Izraelski genocid se nastavlja, a Palestinci su ‘i dalje samo brojevi’

Nakon višemjesečnog genocida, prekid vatre, čak i onaj koji im je omogućio da nastave lišavati Palestince u Gazi njihovih najosnovnijih prava na hranu, vodu, zdravstvenu njegu, obrazovanje  slobodu kretanja, pokazao se kao previše za izraelske snage, pa su nastavili svoj rat u Pojasu Gaze.

Izrael je nonšalantno napustio sporazum o prekidu vatre i nastavio svoj smrtonosni rat koji je već razorio Gazu i usmrtio desetke hiljada Palestinaca, jer je znao da globalna zajednica neće učiniti ništa da ga zaustavi. Uostalom, svijet je bio uglavnom ravnodušan na brojna druga izraelska kršenja primirja i masakre nad Palestincima od 1948. Izrael krši međunarodno pravo bez ikakvih značajnih posljedica od samog svog začetka.

Izrael nije prekršio najnoviji sporazum o prekidu vatre iz uvjerenja da ga je palestinska strana prekršila prva. Nije ga prekršio ni da bi pokušao vratiti svoje preostale zarobljenike (to se, na kraju krajeva, trebalo desiti ukoliko bi se pridržavao sporazuma).

Izrael je prekršio primirje da spriječi obnovu Gaze. Nastavio je rat da spriječi Palestince da pokušaju obnoviti makar i mali dio svoje razorene domovine, kako bi se pobrinuo da nijedan Palestinac u Gazi ne gaji ni najmanju nadu u budućnost.

Prazno slavljenje ‘palestinske izdržljivosti’

Kraj privremenog prekida vatre označio je početak još jednog razdoblja raseljavanja, gubitka i straha za narod Gaze koji već dugo pati. Prve noći nastavka rata, Izrael je bombardovao sve dijelove Pojasa Gaze tik pred zoru. Više od 400 civila, koji su pripremali hranu za sehur (obrok prije zore) u hladnim šatorima kada su ih počele zasipati bombe, izgubilo je živote na najužasnije načine i preselili su na drugi svijet na kojem će biti slobodni od izraelskog zlostavljanja i okrutnosti. Mnogi od ubijenih bili su djeca koja su umrla gladna, uplašena i na hladnoći. U masakru, nesumnjivo počinjenom uz puno odobrenje Amerikanaca, ranjene su stotine drugih, koji su raspoređeni u rijetke preostale bolnice u Gazi.

Od te noći, bombe, prijetnje i ubijanje nisu prestali.

Usred nastavka genocida, odjekuje uporni zvuk – prazne slogane, lišene bilo kakve čovječnosti ponavljaju ljudi širom svijeta koji žele umiriti savjest kada je riječ o Gazi. Tragedija i patnja iscrpljenog naroda Gaze svedeni su u njihovim ustima i umovima na prazno slavljenje njihove „legendarne izdržljivosti“. Ljudi u Gazi lišeni su čovječnosti i predstavljeni kao heroji koji niti žaluju niti se umaraju.

Slogani koji odjekuju širom svijeta ne čine ništa da zaustave patnju u Gazi. Naprotiv, otežavaju Palestincima da se izraze – da pretoče u riječi svoj strah, ljubav i snove o dostojanstvenom životu bez rata i gubitka, bez buđenja uz zvuke raketa. Svijet od njih očekuje da umru u tišini kao heroji.

Nakon što je Izrael nastavio genocid, vlade i institucije nisu učinile ništa da nahrane gladno dijete ili zaštite porodicu od okupatorskih raketa. Izdavali su samo prazne izjave – „osudili su“ i „kritikovali“. No, nisu učinili ništa što bi nešto promijenilo.

