Kad preseli hizmećar Dinu i ummetu
Piše: Ammara Šabić
Nikakav umor ili zasićenje se nisu mogli primijetiti kod nje. Nikad. Samo oni koji su je jako dobro i dugo poznavali, mogli su pretpostaviti da je sve prije nego odmorna; bila je majka četvero djece, od kojih je jedno trebalo posebnu njegu. Radila je vrijedno, uz to brinula o domaćinstvu i odgoju svoje djece, kasnije omladine. Vrijeme je prolazilo, a ona je uvijek jednako gorljivo pristupala svakom projektu u kojem je prepoznala hajr. Ako takvog nije bilo u trenutnim okolnostima, ona bi ga smišljala, planirala, i provodila u djelo, vrlo mudro i kao pravi timski igrač uključivši u proces što više sestara. Govorila je: „Neka naš rad govori o nama, o našim hidžabima i nikabima.“
Halke Kur’ana, za sve dobne skupine; djeca predškolskog uzrasta su se igrala uz zvuk melodičnog učenja Kur’ana njihove odgajateljice Alme, kad god su majke imale neko korisno predavanje ili aktivnosti. Djevojčice, djevojke, mlade majke, majke tinejdžera, i sve njihove kćeri na jednom mjestu su mogle učiti o islamu, družiti se, organizirati izlete u prirodu, i sve što jednom ljudskom biću treba za opušten dah i osmijeh. Mnogo je toga što bih mogla nabrojati. Toliko toga da ne znam koji papir bi to podnio. Zato izdvajam samo nekoliko primjera:
Ponekad je organizirala susrete na radionicama heklanja, pravljenja nakita, dekupaža, ukrašavanja stakla, slikanja prirodnih motiva vrlo zanimljivim i novim tehnikama, koje su lahke i za potpuno netalentirane „slikare“. Kroz sve ovo je željela da sestre same uvide i pokažu svoje unutarnje bogatstvo, relaksiraju se, druže. Istovremeno, za poduku na ovim kursevima ručnih radova je angažirala muslimanke, ali i nemuslimanke. Rekla je, to je put da se upoznajemo, da nas upoznaju, da razbijemo barijere predrasuda. I uspijevalo je Allahovom Milošću.
Posebno je okupljala studentice koje su došle iz drugih gradova u Sarajevo na studij. Brinula je o njihovom slobodnom vremenu kao što je brinula i za svoju djecu. Ispunjavala je taj „prazan hod“ koracima ka duhovnom i obrazovnom oplemenjivanju njihovih ličnosti.
Sjećam se, dok je moja kćerka odrastala, u tom osjetljivom tinejdžerskom dobu, od presudne važnosti su bili „Teen-kampovi“ u „Tesnimu“ kod Amine. Ona i njene vrijedne suradnice su osmišljale sadržaje „svaki minut je doživljaj“ kojima su dozvoljavale dovoljno slobode djevojčicama, ali imale i dovoljno pažnje nad svakim njihovim postupkom. Amini smo moja kćerka i ja trčale u trenucima kada je mladost tražila mladost, a nije mogla da ju nađe na prigodan način i na prikladnom mjestu u društvu uveliko prožetom devijacijama. I koliko je samo takvih majki, i koliko je samo takvih kćerki! Molim Allaha da našu Aminu nagradi za svaki naš srčani drhtaj zahvalnosti i radosti, a i njene vrijedne suradnice. „Bitno je da nam kćerke vide i dožive islam kao cjelokupni život i radost, i da vide da ih ima sličnih“, govorila bi dobra Amina.
U vrijeme teških kušnji koje su u vidu ratova i smutnji prekrile islamski ummet na Istoku, aktivno je pomagala svaki humanitarni apel; ako se sakupljala odjeća, Amina je imala štand za to. Ako se prikupljao novac za lijekove i hranu, Amina je imala ekipu i „tezgu“ za sergiju sa informacijama koje bi mogle biti zanimljive i korisne svima koji pitaju. Amina je organizirala, u suradnji sa drugim udruženjima, prikupljanje sredstava za izgradnju bunareva u Africi. U zemljama pogođenim sušom, gdje žeđ i potreba za čistom vodom jecaju od nemoći. Desetine takvih bunareva nosit će i Aminin trag, Allah najbolje zna, a jedan od njih ima ime „Tesnim – Bosna i Hercegovina“.
Amina… Daija djelom, ponašanjem, i dojmom koji je ostavljala na ljude čak i šutnjom, samim svojim dostojanstvom. Amina je oslikana riječima: “Nije zahvalan Allahu onaj čovjek koji nije zahvalan ljudima”, kako stoji u pouzdanom hadisu (koji su zabilježili Ahmed i Ebu Davud). Bila je zahvalna Allahu na prilici; naime, sve ljude je smatrala prilikom da ispolji najljepše osobine jednog pozivača u vjeru. Zato se ponašala ponizno i zahvalno prema ljudima. Blagost i povjerljivost su zračili iz nje. Skrušenost u kojoj nije bilo nijansi tuge i zabrinutosti, već optimizma i veselja, bili su njena odjeća prepoznatljivosti u masi sličnih a različitih.
Amina je bila istinska sljedbenica sunneta Muhammeda alejhisselam; Poslanik alejhisselam, je rekao: „Ja i skrbnik siročeta ćemo biti u Džennetu kao ova dva prsta – pa prispoji kažiprst i srednji prst.“ (Muttefekun ‘alejh, Ebu Davud, Tirmizi) Naša sestra Amina je brinula je o desetinama jetima tako što je direktno donirala, ili bila jedna od najjačih karika u lancu skrbnika jetima širom svijeta. Neumorno je poticala ljude da doniraju za jetime, i stajala donatorima na usluzi maksimalno, sve ne bi li olakšala i time poduprla ovaj hajr.
Iznenada joj je nedavno iskrsnula prilika da ode na ‘umru sa svojim mužem. Nije mogla doći sebi od sreće i nevjerice da je baš nju Gospodar pozvao i ispunio joj možda najveću dunjalučku želju – da hodi mramorom Bejtullaha, i Poslanikovog, alejhisselam, mesdžida. Baš onako kako je slijedila stope Muhammeda alejhisselam dunjalučkim koracima. Obavila je ‘umru. Jedno kraće putovanje sa porodicom. Nedugo nakon tog rijetkog uzimanja predaha od previše posla i obaveza, Allah Uzvišeni ju je opet pozvao. Ovaj put – Sebi. Zauvijek. U Džennet Firdews, u društvo Poslnika alejhisselam, kojega je voljela više nego sebe i svoje voljene – nadamo se. I vjerujemo u Milost Najmilostivijeg.
Enes r.a. pripovijeda: „Prošli smo pored jedne dženaze, pa su ljudi hvalili umrlu osobu. Poslanik reče: ‘Obavezan je’. Potom smo prošli pokraj druge dženaze, a ashabi su o umrloj osobi govorili loše. Poslanik opet reče: ‘Obavezan je’. Omer r.a. upita Poslanika: ‘Šta je obavezan Allahov poslaniče’? Poslanik reče: ‘Taj što ste ga hvalili obavezan mu je džennet, a taj što ste ga kudili, njemu je obavezan džehennem. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji’. Potom je Poslanik rekao: ‘Kome vi posvjedočite dobrotu, pripada mu džennet. A kome vi posvjedočite da je loš, on pripada vatri. Vi ste Allahovi svjedoci na zemlji“. (Buhari)
Amina (Hakije) Planić, ashabijka našeg vremena. Otišla je sa Dunjaluka i ostavila prazninu u saffu, koju nas je godinama učila kako popuniti, i svojim primjerom pokazala da se može. U dovama da bude čuvana i spominjana od svih onih koje je trajnom sadakom i svojim blistavim primjerom zadužila. Allahumme amin.Inna li-llahi, we inna ilejhi-rradži’un.
