Kad aronija zamijeni Ameriku: Tatarevich&sons stvaraju najveću bh. plantažu
Emin Tatarević i njegovi sinovi Mirza i Meša, nakon skoro dvije decenije provedene u Americi vratili su se prije četiri godine u Bosnu i Hercegovinu.
Američka prostranstva i sigurne poslove, zamijenili su krajiškim brežuljcima gdje su se počeli baviti poljoprivredom i osnovali Poljoprivrednu zadrugu Tatarevich & sons Bihać.
Danas su vlasnici najveće plantaže aronije gdje na devet hektara imaju 22.000 sadnica u u bihaćkom naselju Mala Gata.
O tome kako je sve počelo, te šta je presudilo da se nakon dvije decenije provedene u Americi vrate u BiH, za portal Akta.ba priča Emin Tatarević, vlasnik zadruge i farme.
“2012. godine ja i moja, sada već rahmetli, supruga smo se vratili nakon 20 godina boravka u inozemstvu. Supruga je bila ozbiljno bolesna, te je poželjela svoje preostale dane provesti u domovini. Po povratku sam dugo vremena razmišljao šta da radim, čime da se bavim jer sam po prirodi vrlo aktivan, ne volim pasivnost, nisam inertan. Realnim mi se činilo okušati se u poljoprivredi ili turizmu, budući da je supruga bila protiv bilo kakve kafane, kafića i restorana. Tako sam se odlučio za voćarstvo, tačnije za jednu u to doba novu i malo poznatu kulturu tj. aroniju”, priča Tatarević.
Ubrzo su kupili zemljište, te su počeli sa kultivisanjem i uređivanjem pristupnog puta od oko 1,5 km. Iste godine su napravili prvu, drvenu baraku za alat i agro mehanizaciju, ali i da se mogu skloniti od kiše, a ukupna ulaganja do sada iznose 640.000 KM.
IZVOZ U SKANDINAVIJU
U decembru 2012. posadili su prvih 8000 sadnica, naredne godine posađeno je 6000, a 2014. još 6000 i to je ukupno 22.000 sadnica na oko 9 ha. Pored aronije imaju zasađeno 1500 grmova crnog ribizla i kao ogledne parcele 170 grmova Haskapa ( japanske borovnice), zatim 55 stabala višnje, te 110 zbunova lješnjaka. Mlađi sin ima dva plastenika u kojima gaji povrće i 3,5 dunuma slatkog feferona.
Prošle godine su imali prvi komercijalni rod od 17,5 tona aronije i proizveli deset hiljada litara čistog matičnog soka, hiljadu kilograma džema, a uskoro će imati i prvo sirće koje je odležalo tri godine. Ove godine očekuju prinos i do 50 tona aronije.
“Nažalost, pošto nemamo kome prodati, obrat ćemo oko 20-ak tona, koliko možemo preraditi, a ostalo će ostati neobrano”, kaže naš sagovornik, ističući da tržište nije prepoznalo benificije konzumiranja aronije i prerađevina od aronije tako da trgovci ne pokazuju interes za bilo kakav otkup.
“Mi od aronije radimo hladno presani sok, džem, čaj, sirće, a ove godine ćemo raditi kombinaciju soka od jabuke i aronije ( 75% jabuka i 25% aronija, familijarno pakovanje 5 litara) , zatim sok od šljive i aronije, te džem od crne ribizle aronije”, dodaje on.
Ipak, i pored raznolike ponude proizvoda, sa prodajom nisu zadovoljni.
“Prodaja nam je sad za sada najtanji dio, teško ulazimo u apoteke i dućane zdrave hrane, ali se nadamo boljem nakon promjene ambalaže koja će biti praktičnija, ljepša i ekološka”, navodi Tatarević.
Pored toga, pokušavaju i prodor na inozemno tržište, ali su od 55 tona ovogodišnjeg roda uspjeli plasirati samo 1.620 kg u Skandinaviju. Ipak, nadaju se da će u budućnosti imati više prilika.
Inače, organizirani su kao zadruga sa akcentom na familijarni odnos. Stariji sin Mirza bavi se nabavom i prodajom, snaha je administrator i prodavac na sajmovima, mlađi sin Meša je upravitelj farme, dok on koordinira sa njima i donosi odluke kada se oni ne mogu složiti oko nekog problema. Na farmi u zimskom periodu pored njih radi još najmanje jedno, a u sezoni zapošljavanju i do 15 ljudi.
BEZ PODRŠKE LOKALNE ZAJEDNICE
Kako kaže, najtužnije je što do sada nisu naišli na razumijevanje lokalne zajednice, a ni ministarstava, te još uvijek nastoje riješiti infrastrukturu. Na farmi nemaju struju, a ni vodu koju inače za sve potrebe dovlače sa udaljenosti od 6.5 km, a ljeti za sušnih mjeseci imaju potrebu za dnevnim navodnjavanjem oko 80 kubnih metara.
“Osim nekoliko verbalnih obećanja, niko ama baš niko nije pokazao interes da nam pomogne oko stvari koje ne možemo sami. Borimo se sa svim problemima sami i nikad nećemo odustati. Naša farma će biti iz godine u godinu sve bolje uređenija i ljepša, a samim tim i sve poželjnija za živjeti i raditi na njoj. Svjesni smo šta sve stoji ispred i protiv nas, ali sa vjerom u bolje sutra, nadamo se dobrom. Mi smo davno izašli iz stereotipa, jer smo optimisti”, zaključuje on.