Palestinci su znali da odgovor svijeta neće ići dalje od riječi i da ove riječi, koliko god istinite bile, neće ništa postići. Od samog početka ugnjetavanja, vidjeli su stalno i iznova kako takve izjave, osude, izvještaji o ljudskim pravima, pa čak i sudske presude ne čine ništa kako bi im olakšali patnju. Već dobro znaju da svijet neće poduzeti ništa značajno da im pomogne. Znaju da je međunarodna zajednica gluha čak i na zvuk vlastite savjesti kada je riječ o Palestini.

Naslovi broje mrtve, ali ih ne imenuju

Mi, Palestinci, godinama se borimo ne samo za naš opstanak nego da vratimo svoju čovječnost u očima svijeta. Digli smo glas kroz proteste, umjetnost, filmove i novinarstvo – očajni da probijemo globalnu ravnodušnost koja nas svodi na blokove u vijestima i statistiku na društvenim mrežama.

Inicijative poput one Mi nismo brojevi (We Are Not Numbers), čiji sam dio, nastale su kao odgovor na ovu dehumanizaciju. Pričamo svoje priče da podsjetimo svijet da nismo samo materijal za udarne vijesti ili izvještaje o žrtvama, nego ljudi s imenima, historijama, emocijama i, najvažnije, snovima.

Pisali smo o prijateljima koje smo izgubili, našim kućama koje su sravnjene, nepravdi koja se nanosi našem narodu i životima koji su zauvijek izmijenjeni izraelskom okupacijom i zlostavljanjem – u nadi da ćemo, podijelivši svoje istine, uspjeti natjerati svijet da nas vidi.

No, uprkos svemu ovome, Palestinci su i dalje samo brojevi. Kada cijela porodica bude zbrisana u zračnom udaru, naslovi broje mrtve, ali ih ne imenuju. Ne govore ko su bili – dijete koje je voljelo igrati fudbal s prijateljima, tinejdžer koji se nadao izvrsnim rezultatima na završnom ispitu kako bi učinio porodicu ponosnom, majka koja je čuvala djecu uz sebe u posljednjim trenucima.

No, kada Izrael tvrdi da je ciljao „istaknutog militanta“, pažnja svijeta odmah biva usmjerena ne na desetke nedužnih civila ubijenih u napadu, nego na tzv. uspjeh ili neuspjeh ubistva. Svijet tuguje u apstrakciji, odvojen od izgubljenih života. I, tako se ubijanje nastavlja.

I nakon mjeseci dokumentovanih ratnih zločina, nakon inicijativa poput one Mi nismo brojevi, nakon svih osuda i kritika, još postoje gladna djeca u Gazi koja ne mogu spavati zbog boli u gladnom stomaku i zbog straha od bombi koje bi mogle pasti blizu njihovog improvizovanog šatora.

Šutnja je i pristanak

To znači da je naš svijet zakazao. Da su sve institucije koje smo izgradili da zaštite pravdu pale i da su svi naši ustavi izgubili značenje. Čini se da ne postoji međunarodno pravo ili ljudska prava. To znači da sve naše „dobre“ vojske, navodno udružene da zaštite nedužne, bespomoćne.

Izgleda da su se sve svjetske zaštite, mreže, obećanja i garancije urušile pod težinom izraelske kolonijalne nekažnjivosti.

Ali zašto? Čega se tačno ove nacije boje? Američkog oružja? Izraelskog gnjeva?

Zašto žrtvuju sve ovo da bi udovoljili izraelskoj želji za razaranjem i dominacijom?

Ne shvatam zašto svijet traži od djece Gaze da budu hrabri suočeni pred smrću, strpljivi pred gubitkom i izdržljivi pred glađu. Zašto bi gladno dijete trebalo pokazati više snage nego čelnici onoga što se naziva „slobodnim svijetom“?

Šutnja nije samo saučesništvo – ona je pristanak. I tako, dakle, bombe i dalje padaju, a Palestinci ostaju ono što im je svijet dozvolio da postanu: brojevi. Smrt i dalje posjećuje njihove domove, a negdje ispod ruševina, dijete se pita kakav je grijeh počinilo da se rodi, da dođe na ovakav svijet.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.

Hassan Abo Qamar

Izvor: Al Jazeera