Iz pera Mustafe Busuladžića: Omladina i život

Vihor bezvjerstva huči nad Evropom. On u ljudskim srcima i dušama gasi iskre ćudorednosti, krijeposti i etike tako da savremeni svijet postepeno ulazi u duhovni  sumrak stvoren od gustih oblaka bezboštva i materijalizma. Misao na Gospodara Vasione  zamjenila je materijalistička filozofija života, a velike ideje života: vjera i moral su poljuljane i smatraju se već „preživjelim“ predrasudama.

U tome leži izvor svih kriza čije žalosne posljedice mi svi vidimo i osjećamo. To naročito osjeća naša omladina, mozak društva.

Kada se govori o omladini misli se na nešto idealno, lijepo, poletno, borbeno i stvaralačko. Činjenica je žalosna ali istinita, da se gornji epiteti ne mogu odnositi na našu današnju omladinu, ne bar na dobar dio omladine. To ističemo na temelju toga, jer su životna krila jednog dijela naše omladine zaglibila u močvari bezvjerstva i materijalizma, te ih nemilosrdno gazi blagoslovljena današnjica za razliku od onih koji na krilima uzvišenih ideala, crpljenih iz nepresušivog izvora životne snage (vjere), su se visoko digli iznad blata bezvjerske sadašnjice. Uopće današnja omladina po svojim naziranjima na svijet i život cijepa se na dva fronta ili bolje rečeno na stvaralačku ili konstruktivnu i rušilačku ili destruktivnu. Prvi obružani oružjem vjerskih, ćudorednih i etičkih principa, zatim razumom i voljom, smjelo plivaju u životnoj borbi i pred sobom imaju cilj spoznaju Vječne Istine, moralno usavršavanje kao glavni kapital čije će plodove brati na zlatnoj grani ovozemnog i budućeg vječnog života. Znanost i materija su im samo sredstva da se dođe do cilja.

Drugu grupu sačinjavaju oni duševni pigmeji čija je savjest uznemirena povjetarcem koji duva iz ateističke literature. Ovamo spada vojska bezvjeraca i njihovih saveznika komunista i marksista kojima je sve materija. Iz ove predrasude otisnuo se je val bezboštva u čijem zagrljaju pliva jedan dio naše školovane i neškolovane omladine crveno obojene. To su duševni kreteni, crvi u ljudskom društvu, ljudi bez ideala i borbenosti čije je znanje u većini slučajeva ograničeno na jadno poznavanje nekoliko izreka bezvjerskih pisaca za koje se očajnički zaklanjaju kada otvaraju paljbu na kulu vjere i sve stvaralačke vrednote čovjekove. Oni historiju i smisao života shvataju materijalistički. Materija je osnov života , te je ona prethodila svemu pa i vjeri, moralu itd. Oni niječu Boga, krajnji uzrok koji je prethodio svemu i sve stvorio. Sve je slučajnost i relativno.

Ovakva naziranja slomila su u čovjeku moral i duh tako da mu nije ništa sveto. Tu je gnijezdo savila zmija otrovnica, bezvjerstvo koja je umotala i lomi kičmu jednog dijela naše omladine čiji prasak kosti i do nas dopire.

Uzrok bezvjerstva kod naše omladine svodi se na slab kućni i uopće odgoj i površnost u poznavanju naučnih istina. Tu bolest ubrzava škola, literatura i društvo. Prirodnjaci uče da je u majmuna u visokom stepenu razvijeno svojstvo oponašanja. I u ljudskom društvu ima majmuna koji su slijepe pristaše jedne rušilačke ideje samo zato što je ona nova i moderna. Oni samo, da bi se ubrojali u „moderne“ ruše svečano svoje dostojanstvo, tradiciju, moral i sve vječne vrednote čovjekove.

U ljudskom srcu bije se boj između dobra i zla. Koje pobijedi odlučuje životom da li će biti život čovjekov ili život sličan dresirane zvijeri. Dakle sve je u srcu. Zato Muhamed a.s. veli: U tijelu se nalazi jedan komad mesa koji, ako je zdrav zdravo je čitavo tijelo a ako je pokvaren pokvaren je i čovjek. To je srce. A Goethe opet veli: Sve zavisi o srcu: kakvo je ono takve će i misli biti. Dakle bezvjerstvo je ogledalo u kome se zrcali pokvarenost ljudskog srca i duše. Životinjske strasti i ćutilna uživanja su sve. Život bezvjerca je tužan, žalostan i bijedan, jer on živi u duhovnom mraku. Udovolji li svojim nagonima koji ga vode u vrtlog propasti, život mu postane dosadan i vodi ga u krajnji pesimizam. I zato zadnji čin životne drame bezvjerca završi se pod kotačima voza ili revolverskim metcima.

Širenjem bezvjerstva među našom omladinom zajednica dobiva strašne ubode koji se pretvaraju u otvorenu ranu. Ovo zlo treba potisnuti iz naše sredine, jer u pitanje dolazi život mladih i budućih generacija.

Svi ljudi na ovom svijetu, pa i omladina, traže vrelo sreće i put koji će ih dovesti do životnog uspijeha. Da li je sreća u bogastvu ili nauci? Ne! Jer u doba dok je nauka na široko pružila krila i dok nagomilani kapitali leže zaleđeni, dotle u svijetu vlada kriza u svim pravcima, a val nezadovoljstva se silnom brzinom širi na sve strane. Na pitanje koje je mučilo sve mislioce svijeta, gdje je sreća, Islam daje odgovor, da ona leži u spoznaji Vječne Istine bogobojaznosti, a bogatstvo u kulturi srca i duše i u moralnom životu.

Put koji vodi do tog izvora mora biti osvijetljen vjerom i razumom, a ovi pokretani željeznom voljom. Islam kao i moderna sociologija nije zaboravio ekonomski momenat u životu, nego mu je dao važno mjesto kada je postavio načelo: „Da je siromaštvo blizu nevjerstva“. Islamski genij Imami Gazali veli, da je materijalizam otrov ako se smatra ciljem života a protuotrov ako služi kao sredstvo da se dođe do cilja.

Dakle omladina treba tražiti izvor životne sreće u vjeri, moralu, pa tek onda u nauci. Samo tako će ona svoja nastojanja okruniti uspjehom a u protivnom slučaju će doživjeti lom i pregaziće je današnjica.

Dužnost je omladine da radi za dobro svoje vjere i naroda, jer će im se samo tako moći odužiti. Osim toga sva napredna intelektualna islamska omladina treba da bude vojska koja će navijestiti rat bezvjerstvu i svim rušilačkim idejama čuvajući svoj ponos i islamsko dostojanstvo.

Tekst je objavljen u listu Novi Behari 15. januara 1937. godine.

Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945.) je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca između dva svjetska rata. Bio je pisac, publicista, prevodilac, recenzent, kritičar, poliglota koji je pored bosanskog govorio još pet jezika – arapski, turski, njemački, francuski i italijanski. Bio je veliki borac za islam, čijem je napretku u Bosni i Hercegovini posvetio cijeli svoj život. 

Nakon oslobođenja Sarajeva i dolaskom komunista na vlast otpočela je i njihova borba protiv ideoloških neistomišljenika. S obzirom da je Mustafa bio jedan od protivnika komunizma što je potvrdio i objavljivanjem djela o muslimanima u bivšem SSSR-u, nova vlast ga je ubrzo uhapsila i prebacila u vojni zatvor koji se nalazio u tadašnjoj Osman-pašinoj kasarni u kojoj se nalazio i vojni sud. Taj isti sud ga je skupa s Atifom Hadžikadićem, tadašnjim gradonačelnikom osudio na smrt strijeljanjem. Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići iza željezničke stanice. Na mjestu gdje je strijeljan kasnije su pronađene njegove naočale i fes,a njegov mezar ni do danas nije otkriven. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur’an.

“Sjedio je i učio Kur’an. Kažu da je cijelu noć pred pogubljenje učio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam”, govorila je njegova supruga Zehra-hanuma.

IslamBosna.ba