Iz pera Mustafe Busuladžića: “Naš životni put”

U bajramskom broju El- Hidaje izašao je članak „Jedna tužna stranica iz islamske historije“ od hafiza Ibrahima Mehinagića. U članku je g. Mehinagić na potresan način prikazao zadnje dane boravka muslimana na Pirinejskom poluotoku. Mi ćemo se ovom prilikom pozabaviti našom sadašnjicom i zacrtati naš životni put kako se ovdje na pragu islamskog Istoka ne bi ponovila povijesna tragedija muslimana, koji su nekad nastanjivali krajnju tačku kršćanskog Zapada.

Pitanje o našoj sudbini uvijek je bilo zanimljivo i suvereno ne samo zbog toga što stoljećima živimo na prostoru koji nama pripada po svim pravima nego zato što smo malobrojna vjerska zajednica na međašnjoj crti na kojoj se sijeku dva svijeta, dvije kulture i dvije različite religije. Oštrina tog pitanja se pokazuje u svojoj punoći u času kada se vodi ideološka vojnička i diplomatska bitka svjetskih kolosa čije se posljedice bjelodano odrazuju u svim oblicima našeg života. Ali neumitni razvitak svjetskih događaja i s njim usko povezana zbivanja oko nas nisu dovela u pitanje neke trenutne političko-stranačke interese ili dijelove našeg tla koje smo morali pod silom okolnosti napustiti. Ne radi se o tome. U pitanje je doveden biološki i vjerski opstanaka muslimanstva u Herceg-Bosni, dakle životi i vjerske svetinje kao najveće vrednote. Ko od nas još danas nije svjestan taj ne može pravilno shvatiti svu težinu upitnika  o našoj sudbini sutra, pred kojim stoji svaki musliman koji se izdiže iznad svakodnevnih događaja. Upravo nas ta spoznaja kao i svijest o našoj ulozi ovdje na razmeđi islamskog Istoka i kršćanskog Zapada prisiljava da u ovom sudbonosnom trenutku učinimo sve od sebe kako bi se mogli održati u potresima gigantskog hrvanja svjetskih sila i produžiti život kao muslimani na tlu naših djedova.  Ako želimo biti kruti realisti kod prosuđivanja vanjskih i unutarnjih okolnosti, onda prije svega moramo biti načistu s tim da se za svoje samoodržanje moramo sami snalaziti, da moramo u traženju sretnog izlaza iz teškog stanja biti upućeni sami na sebe i pitanje svoje sudbine riješiti u nama samima. Svaki drugi put bio bi uzaludan, pogrešan i beskoristan.

Nijedan narod u povijesti, pa ni prvi muslimani nijesu mogli polučiti pobjede niti se održati pukim čudom, bez napora i borbe. Samo put zalaganja svih duhovnih, fizičkih i materijalnih vrijednosti vodio je narode i zajednice pobjedama i uspjesima. Ništa na ovom svijetu nije postignuto ni učinjeno bez zajedničkih snaga uma, volje, srca i krvi. Objavitelj islama Muhamed a.s. , je u razdoblju svoje devetnaestogodišnje djelatnosti u Medini, dok je svoje djelo okrunio uspjehom i održao ga, morao voditi teške borbe. U tim borbama, koje su vođene za odbranu najvećih duhovnih, ljudskih i kulturnih vrednota, kao što su vjera, život i porodica, ljudi su brusili svoje duševne i srčane vrednote i privikavali se samoodricanju i pripravnosti žrtvovati se ako to budu zahtjevali opći probici. Muhamed a.s., je jedanput rekao:

„Bog je čovjeku u pomoći dok čovjek pomaže svog brata.“

U duhu naznačenih kristalnih izreka odgajan je kroz sva stoljeća prošlosti pravi islamski čovjek, koji je u svom unutarnjem biću ujedinjavao u jednoj skladnoj cjelini anđeosku pobožnost, kojom se bribližavao Bogu, i srdačnost, kojom je branio sebe i svoje ideale. Upravo te dvije odlike su karakterizirale dušu starih muslimana i iz tih vrlina izvirala je snaga koja nas je održala u prošlosti. Svojom smrću za ideale, kako to razabiramo iz mudrosti Kur’ana, ljudi postaju vječni. Otuda smo se mi požrtvovanošću i samoodricanjem prvih muslimana i naših djedova uvijek napajali novim duhom otpornosti. U hrvanju za svoje samoodržavanje nisu dovoljne samo molitve, nego se moramo založiti svim raspoloživim snagama, na što i Kur’an izričito upućuje u vidu zapovijedi u poglavlju El-Enfal:

„Pripremite u borbi protiv neprijatelja sve raspoložive snage i konjaništvo, kako bi zadali strah Božijem i vašem neprijatelju i još drugim osim njih koje vi ne znate, ali Bog zna. Sve što budete žrtvovali na Božijem putu bit će vam u potpunosti plaćeno i neće vam biti uskraćena nagrada.“

Svi komentari (mufessiri) Kur’ana zadržavaju se na ovim riječima, ističući njihovu veliku važnost koja se sastoji u tome da muslimani u borbi s neprijateljem moraju  biti do mogućih  granica pripremljeni. Osim toga iz navedenih riječi Kur’ana jesano proističe da se odbrana vjere mora voditi istim onim sredstvima kojima neprijatelj raspolaže. Ali zato su potrebne ujedinjene snage svih muslimana, pripravnost na žrtve, prosvjeta, kulturno stvaralaštvo i probuđena vjerska i društvena svijest. Bez toga se ne može zamisliti napredak muslimana i njihova utakmica u dinamici svjetskog kulturnog zamaha. Ključ uspjeha je i požrtvovanost i postojnost. Strpljivi su uvijek bili pobjednici. Poglavlje „Al Imran“ se završava riječima:

