Kada su žene počele pisati za bosanskohercegovačke novine

U potrazi za odgovorom ko su bile prve novinarke u Bosni i Hercegovini, mnogo više činjenica nađemo u nenapisanom, nego na požutjelim arhivskim stranicama. Zapravo dođemo do istog zaključka kao i doajen bosanskohercegovačkog novinarstva Hamza Bakšić u tekstu Žene novinari: „Kad žena napiše dobar tekst, kaže joj se da ga je baš momački napravila.“ Prije nego su dobile „momački status“ u novinarstvu  Bosne i Hercegovine žene su dugo bile nevidljive.

Ono što nam je danas poznanica jeste da od konca 19-tog stoljeća iz Bosne je u svijet otišla vijest da uprkos svemu “u toj zemlji djeluje novinarka“. Riječ je o Mileni Preindlsberger – Mrazović (1863-1927). Prema nekim izvorima u svijetu novinarstva žene su na neki način prisutne od 17-tog stoljeća ali historija bilježi tek poneku – poput Clare Hollingworth, neustrašive ratne dopisnice i prve osobe koja je javila vijest o početku Drugog svjetskog rata; ili Jessie Tarbox Beals, prve američke foto-novinarke koja se tim poslom bavila krajem 19. vijeka kada je fotografska oprema bila teška oko 20 kilograma. Priča o dvoje reportera u Španskom građanskom ratu Robertu Capa i Gerti Taro poznata je uglavnom zbog popularnosti Capinog „Padajućeg vojnika“. No, o Gerti Taro tj. njenom profesionalnom angažmanu se ne zna mnogo iako je bila na prvim linijama fronte gdje je i nastradala. Ovo je važno istaći da bi se shvatio kontekst da su novinarke u prvoj polovici prošlog stoljeća u svijetu, bile jedva vidljive u profesiji kojom su se bavile.

Stoga iako izgleda privlačno prigrliti činjenicu da je etnologinja, arheologinja i kompozitorica Milena Preindlsberger – Mrazović bila prva novinarka, urednica i izdavač u Bosni i Hercegovini već koncem 19-tog stoljeća, njeno djelovanje čini privid da smo time nekad bili ispred ili barem koračali zajedno sa zapadom. U predgovoru knjige koju potpisuje Preindlsberger – Mrazović Bosanska istočna željeznica (orginalno na njemačkom Die Bosnische Ostbahn, objavljena 1908.), urednica prijevoda Dragana Tomašević napisala je: „Kada je list Bosnische Post1894. godine slavio desetogodišnjicu postojanja, svjetski mediji pisali su da u Bosni, u kojoj žene ne mogu igrati ni najmanju ulogu u javnosti, dogodilo se da jedna žena bude zastupnikom najslobodnije profesije.“ Milena Preindlsberger-Mrazović je prva žena novinar u BiH, prva urednica i prva žena izdavač u BiH. Pisala je o ovdašnjim prilikama i bilježila ih ali uglavnom objavljivala na njemačkom jeziku.

Nakon njenog djelovanja prošlo je dosta decenija pa se u novinama pojavilo još poneko žensko ime. Tako književnica Isidora Sekulić potpisuje tekst objavljen u Bosanskoj vili 1911. godine gdje govori o „Literaturi i žurnalistici“ ali ona zapravo živi i radi u Srbiji. Onda u Hrvatskoj imamo Mariju Jurić Zagorku – književnicu i prvu hrvatsku profesionalnu novinarku koja je pisala za list Obzor i ušla u njegovo uredništvo na preporuku Josipa Jurja Strossmayera, ali skrivajući činjenicu da je žena. Ona je 1925. pokrenula Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene. Sličan časopis u to vrijeme pojavljuje se i u Srbiji. U Bosni i Hercegovini list „Nova žena“ štampa se tek poslije Drugog svjetskog rata.

