuju njegovu dušu, (od kojih je najvažnija njegova vjera islam, op. pr.).
Allah, dž.š., učini da čovjek sve to zaboravi, da mu ne može ni pasti na pamet niti mu do razuma doprijeti. Čovjek ne posvećuje tome pažnju i ne zanima se time; jednostavno – nema nikakvog pristupa dobrobitima svoje duše.
Čovjek koji zaboravi Allaha, takođe, zaboravlja na vlastite mahane i loše navike. On ih ne želi promijeniti niti popraviti.
Čovjek koji zaboravi Allaha, zaboravlja i bolesti svoje duše i srca. Ne pada mu na pamet da ih liječi, niti nastoji da iskorijeni boli koje ga vode ka propasti. Takav čovjek je duboko zagazio u bolest koja ga vodi u nestanak. Međutim, on ne osjeća da je bolestan niti se trudi da se izliječi. Ovo je jedna od najstrašnijih kazni koje čovjek može doživjeti.
Pa zar može biti veće kazne od zapostavljanja svoje duše i nedostatka svijesti o njenim dobrobitima, bolestima, lijekovima, uzrocima sreće, spasa i vječnog života o doživotnim uživanjima?
Ko malo bolje razmisli o ovom fenomenu, jasno mu je da je većina čovječanstva uistinu zaboravila na same sebe. Oni su izgubili svoje duše i njihov spas kod Allaha. Prodali su ih jeftino, za male pare, i to velikom prevarantu (Iblisu, op. pr.).
Ovo će im biti jasno kod smrti. Kristalno jasno će im biti jasno na Dan samoobmane. Tada će čovjeku biti jasno da je sam sebe obmanuo, trgujući svojom sudbinom. Jer svaki čovjek na ovom svijetu trguje za budući svijet.
Jedan od njih je rekao: „Uzmi ono što vidiš, a ostavi nešto što si čuo!“
„Kako da prodam opipljivo, gotovo i vidljivo na ovom svijetu za nevidljivo i odloženo na drugom, a ne ovom svijetu?“
Ovakvoj odluci pomaže slab iman, jaka navala strasti, ljubav prema bržem dobitku i izjednačavanje s ostatkom čovječanstva. Veći dio stvorenja je ušao u ovu propalu trgovinu o kojoj Uzvišeni kaže: „To su oni koji su život na ovome svijetu pretpostavili onom na onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći!“ (El-Bekara, 86.)
S druge strane, uspjeli su oni koji su prolazno prodali za vječno; bezvrijedno za vrijedno; beznačajno za veliko.
Oni su presudili: „Zar je cijeli ovaj dunjaluk, od početka do kraja, vrijedan toliko da zbog njega izgubimo ono što nas čeka kod Allaha, na budućem svijetu!?“
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje; djelo „Bolest i lijek“
Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić
