Jeste li znali da postoji profesionalno oboljenje roditelja?
Nauka je odavno utvrdila da ljudi određenih profesija (šoferi, novinari, piloti, rudari) češće oboljevaju od nekih bolesti nego ostali dio populacije.
Ovih dana, sa Instituta za kakoseonozvaše stigla je vijest da je otkriveno i profesionalno oboljenje specifično samo za roditelje, a to je
– amnezija, odnosno djelimičan ili potpuni gubitak pamćenja, praćen istovremenom potrebom oboljelog da „popuni praznine” i izgubljeno sjećanje nadoknadi novim uspomenama.
Bolest se pojavljuje već na samom početku roditeljskog staža, da bi se razmahala u školskom periodu (djeteta, a ne roditelja!) i trajala do kraja života (roditelja, a ne djeteta!). Smatra se da je oboljenje nasljedno, mada postoje i tumačenja po kojima je ono virusnog porijekla i zarazno, a prenosi se obično na roditeljskim sastancima.
Kako se amnezija manifestuje? Početni simptomi se, kao što je već rečeno, mogu javiti u prvim danima roditeljstva, a prepoznaju se po rečenicama tipa: „Kad sam ja bio beba uopšte nisam plakao!” ili „Spavala sam kao jagnje po čitavu noć”.
Kako dijete raste tako se proširuju i rupe u memoriji oboljelog roditelja: on se ,,tačno“ sjeća da je prohodao prije prvog rođendana, prije drugog tečno progovorio dva jezika, a prije trećeg naučio da čita i piše. (Preporuka ljekara: provjerite na ČIJI rođendan se misli.)
Kad sam ja…
U literaturi je posebno obrađena djelimična amnezija koja je vezana samo za određeni period (obično školski) ili određenu aktivnost (najčešće ljubavnu).
Klinička slika tzv. „školske amnezije” izgleda ovako: roditelj se „sjeća” da je imao sve petice ili bio najbolji iz matematike, da je mnogo i svakodnevno učio (i to pijre igranja), svako veče spremao knjige i šta će da obuče ujutro, da nikada nije gnjavio roditelje da mu pomažu oko domaćeg, da je uvijek znao gde mu se šta nalazi, bio najjači ili najuredniji u razredu – jednom riječju, da je bio potpuna suprotnost svom djetetu.
Lijek za ovu bolest još nije tačno utvrđen i Ijekari se pribojavaju da neće ni biti. Zasada samo preporučuju: suočite oboljelog sa njegovim roditeljima i starim školskim svjedočanstvima ili starim školskim drugovima koji će mu možda osvježiti sjećanje.
Još jedan mali kuriozitet za kraj: slučajevi djelimične amnezije, koja se odnosi na ljubavni život osobe, zabilježeni su i kod ljudi koji nisu roditelji, pa se neki naučnici boje da je u pitanju epidemija.
…DJECA
NE SMIJU DA SE SMIJU?
Do ovog zaključka došla je grupa samostalnih istraživača svakodnevnog govora iz malog melanholičnog mjesta Tužbalice kraj Tligaljeva. Na tribini pod nazivom „Smijeh – lijek ili bolest“, organizovanoj ove jeseni, predsjednik Društva za istraživanje svakodnevnog govora dr. Higomir Slinić upoznao je javnost sa zanimljivim metodama i rezultatima rada ovog Društva.
„Nesumnjivo je da je smijeh ne samo zarazan već i smrtonosan”, saopštio je gospodin Slinić tužno. „To nam dokazuju izreke kao što su: ‘To je da umreš od smijeha’ i ‘Crk’o sam (ili alternativno: ‘Puk’o sam’) od smijeha’. A pošto narodna mudrost lijepo kaže da ‘gdje ima dima, ima i vatre’, možemo zaključiti da se ne bi bez razloga govorilo ‘umrijeti, pući ili crći’ od smijeha, ako to ne bi bilo i zaista moguće.”
Nažalost, još nisu utvrđeni uzroci koji dovode do ovakvog tragičnog ishoda, ali se smatra da moraju imati neke veze sa mentalnim zdravljem pojedinca, što se najbolje vidi iz izreke: „Smije se k’o lud na brašno!”
Igračka-plačka!
Nastavak tribine bio je posvećen prevenciji. Podržavajući onu narodnu: „Bolje spriječiti nego liječiti”, Društvo za istraživanje svakodnevnog govora najenergičnije zahtjeva od roditelja da reaguju čim primjete prve znake smijanja. U tu svrhu preporučuju se prijetnje: „Igračka-plačka!” i „Samo se ti smij, a poslije ćeš da plačeš!”
Ove prijetnje trebaju se koristiti svaki put kad dijete počne da se bezrazložno smije, a pošto je smijeh bez razloga (ili bar bez nama jasnog razloga) karakterističan za dječji uzrast, Društvo preporučuje da se na svaki smijeh reaguje sprječavanjem istog. Jer, dijete treba na vrijeme da shvati uzročno-posljedične veze svijeta odraslih: ko se smije, taj će poslije da plače i obrnuto – ako se ne smiješ, nećeš plakati. Dakle, ozbiljni ljudi su sretni, samo što to ne pokazuju.
… BEBE TREBA ŠTO VIŠE DA PLAČU?
Tako je bar saopšteno na konferenciji za štampu održanoj u Istraživačkoj stanici za razvoj i rast u Čeličnici. Okupljenim novinarima obratio se g. Tvrtko Grabić, osnivač Istraživačke stanice: …Kada dijete plače, ono zapravo razvija pluća! Zato slobodno pustite bebu da što više plače i nemojte skakati svaki put kad ona zakmeči, jer i tako plače bez razloga, uostalom, šta može da joj fali? Ili je gladna ili mokra ili uplašena, a to, kao što znate po sebi, nije razlog za reagovanje.”
Pošto je ovim nepobitno dokazano da se pluća razvijaju plakanjem, gospodin Grabić je sažeto iznio tvrdnju da se i ostali dijelovi tijela najbolje razvijaju čestom upotrebom. Evo šta on preporučuje roditeljima-početnicima…
I svakako ih nemojte vući za nos!
Preuzeto iz priručnika: “Kako da najlakše upropastite rođeno dete-uvrnuti priručnik za pametne roditelje”
Autor: Nadežda Milenković
Broj stranica: 78
Godina izdanja: 2002
Izdavač: KREATIVNI CENTAR, Beograd
Obrada: Akos.bA