Žene autorice u BiH tek pronalazimo u ratnim brojevima dnevnika Borba i Oslobođenje. Zato je važno približiti i kontekst i atmosferu u kojoj se tekstovi koje autorice potpisuju pojavljuju. Iako Borba nije bosanskohercegovačka novina, 20 brojeva u periodu 1942. do 1943. objavljeno je u selu Drinići kod Bosanskog Petrovca. U Borbi štampanoj u septembru 1942. objavljeno je pismo koje potpisuje Marica naslovljenog „I mi smo borci za slobodu“.  Pismo je započeto riječima: „Još prije okupacije Jugoslavije mi, neuke žene i majke Splita, osjetile smo tegobe rata: uzalud smo lutale gradom da nađemo šećera za našu djecu, pekare su pekle sve manje kruha, ni konca nije bilo za krpljenje ovještale dječje odjeće.“ Činjenica je u dvadeset brojeva Borbe, iz gore navedenog perioda, Maricino pismo je jedini tekst koji zapravo potpisuje žena. One su uglavnom u tekstovima koje zapravo predstavljaju kolektivno Mi, depersonalizovane. Politički značaj i važnost uglavnom im se daje kroz Antifašističku frontu žena (AFŽ).  Istina je da u navedenim izdanjima Borbe tekstovi su potpisivani inicijalima, tek poneko ime (bez prezimena) koje se pojavljuje zapravo više ima politički kontekst i poruku. Pa tako i Maricino. U Oslobođenju, objavljivanom od augusta 1943. do novembra 1944. godine drugačija je situacija. Tu već ima dosta tekstova koje potpisuju političari ili književnici o kojima su učili i koje smo i kasnije čitali. Očito promjenom političke klime, njihova imena značila su i poruku. U Oslobođenju  broj 13. iz 1944. godine je tekst – reportaža iz učionice koji potpisuje Sada Hodžić. Stiče se dojam da je riječ o učiteljici koja opisuje ko su njeni učenici, zašto neko od njih nije došao u školu ali i navodi dio dijaloga.

– Mile.
– Imaš li oca?
– Imam, moj je otac proleter u III Krajiškog brigadi.
– A mati?
– Majku su ubile ustaše?
– A kako se ti zoveš?
– Abid.
– Imaš li oca?
– Nemam, poginuo je.
– Kako ti se zove majka?
– Šemsaginca.
– Dobro, a kako još? Kako joj je prezime?
– Pa, Šemsaginca.

Drugi tekst je više literalan i prije je riječ o kratkoj priči „Četiri pogleda Zejne Ibrine“ a objavljen je u Oslobođenju broj 17. a potpisala ga je kao Sadeta Hadžić. Upravo u naslovu i dijelu prethodno citiranog teksta navedene autorice odgovor je zašto u Bosni i Hercegovini od prve novinarke Milene Preindlsberger – Mrazović (1863-1927) ne nalazimo ni jednu ženu. Kako je već spomenuto, prva ženska novina u Bosni i Hercegovini odjavljena je 1945. godine u februaru pod imenom Nova žena. Pokretač je bio AFŽ a u pismu uredništva se navodi da  list treba da povezuje žene te da pomaže njihov politički i kulturni boljitak. U najavi lista koja je objavljena u Oslobođenju naveden je sadržaj: „Pored govora Maršala Tita na mitingu žena Srbije list donosi članke – Đure Pucara-Starog „Naša Žena u oslobodilačkom ratu“, Dušanke Kovačević „Pored I Kongres žena Bosne i Hercegovine“, Jele Bičanić „Muslimanke u borbi“, priču Branka Ćopića „Majka iz Gluvog Dola“, kao i niz zanimljivih slika i reportaža iz života i borbe naših i drugih slobodoljubivih žena.

Sadržaj prvog broja ženskog lista svakako ilustrira tadašnju političku klimu i utjecaj AFŽ-a, što se kasnije promijenilo. Naravno, traga su kasnije u bosanskohercegovačkom novinarstvu ostavile mnoge žene, ali ako pogledamo koliko ih i danas obnaša funkciju glavne i odgovrne urednice nekog medija, kazuje kolika je njihova stvarna moć i koliko se toga suštinski promijenilo u ovdašnjem novinarstvu.

media.ba