„O pravovjerni! Budite strpljivi, nadvisujte jedan drugog strpljivošću, budite postojani, bojte se Boga, da uzmognete zadobiti pobjedu i spas!“

Strpljivost se dakle, kako se zaključuje iz gornjih riječi, jednako traži u vršenju vjerskih dužnosti, u radu oko stvaranja životnih vrednota, podnošenju životnih iskušenja, u borbi, dok se postojanost traži u životu, u ispravnim uvjerenjima, u borbi koja se vodi za obranu vjerskih i kulturnih svetinja i ljudskih života. Svi oni koji nisu išli putem po vjeri utvrđenih istina gaženi su i iščezli. Svaki je narod više ili manje skrivio svoju nesreću, on je bio udionik svoje tragedije, i pitanje njegove sudbine rješavalo se u njemu samom, a nikad izvan njega. Uvijek su vanjske okolnosti koje su ubrzavale raspadanje pojedinih naroda dolazile na drugo mjesto. To nam nepobitno dokazuje povijest svih iščezlih naroda. U „Ali Imranu“ podsjeća nas Kur’an na udes minulih naroda:

„Već prije vas su primjereno kažnjeni uništenjem mnogi izopačeni ljudi. Proputujte zemlju i promatrajte kakva je bula sudbina onih koji su razjašnjenje upućeno ljudima, putokaz i pouka onima koji se Boga boje. Ne budite malodušni i nemojte biti tužni! Vi ćete pobijediti ako budete pravi muslimani.“

Savezno s ovom opomenom komentatori Kur’ana ističu da se ovdje govori o fizičkom istrebljenju prošlih naroda koji su napuštajući Božije zakone, zakone životne borbe i samoodržanja udarili putevima pohlepe, gramzivosti, rascjepkanosti i materijalizma.

Dođemo li do spoznaje da smo mi dobrim dijelom radi svoga grješnog života skrivili svoju nesreću, onda moramo tazirati u svoje duše, popraviti svoje grijehe i najprije pobijediti sami sebe da bismo mogli pobijediti zapreke izvan nas.

U ratu ideologija naš je put jasan. Mi se  borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude.

Muslimani juče i danas nisu ni za dlaku odstupili od tih svojih uvjerenja niti su se naginjani na onu stranu kuda vjetar puše. Otuda ona miroljubivost i otpornost, te dvije bitne odlike naše narodne duše, koja je nagonski znala pronaći životni put i kolektivno reagirati na sve napadaje protiv naših svetinja, vjere,  časti i života. To se odrazilo u nesalomljivom otporu onog našeg muslimanskog seljaštva koje je u samoobrani prolivenom krvlju simboliziralo volju muslimana za životom.

Više nego ikad trebamo biti svijesni svojih prava tim prije što su nam ugrožena. Naša samosvijest i pouzdanost treba da iznađu način kako bi osigurali naša vjerska, građanska i kulturna prava ba tlu naših islamskih pradjedova, uz koje smo prikovani i kojeg nećemo nikada napuštati dok u nama živi svijest. Mi sasvim otvoreno ističemo da su za nas vjerski interesi primarni, da je svijest o našem iznad svega vjerskom opstanku glavni kriterijum kod prosuđivanja svih ostalih pitanja koja nameće život. Zato smo odlučni braniti i čuvati svoju islamsku posebnost, za koju su krv prolijevali naši djedovi. Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim i novim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinam, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji. Mi u potpunoj primjeni cjelokupnih vjerskih propisa imamo izgrađene poglede na svijet i život, mi posjedujemo kulturnu baštinu kao mlo tko u Evropi koja je povezana za svjetsku kulturu muslimanskih naroda, mi imamo zdrava očinska predanja protkana dubokim ćudorednim zasadama, te, konačno, mi smo najzapadniji ogranak jedne svjetske zajednice preko čijeg kulturnog značenja u svijetu ne može tako olako preći. U tim vrednotama sadržana je naša kulturna baština i duhovna samobitnost, koje se mi ni pod koju cijenu nećemo odreći, jer odreći se tih vjerskih i moralnih vrednota značilo bi odreći se samih sebe.

Mi koji vjerujemo u Boga i borimo se za pravednu stvar fizičkog i vjerskog održanja moramo najmanje biti pesimisti. Zajednica čiji su junaci posljedne misli upućivali Bogu, koji su nad zgarištima razorenih ognjišta i poklane djece pitali: „Da li je spašen dini-islam?“ ne može i neće propasti. Naša orijentacija danas i u budućnosti, ako kod nas bude postojala volja da se održimo kao muslimani, neće i ne može biti izmijenjena, i svaki onaj koji bude prelazio preko naših vjerskih, porodičnih i životnih obzira smatrat će se protivnikom muslimana i njegov takav stav se ne može uskladiti s interesima našeg vjerskog i biološkog opstanka. Ali diktat vremena i zakon našeg samoodržanja sada od nas traže da iznad svega pogledamo i uzmemo u obranu naše grobove, da preko pregalaštva i naše sloge, koja mora biti naš vrhovni zakon, očuvamo svoju duhovnu kulturu, svoju vjeru.

Izvor: Mustafa Busuladžić, Muslimani u Evropi, priredio dr. Šaćir Filandra, Sejtarija, Sarajevo, 1997.

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica