Izrael je svoje mitove uspio nametnuti svijetu kao istinu
Piše: Bojan Budimac
Razlog što se postepeni genocid nad Palestincima relativno neometano dešava sada već 69 godina leži, između ostalog, i u tome što je Izrael uspio nametnuti velikom dijelu svijeta mit o svom nastanku i historiji. Nova knjiga Ilana Pappea, koja je izašla upravo tokom tenzija oko Al-Akse, bavi se dekonstrukcijom tih mitova, što potvrđuje i sam naslov: Deset mitova o Izraelu
Uspjeh Palestinaca da (za sada) odbrane džamiju Al-Aksa u (istočnom) Jerusalemu od napada izraelskih okupacionih vlasti, ogledan u krhkom statusu quo koji regulira njen suverenitet, istovremeno je pokazao koliko su prepušteni sami sebi. Ne, nisu usamljeni, jer empatiju prema njihovoj sudbini i simpatiju za njihov otpor izraelskoj polustoljetnoj okupaciji osjeća, prije svega, muslimanski svijet, što je skoro trećina planete, ali i ogroman broj pristojnog svijeta i pristojno obaviještenih ljudi nezavisno od religije ili nacije. Prepušteni su sami sebi u smislu da su napušteni od lidera, prije svega od onih iz arapskog svijeta.
“Jedini regionalni lider koji je konzistentno davao izjave u prilog neograničenom pristupu Al-Aksi bio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan”, piše David Hearst, glodur portala Middle East Eye, dodavši da “nikada reakcija arapskih država nije bila tako prigušena”. Ista kritika može se uputiti i palestinskim vlastima, koje, osim Abbasovog busanja u prsa podrškom impresivnom nenasilnom otporu, nisu praktično ništa uradile.
Tragikomična usputna epizoda ove (nezavršene) borbe za Al-Aksu jeste pokušaj prisvajanja pobjede od strane saudijskog dvora, koji je izdao saopćenje da su akcije iza kulisa i kontakti kralja Salmana sa svjetskim liderima “kulminirali uspjehom”, nekoliko sati nakon što su izraelske okupacione vlasti uklonile barijere, detektore za metal i sigurnosne kamere – povod za konfrontaciju. Osim Abu Dabija, gdje se Mohamed bin Zayed satrao od divljenja ulozi Saudijske Arabije u rješavanju krize, niko nije uzeo ozbiljno to saopćenje, ali je ono svakako naljutilo građane Jerusalema, koji su tokom dviju nedjelja nenasilnih protesta trpjeli brutalnosti izraelskih okupacionih snaga.
Ovaj potez saudijskog dvora, sa sve terciranjem iz Abu Dabija, ciničan je barem koliko i izraelske tvrdnje da su barijere, detektori za metal i sigurnosne kamere postavljeni sigurnosti radi, a ne u cilju preuzimanja suvereniteta nad džamijom Al-Aksa. Cinizam prema Palestincima i onima koji su i dalje spremni da im pomognu onoliko koliko je u njihovoj moći zapravo je zajednički imenitelj za kliku koja napada i ucjenjuje Katar.
Činjenica da se Izrael pridružio Saudijskoj Arabiji, UAE, Bahreinu i Egiptu, čitaj: listi bliskoistočnih despotija, u hajci na Al Jazeeru ne samo da potvrđuje da novo savezništvo izlazi iz statusa javne tajne nego da se spomenute diktature ne razlikuju od “jedine bliskoistočne demokratije” po pitanju slobode štampe. Zapravo, stvar je još gora, Ayoub Kara, izraelski ministar za komunikacije, kome je premijer Benjamin Netanyahu povjerio taj zadatak, hladno je na konferenciji za štampu izjavio: “Mi baziramo našu odluku na potezima sunijskih arapskih država da zatvore Al Jazeerine kancelarije i zabrane njihovu mrežu.” Drugim riječima, Izrael se ugleda na diktatore.
