Još jedan izraelski ratni zločin zakopan u pijesku dok svijet okreće glavu

Piše Ghada Ageel
Mohammad Bahloul kockao se svaki dan s vlastitim životom u nadi da će spasiti druge. Kao bolničar u Društvu Crvenog polumjeseca Palestine (PRCS), kročio je u nepoznato svaki radni dan, ne znajući hoće li se vratiti porodici.

Sedmicu prije Ramazanskog bajrama, Mohammad je poslat u naselje Tal as-Sultan u Rafahu po ranjene i ubijene nakon izraelskih napada. Nedugo nakon što su on i tim hitne pomoći i službi za spašavanje stigli na poprište napada, izraelske kopnene snage opkolile su to područje i zatvorile sve puteve koje vode ka njemu. Kada je Crveni polumjesec izgubio kontakt sa svojim timom, počele su kružiti glasine Rafahom da će oni koji su zarobljeni unutra biti masakrirani.

Tokom pokušaja spasilačkih timova da dođu do tog područja, radnici UN-a svjedočili su kako civili koji pokušavaju pobjeći bivaju ubijeni. Dana 29. marta konačno su uspjeli ući u područje gdje su napadnuti timovi Crvenog polumjeseca. Tamo su pronašli uništene ostatke sanitetskih vozila i vozila UN-a i Civilne zaštite, kao i jedno tijelo – tijelo Mohammadovog kolege, Anwara Alatara.

Dana 30. marta, prvog dana Ramazanskog bajrama, vratili su se i otkrili još 14 tijela zakopanih u pijesku u masovnoj grobnici. Svi su bili u uniformama i imali su rukavice. Među njima su bili Mohammad i njegove kolege Mustafa Khafaja, Ezzedine Sha’at, Saleh Moammar, Rifaat Radwan, Ashraf Abu Labda, Mohammad al-Hila i Raed al-Sharif.

Rat protiv samog života u Gazi

Ubistvo ovih bolničara nije izolovan incident. Izrael sistematski cilja zdravstvene radnike i spasioce u okviru svog genocidnog rata – rata protiv samog života u Gazi. Samo u Gazi, medicinske uniforme i sanitetska vozila ne pružaju zaštitu koju garantuje međunarodno pravo. Samo u Gazi, medicinske uniforme i sanitetska vozila mogu označiti ljude kao mete za likvidaciju.

Sedam dugih dana tokom kojih je Mohammadova sudbina bila nepoznata, njegov otac Sobhi Bahloul, bivši direktor srednje škole Bir al-Saba’ u Rafahu, koga poznajem decenijama i njegova majka Najah, molili su se za čudo koje će spasiti njihovog sina.

Zamišljali su da je Mohammad pobjegao tik prije nego što je taj predio opkoljen, ili da se krije pod ruševinama kuće, ili možda da su ga oteli izraelski vojnici ali da je još živ. Kako je to rekao Mahmoud Darwish, poznati palestinski pjesnik, Palestinci boluju od „neizlječive bolesti: nade“.

Iako se porodica Bahloul usudila nadati, nosili su u sebi i strah da Mohammada nikad više neće vidjeti. Znali su za razne slične priče. U januaru 2024, bolničari hitne pomoći poslati da spase šestogodišnju Hind Rajab iz automobila, koja je bila ranjena i krvarila, pored ubijenih rođaka, također su ciljani i ubijeni. Isto tako, u decembru 2023, bolničari koji su poslati da spase snimatelja Al Jazeere Samera Abudaqu, koji je krvario na ulici u Khan Younisu nakon što ga je pogodio izraelski dron, također su ubijeni.

Sedam dugih dana, nada se borila sa strahom. „Molim Boga da nam vrati tebe i tvoje kolege žive i zdrave“, Sobhi je napisao na Facebooku iznad fotografije svog nesebičnog sina.

Tražili iluziju zvanu sigurnost

Ova porodica već je mnogo propatila tokom ovog genocida u kojem su izgubili veliki broj najmilijih.

Na početku su morali pobjeći iz svog doma na istoku Rafaha u Al-Mawasi u Khan Younisu, tražeći iluziju zvanu sigurnost.

Kada je objavljen prekid vatre, ova porodica vratila se u svoj dom u istočnom dijelu Rafaha sa hiljadama drugih.

Svoj dom su zatekli razoren, ali dali su sve od sebe da osposobe dvije sobe u kojima mogu spavati. Tokom tog perioda, djeca su ponovo krenula u školu u improvizovanim šatorima jer je veliki broj škola bio uništen.

Samo sedam dana prije Mohammadovog nestanka, u zračnom napadu sravnjenja je kuća prekoputa njihovog porodičnog doma i znatno je oštećen automobil njegovog oca. Porodica je, opet, pobjegla, noseći ono malo što im je ostalo. Sa svakim raseljavanjem, njihova imovina se smanjivala – nepodnošljivi podsjetnik da, kako se smanjuje imovina, ruši se i dostojanstvo.

Međutim, Mohammad nije imao vremena pomoći ocu da podigne još jedan raseljenički šator. Odmah se vratio na posao, radeći neprestano s kolegama u Khan Younisu, odgovarajući na beskrajne pozive upomoć, žureći od jednog užasa do drugog. Čak je i za vrijeme ramazana, najsvetijeg mjeseca u godini, imao jedva trenutak da prekine post s porodicom i igra se sa svoje petero djece – među njima Adamom, svojim tromjesečnim dječakom.

Sveti mjesec je završio potresnom viješću o njegovom ubistvu.

Dokazi govore o onome što se dogodilo

Na Bajram sam pokušavala dobiti Sobhija, ali nije bilo odgovora. Na njegovom Facebook profilu, pronašla sam ove bolne riječi: „Oplakujemo svog sina Muhammada Sobhija Bahloula, mučenika koji je ubijen na dužnosti i humanitarnog radnika. Allahovi smo i Njemu ćemo se vratiti.“

Iako je izraelska vojska pokušala zataškati svoj zločin zakopavši tijela u pijesak, dokazi govore o onome što se dogodilo. U izjavi palestinskog Ministarstva zdravstva od 30. marta stoji da su izraelske snage izvršile pogubljenje i da su neke od žrtava imale lisice na rukama, povrede glave i grudnog koša. Šef Ureda UN-a za humanitarna pitanja u Palestini, Jonathan Whittall, izjavio je da su bolničari i članovi službi za spašavanje ubijani „jedan po jedan“.

Izrael je, naravno, koristio poznatu taktiku poricanja i obmane. Prvo su tvrdili da su bolničari članovi Hamasa i palestinskog Islamskog džihada. Zatim su tvrdili da su njihovi vojnici pucali na sanitetska vozila jer su im se „na sumnjiv način približavala“.

Izraelska vlada je, u međuvremenu, u činu očitog cinizma objavila da šalje spasilačku misiju od 22 člana na Tajland i u Mijanmar nakon što je te države pogodio razorni zemljotres. Deset dana ranije, izraelska vlada poslala je medicinsku delegaciju u Sjevernu Makedoniju. Od Azije do Evrope, čini se prihvatljivim da država koja je na svirep način ubila više od 1.000 zdravstvenih radnika i članova službi za spašavanje na teritoriji koju ilegalno okupira može glumiti altruizam u inozemstvu.

Ženevske konvencije, koje eksplicitno štite medicinsko osoblje u ratnim zonama, očigledno su postale besmislene u Gazi. Međunarodna tijela, oformljena da štite ljudska prava, nastavljaju svoju ogorčenost na riječima, ali ne djeluju. Zapadne vlade nastavljaju biti aktivni saučesnici u genocidu slanjem oružja i upućivanjem pozivnica izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu uprkos nalogu za njegovo hapšenje koji je izdao Međunarodni kazneni sud.

Do kad će svijet nijemo posmatrati ovo genocidno nasilje? Barbarstvu i zločinima kao da nema kraja. Likvidacija ovih bolničara trebala je biti prekretnica, trenutak za suočavanje. Umjesto tog, oni su još jedan dokaz nekažnjivosti koju ima cionistički aparthejdni režim.

Neka duše onih koji su poginuli u Tal as-Sultanu počivaju u miru, a politički lideri zapadnog svijeta neka počivaju u sramoti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.