Je li Bosna imala alima?

U hedonizmu samoproglašavanja učenjacima i učenim ljudima, često uho pažljivog posmatrača primijeti antagonizam pseudo-teološke misli umišljene duše. Takav odnos je naveo mnoge čiste duše da nipodaštavaju ogromni doprinos kojeg su naši učenjaci ostvarili u prethodnom vremenskom periodu.

Prema definiciji, učenjak, alim bi bio onaj ko je u mogućnosti da induktivnom i deduktivnom metodom derivira šerijatske propise na osnovu dokaza. U prvim razredima naših medresa podrobno se uči ko je to fakih, alim, mudžtehid…

Bosna je tako, po uzoru na definiciju alima, derivirala iz svoga tla mnoge učenjake, velikane, alime. Kontemplirano pisanje o akaidu, fikhu, ahlaku, arapskom jeziku, historiji je zaista bila karakteristika naših učenjaka. Tako npr., u djelima Adila Čokića, rahmetullahi alejhi, pronalazimo izrazito naučni diskurs na kojem bi mu pozavidjeli i mnogi današnji svjetski učenjaci. U tekstu, objavljenom u časopisu „Hikmet“ [1], alim Adil u najsitnije detalje obrađuje tefsir ajeta o šefa’atu, koristeći i nerijetko spominjući neka od naprednih pravila usuli-tefsira.  U tumačenju 254. ajeta sure El-Bekare, nam prvo kroz poznavanje arapskog jezika objašnjava pojedinačne riječi i čestice korištene u njemu. Dojmilo me se posebno kada na kraju, perom vještog alima, kaže: „Ako uzmemo ovaj ajet prema drugom primljenom kiraetu, gdje je uzeta čestica „la“ kao džinsijja, onda je negacija općenita, iz nje se razumije „umumus-elb“…“, u tom tekstu je veliki broj visoko-naučnih izraza islamske teologije gdje se jasno vidi da se radilo o vrsnom stručnjaku.

Onaj ko je čitao djela naših učenjaka koji živješe u proteklom vremenu, čija pera svjedoče njihovom alimluku i kadiluku, neće sebi dozvoliti da nipodaštava njihov ogromni doprinos i znanje.

Jedan naš drugi alim, Muhammed Seid Serdarević: „Šta da se rekne o onim osobama, koje ne misle sobom, svojom glavom? Hoće li se ovi smatrati ljudima, budući da im manjko ono, što ljude čini ljudima i diže ih iz kola životinja?“ [2], ove mudre riječi su izrečene povodom njegovog, rahmetli, komentarisanja Darvinove teorije evolucije.

Dakle, ne samo da smo imali alima teologa, već smo imali i alima teozofa, psihologa, pedagoga…, prisjetimo se samo radova rahmetli Mehmeda Handžića, o čijoj naučnoj valjanosti i argumentaciji je nenaučno raspravljati, ili djela rahmetli Hasana Kjafije Pruščaka, zatim Kasima Dobrače, Abdullaha Bušatlića, Ibrahima Čokića i mnogih drugih, Allah im svima podario Džennet.

Djela navedenih alima obiluju induktivno-deduktivnim metodoma deriviranja šerijatskih propisa na osnovu dokaza. Oni nisu bili havatori, njihova hava nije bila naučno bezbojna, nenaučno artikulisana i hedonistički nastrojena…, jok!, fascinira činjenica da su u tom vremenu, kada nije bilo interneta da se poznavaocu arapskog jezika lahko otvore vrata odgovora na veliku većinu savremenih šerijatskih pitanja ili knjiga, oni pisali o Abdurrezakovom Musnedu, Ibn Ebi Šejbetovim djelima ili o Miškatul-mesabihu, Kazi Bejzavinova djela, Nesefijeva, i naravno Ibn Tejmijjina djela, rahimehumullahu edžme’in. Bezbeli da je bio i ogroman broj drugih naših alima koje ovdje ne spomenuh, ali i ovo će biti dovoljno-inšallah.

Nadam se da će ovo površno razmatranje navedene tematike probuditi znatiželju kod čitaoca i da će sam krenuti u istraživanje njihove ogromne zaostavštine i tako se interpersonalno, a bogme i intrapersonalno, uvjeriti u istinitost navedenih navoda. Kako su naši alima voljeli završiti svoje tekstove, pokušat ću i ja, talib koji se ugleda na našu ulemu.

Govorili su: „Ve minellahil-mev’unetu vet-tevfik!“

Fusnote:

[1] Hikmet, br. 38 (1932. godina), str. 41-45

[2] Biser, G.2, br. 22, 23 i 24 (1913/14), str. 336-338

Za Akos.ba piše: Eldar Tutnić