Iz poezije Hamze Hume: O bistri jesenji dani

Akvarel

O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!
Naš grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s pločnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vaš zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,
Na licima što blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe  sa drugog kata.
Na piljarice šatoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.
U našem malom dvorištu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, šarene,
A ja s pločnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!

Književno djelo ima u nerazdvojnom jedinstvu dvojak karakter: ono je uvijek izraz stvarnosti, ali istovremeno ono i tvori stvarnost, takvu stvarnost koja ne egzistira mimo djela i prije djela, nego upravo u samom djelu zahvaljujući tome što prikazanu predmetnost prekriljuje jedna osobita duhovna atmosfera. Humin doživljaj svijeta je životopisan, lagan, liričan, bajkovit, nadasve čaroban. Njegova vizuelna percepcija je iz prve ruke, izravna kao čin neposredne komunikacije s prirodom, a slika zvuka je gotovo fotografski stvarna. Osjećaji, uvidi, maštanja, osjećanja, svi su oni lični i ne mogu da se saopšte drugima osim simbolima i iz druge ruke.

Svaki pojedinac je ujedno i baštinik lingvističke tradicije u kojoj se rodio baštinik u toliko što mu jezik daje pristup iskustvima i doživljajima drugih. Hamza Humo donosi slike koje opečaćuje lirskim senzibilitetom i jedinstveno dočarava vlastite utiske. Ne uzmiče pred diživljajem već ga prenosi na papir, slika u jeziku materijalizirajući svoju percepciju. Slova koja pišemo o ruži ne moraju biti crvena, a duga se divno opisuje ostavljanjem traga mastila na bijelom papiru, pa nam tako Humo na izvanredan način riječima odslikava zlato bistrih jesenjih dana, a čiji zlatni osmijeh titra.

Humina poezija je jezički akvarel, galerija jezičkih slika, a kakve bi tek kreirao da je slikarom bio. Vrijedno je spomenuti  ono što je Bašagić zapisao: „Ipak imate nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine – koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomračiti, umne stečevine naroda koje je privrijedio kada je pobijedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vjeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.“

Jesen, opjevana u brojnim, pa tako i u Huminim stihovima, je stigla, i sa sobom donosi  i divne, oku ugodne boje i pejzaže, grad postaje zreo akvarel, dok u nama srca biju žarkom čežnjom obojena. Uživajmo u prekrasnim prizorima i bojama jeseni.

Za Akos.ba: Rabija Arifović