Gideon Levy, kolumnista izraelskog liberalnog dnevnika Haaretz, piše da je zatvaranje “još jedan napad na izraelske Palestince, koji su glavni gledaoci Al Jazeere i koji su meta sistematske kampanje predvođene Vladom i samim premijerom”. Da, to je svakako tako. Opsjednutost Izraela demografijom i neutaživom željom za što više teritorije sa što manje Palestinaca, te postepenim otimanjem istočnog Jerusalema nije ništa novo. Međutim, u slučaju da se to zatvaranje zaista desi, gledaoci Al Jazeere u “ostatku svijeta” bili bi kolateralna šteta jer je malo (ili nimalo) međunarodnih medija koji izvještavaju iole kritički o Izraelu. Utišavanjem tog neprijatnog svjedoka, ono što izraelski historičar Ilan Pappe naziva postepenim genocidom, bilo bi nastavljeno u još većoj tišini.
Razlog što se taj postepeni genocid relativno neometano dešava sada već 69 godina leži, između ostalog, i u tome što je Izrael uspio nametnuti velikom dijelu svijeta mit o svom nastanku i historiji. Nova knjiga Ilana Pappea, koja je izašla upravo tokom tenzija oko Al-Akse, bavi se dekonstrukcijom tih mitova, što potvrđuje i sam naslov: Deset mitova o Izraelu.
Ilan Pappe poznat je svim zainteresiranim za palestinsko-izraelski konflikt. Knjiga Etničko čišćenje Palestine (2006), u kojoj na osnovu, prije svega, izraelskih izvora historijski obrađuje protjerivanje osamsto hiljada Palestinaca 1948. i 1949. godine, donijela mu je tu (ograničenu) slavu, istovremeno ga učinivši disidentom koji je u strahu za sigurnost svoje porodice i sebe morao napustiti Izrael. Sada predaje na univerzitetu u Exeteru u Velikoj Britaniji.
“Konstruirane zablude o prošlosti i sadašnjosti u Izraelu i Palestini nas sprečavaju da razumijemo porijeklo konflikta. U međuvremenu, konstantna manipulacija važnim činjenicama radi protiv interesa svih žrtava u tekućem krvoproliću i nasilju. (…) Cionistička historija o tome kako je sporna zemlja postala država Izrael bazirana je na grupi mitova koji suptilno bacaju sumnju na moralno pravo Palestinaca na zemlju. Često zapadni mainstream mediji i političke elite prihvataju ovaj set mitova kao datu istinu”, piše Pappe u predgovoru.
Knjiga je podijeljena u tri dijela – Zablude prošlosti, Zablude sadašnjosti i Pogled naprijed – u kojima Pappe s lahkoćom, argumentirano i dokumentirano dekonstruira vladajuće mitove. Mnoge od tih mitova, odnosno većinu njih, prepoznali bi i nezainteresirani za ovu temu, bez obzira na to da li u njih vjeruju ili znaju da je riječ o mitovima. Naprimjer, doskočica “zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje” obrađena je u prva dva poglavlja, a nastavku slijede poglavlja čiji naslovi u sebi sadrže uvriježene mitove: Cionizam je judaizam, Cionizam nije kolonijalizam, Palestinci su dobrovoljno napustili domovinu 1948. i Rat iz juna 1967. bio je neizbježan.
Zablude sadašnjosti sadrže poglavlja: Izrael je jedina demokratija na Bliskom istoku, Mitologija Osloa i Mitologija Gaze, a treći dio knjige Pogled naprijed ima samo jedno poglavlje: Rješenje koje podrazumijeva dvije države jedini je put naprijed.
Prvi i drugi dio poznavaocima tih mitova i/ili historije palestinsko-izraelskog konflikta (van zvanične izraelske propagande) ne pruža mnogo novog jer su oni obrađivani zasebno na ovaj ili onaj način mnogo puta. Međutim, kvalitet knjige upravo je u tome da su svi ti mitovi skupljeni i dekonstruirani između korica jedne knjige od 192 stranice, što znači koncizno. Ramona Wadi na portalu Middle East Monitor piše: “Pappe je izabrao pristup koji omogućava čitaocu da se uputi na historijsko putovanje dok istovremeno pruža mogućnost da primijeni to znanje na sadašnje okolnosti.”
Pappe završava zaključkom da ne samo palestinsko-izraelski konflikt nego i evropski rasizam i ksenofobija, koja se prije Drugog svjetskog rata manifestirala u antisemitizmu, a danas su okrenuti ka muslimanima i islamu, neće biti riješeni ako “nastavimo upadati u zamku tretiranja mitologija kao istina”.
