Ka pravilnom razumijevanju islamskih pojmova
Pogrešno shvaćanje, ograničavanje i banaliziranje općih islamskih propisa
Islam je sveobuhvatni religijski sistem koji uređuje sve pore čovjekovog života. Stoga, islam nije poput hrišćanstva, budizma i većine drugih religija, koje zapravo predstavljaju samo religijsku etiku – skup moralnih načela. Nažalost, i pored sveobuhvatnosti islama, zbog vanjskog uticaja, ali i zbog nedovoljne vjerske naobrazbe, određeni broj muslimana ograničava i banalizira opće islamske propise. Naš cilj je da ovdje pojasnimo te greške.
Misvak. Misvak, i jezički i terminološki, znači sredstvo za čišćenje zuba, a ne samo štapić napravljen od drveta arak. U doba Muhammeda, a.s, najpristupačniji i najbolji misvak (sredstvo za čišćenje zuba), je bio upravo štapić od araka. Zato ga je Muhammed, a.s., i najviše koristio za čišćenje. No, nema nikakve smetnje da se koriste drugi misvaci, npr. moderne četkice za zube, konca za zube, raznih tečnosti za ispiranje usta i sl., naročito jer su lakše dostupni od štapića od araka. Čak je i sam Muhammed, a.s., koristio druga sredstva, pa veli u hadisu: U misvak spadaju i prsti. (Bilježi ga Bejheki)
Gusul. Gusul je ustvari, i jezički i terminološki, svako temeljito kupanje cijelog tijela, a ne samo kupanje nakon džunupluka. Dalje, gusul, kao i abdest, nije cilj sam po sebi već je sredstvo kojim se postiže cilj (čistoća za obavljanje određenih ibadeta, kao npr. namaza, učenja Kur’ana itd.), tako da ne iziskuje nijet (namjeru), iako je nijet poželjan. Dakle, svako kupanje cijelog tijela je ustvari gusul, bez obzira kupala se osoba radi vjerske nečistoće (džunpluka, hajza, nifasa), radi neke stvarne nečistoće (izmet, krv, mokraća itd.) ili radi prljavštine (znoja, blata, prašine itd.). Štaviše, i kupanje nemuslimana je gusul. Zato se i ne traži od nemuslimana koji prima islam i koji nije džunup da se ponova okupa, iako je to poželjnije.
Abdest. Abdest je vjersko pranje, ali nije propisan samo za klasične ibadete (namaz, učenje Kur’ana) kao farz, već i za ostale ibadete kao mustehabb (pohvalna stvar). Pošto cjelokupan život muslimana treba da bude ibadet Uzvišenom Bogu, poželjno je uzimati što više puta abdest i što duže biti pod njim, naročito pri izlasku iz kuće (pojavi u javnosti). Shodno tome, Muhammed, a.s., veli: “Abdest na abdest je kao svjetlo na svjetlo”. (Spominje ga Munziri)
Tejemmum. Tejemmum je terminološki: potiranje (mesh) zemljanim oblicima (materijama) u slučaju stvarnog nedostatka vode ili pravnog nedostatka vode (npr. bolest, hladnoća, udaljenost vode, nepristupačnost vode, potreba vode za piće itd.), a ne samo potiranje zemljom. Pa je tako dozvoljeno uzimati tejemmum sa: običnom zemljom, ciglom, glinom keramikom, kamenom, krečom, pijeskom, dragim kamenjem, poludragim kamenjem, većinom kristala i minerala ili bilo kojom drugom materijom iz zemlje, pod uslovom da se pri dodiru s vatrom ne topi niti pretvara u pepeo.
Mestve. Mestve su, jezički, svaka obuća koja pokriva nožne članke. Po terminološkoj definiciji, mestve su: svaka vodonepropusna obuća koja pokriva nožne članke, a ne samo kožne mestve. Znači, svaka obuća koja prekriva nožne članke i ne propušta vodu prilikom potiranja (ne misli se na propuštanje vode kada se pere, jer zbog pranja vremenom popusti i najjača obuća) ustvari predstavlja mestve. Dakle, mesh se može činiti po: kožnim mestvama, dubokim cipelama, čizmama, dubokim kaljačama, gojzericama, dubokim mokasinkama, dubokim kundurama, dubokim opancima, duboki debelim obojcima (slično čarapama, nosilo se ponekad umjesto obuće, tj. opanaka), dubokim debelim vunenim čarapama (priglavci, zepe, pape). Mesh se ne može činiti po običnim čarapama, pa ni onim termalnim, osim ako su debljine kao vunene čarape.
Nijet. Nijet je odluka, namjera da se nešto uradi. Budući da je mjesto odluke u srcu, osoba mora znati šta nijeti (odlučuje). Pohvalno je (nije obavezno) da srčana odluka bude popraćena jezikom, bilo bosanskim bilo arapskim.
Dova. Dova je općenito molitva upućena Bogu. Stoga, dova može biti na bilo kojem jeziku, bez obzira bio to arapski ili bosanski jezik. Tako i Allah, dž.š., kaže, ne specifirajući nijedan poseban jezik: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (El-Bekare, 186)
Zikr. Zikr je svako spominjanje Allaha, dž.š., a ne samo spominjanje Allaha nakon namaza (zikr nakon namaza) ili tokom derviškog zikra u tekiji. Znači, zikriti treba u namazu, nakon namaza, u džamiji, u tekiji, na ulici, u kući, u vozilu, na poslu itd. Dalje, zikr nisu samo mantre (obredno ponavljanje određenih riječi i rečenica), već je zikr svako dobro djelo, jer je svako dobro djelo svojevrsno spominjanje Uzvišenog Boga, kao npr. kružooci (halke), predavanja, izučavanje, čitanje, dobrotvorne akcije i sl. Tako je Zikr, jedno od imena Kur’ana, znanstvene halke su u hadisu spomenute kao halke zikra itd.
Znanost. Izučavati znanost je farz, kako stoji u hadisu, bez ograničenja na posebnu granu znanosti (nauku): Izučavanje znanosti je obaveza svakog muslimana. (Bilježe ga Bezzar, Taberani, Bejheki, Hakim i dr.). Tako je općenito farz izučavati ne samo tradiconalne nauke (fikh, hadis, tefsir, kiraet, akaid, ahlak, sira, povijest islama i sl.), već i racionalne nauke (arapski jezik i dr. jezici, logika, filozofija, sociologija, psihologija, medicina, fizika, astronomija, biologija, ekonomija, poljoprivreda i dr.). Štaviše, određenom muslimanu je farz izučavati npr. medicinu, jer ima dara za to i njegova zajednica ima za tim potrebe, a opet drugom muslimanu je farz izučavati npr. fikh, jer ima dara za to i njegova zajednica ima potrebe za tim.
Ibadet. Ibadet se definira kao robovanje Allahu, što znači da ibadet nije samo namaz, post, zekat, već je ibadet svako djelo materijalno ili nematerijalno, urađeno u ime Allaha, ispravno u skladu sa šerijatom, sa ciljem postizanja sreće na oba svijeta (osmjeh bratu muslimanu, promišljanje o Allahovom stvaranju, izdržavanje porodice, čitanje knjiga, spavanje radi odmora itd.). Tačnije, ibadet je život u skladu sa islamskim načelima.
Sunnet. Sunnet je definisan kao životna praksa Muhammeda, a.s., tj. ono što je Muhammed, a.s., radio, govorio i drugima odobrio. Dakle, sunnet se ne sastoji samo u klanjanju namaskih sunneta ili u nošenju brade ili u sunećenju (obrezivanju), već se sastoji iz dva dijela: teorijski dio – življenje po principima koje je Muhammed, a.s., postavio svojim sunnetom (imanski šarti, islamski šarti, ahlak (ihsan), i praktični dio: primjena cjelokupnog sunneta u stvarnom životu (dužnosti prema sebi, porodici, rodbini, prijateljima, drugim ljudima, životinjama, biljkama, neživom svijetu).
– Sadaka. Jezičko značenje sadake je iskreno djelo. Znači, ne radi se samo o milostinji. Zato je i Muhammed, a.s., rekao da je osmijeh u lice bratu muslimanu sadaka, da je lijepa riječ sadaka, da je zikr sadaka itd.
Hutba. Hutba u bukv. prijevodu znači govor. Dakle, hutba nije samo “vjerski” govor pri džumi ili bajramu, već bilo kakav govor-javni nastup (pri vjenčanju, manifestaciji, veselju, ratu, političkom, medijskom nastupu itd.). Znači, svaki javni nastup treba da vodi ka postizanju sreće na oba svijeta, po uzoru na javne nastupe Muhammeda, a.s.
Džihad. Džihad terminološki jeste borba na Allahovom putu. No, ta borba može biti tijelom (oružana borba, volonterizam, aktivizam u nevladinom sektoru,i inače u društvu itd), imetkom (razne donacije, ulaganja) i jezikom (razni oblici intekeltualne borbe-pisanje knjiga, članaka, države predavanja, kurseva, časova i sl.).
Ajetu-l-kursija. Ajetu-l-kursija je, pored toga što je dova, i ajet iz Kur’ana iz sure El-Bekare. Stoga, nema nikakve zapreke da se uči na kiraetu u namazu.
Hatma. Hatma, je terminološki, jednom upotpunjeno čitanje (učenje) cijelog Kur’ana. Znači hatma nije samo s vremena na vrijeme proučena hatma mrtvima ili hatma koju polaznik mekteba prouči kod efendije. Musliman treba cijeli život da uči hatme.
Piše: Jusuf Džafić
IIN Preporod
