Istaknute Bošnjakinje kroz historiju

Historija Bosne i Hercegovine obiluje značajnim ženskim ličnostima koje su, uprkos brojnim društvenim, kulturnim i političkim preprekama, ostavile dubok trag u javnom životu.

Ovaj članak donosi pogled unazad – u živote žena koje su imale hrabrosti da razbiju stereotipe, zakorače u javni prostor i ostave neizbrisiv trag u kulturnom, obrazovnom, naučnom i društvenom životu Bosne i Hercegovine. Radi se o Bošnjakinjama koje nisu bile tek svjedokinje vremena, već njegove stvarateljice. Njihova imena ne nalazimo uvijek u školskim udžbenicima, ali svaka od njih je utkala dio sebe u temelje društva kakvo danas poznajemo.

Ovo je omaž ženama koje su bile među prvima – pionirkama koje su otvorile vrata znanja, umjetnosti, medicine, aktivizma i slobode izraza za sve one koje su došle poslije njih. Njihove priče bude ponos, ali i osjećaj odgovornosti da se to naslijeđe sačuva, poštuje i prenosi dalje.

Umihana Čuvidina (1794–1870)

Prva poznata bošnjačka pjesnikinja, autorica elegija i sevdalinki. Njena najpoznatija pjesma posvećena je zaručniku poginulom u boju na Mišaru. Jedina je ženska predstavnica alhamijado književnosti na južnoslavenskim prostorima, što je čini izuzetno značajnom za razvoj ženskog pismenog izraza u ranom periodu.

Habiba Stočević-Rizvanbegović (1845–1890)

Intelektualka iz poznate mostarske porodice. Pisala je o vjerskom i društvenom životu žena, te se smatra prethodnicom ženskog angažmana u kulturi i obrazovanju.

Hiba Šerbić Ramadanović (1912 – 1975)

Kćerka poznatog šejha i ljekara hadži Mehmeda Sami Šerbića iz Tuzle. Bila je prva Bošnjakinja muslimanka koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1937. godine. Ovaj historijski uspjeh zabilježio je list Politika, a njen primjer inspirisao je mnoge mlade muslimanke da se odvaže na studije medicine.

Po završetku studija radila je u Sarajevu, gdje je postala jedna od ključnih figura u razvoju interne medicine u Bosni i Hercegovini. Bila je načelnica Prve interne klinike u Sarajevu, a njen rad se posebno isticao tokom i nakon Drugog svjetskog rata, kada su njeno znanje i posvećenost bili ključni za razvoj zdravstvene zaštite u poratnim godinama.

Hiba Šerbić ostala je zapamćena kao pionirka ženske prisutnosti u medicinskoj profesiji, posebno među Bošnjakinjama. Njena stručnost, ali i humani pristup pacijentima, činili su je uzorom kako za žene u zdravstvu, tako i za širu zajednicu. Njena karijera potvrđuje mogućnosti i snagu žena koje su uspjele u vremenu kada je to bilo rijetkost.

Hasnija Berberović (1893 – ?)

Prva muslimanka koja je 1909. godine položila učiteljski ispit i započela rad u Muslimanskoj osnovnoj i višoj djevojačkoj školi u Sarajevu. Radila je 29 godina kao učiteljica. Bila je prva predsjednica i suosnivačica udruženja “Osvitanje”, koje se bavilo opismenjavanjem i ekonomskim osnaživanjem žena. Aktivno je radila i u ženskom odboru “Gajreta”, upravljala internatom za djevojke i bila članica Egzekutivnog odbora Kongresa muslimanskih intelektualaca 1928. godine. Nikada se nije udala jer je zakon iz 1913. ograničavao udaju učiteljica. Bila je poznata po svojoj marljivosti, stručnosti i moralnom integritetu. Prvu pjesmu objavila je 1907. u listu Behar, a njena poezija bila je inspirisana bosanskom narodnom tradicijom.

Nafija Sarajlić (rođ. Hadžikarić) (1893 – 1970)

Prva muslimanka koja je pisala romane i jedna od prvih bošnjačkih intelektualki. Rođena u Sarajevu 1893. godine, bila je učenica sarajevske muslimanske škole za djevojčice, a potom učiteljica u reformiranom mektebu.

Od 1913. godine objavljuje kratke priče u listu Zeman, a 1914. u Biseru, s ukupno dvadesetak priča do kraja Prvog svjetskog rata. Njena proza tematizira živote žena, porodične odnose, brak i društvena očekivanja, uvijek kroz kritičku i emancipatorsku prizmu.

Zalagala se za obrazovanje djevojčica i njihovu ravnopravnost, a njeni tekstovi ističu se smjelošću, humanizmom i prkosom tradicionalnim normama. Vjerovala je da žena ima pravo na slobodu govora, dostojanstvo i obrazovanje.

U nastavku njena pjesma:

Ustaj ženo

Ustaj, ženo,

iz zakutka, iz zavitka

čujes onaj zvučni glas

gdje te zove svjetska žena

da se dižes, da se boriš

za slobodu ljudskog roda i za spas.

 

Ti si majka roda svoga:

poštivati i slušati

svak te mora’

Nije lahko majka biti

svoju djecu odgojiti.

 

Zato, ženo, idi smjelo

Čeg’ se plašiš, kud se skrivaš,

Što bježis? Pametne te žene vode.

Naprijed, naprijed, samo idi

vedra čela, oka smjela

brzo kroči, čas izmčie

da te dušman ne preteče.

 

Svuda bukti, svuda plamti,

svim silama nastoj i ti

čovječanstvu i narodu

mir i slogu, ženo, dati.

 

Tvoja ruka nek je jaka,

ne daj naprijed dušmaninu

da ti bombom zemlju ruši

iz ognjišta vatru gasi

da ti djecu ratom hara

i tvoj narod uništava.

 

Ti si temelj i osnova

Čovječanstvu i narodu

Poštivati i slušati

Svak te mora, jer si majka

Svog roda – svih naroda

 

Zato, ženo cijelog svijeta

Kroči naprijed, vikni jače

Neću bombi, rata neću

Ne dam domu rušit sreću

Šefika Bjelevac (rođ. Alihodžić)

Jedna od prvih muslimanki koja se okušala u pisanju eseja i komentara o društvenim zbivanjima. Poticala je iz ugledne sarajevske porodice obrtnika. Bila je obrazovana, aktivna u reformisanim mektebima i zalagala se za društveni angažman žena kroz pisanu riječ, koristeći eseje kao način izražavanja mišljenja o savremenim temama i reformskim idejama. Zajedno s Husnijom Berberović bila je suosnivačica društva Osvitanje, koje se bavilo bavilo se obrazovanjem, moralnošću i produktivno-privrednim učešćem žena u društvu.

 Ševala Zildžić Iblizović (1903–1978)

Prva doktorica muslimanka u BiH. Rođena je 1903. godine u Sarajevu. Nakon osnovnog obrazovanja, izrazila je želju da pohađa mušku gimnaziju, što u to vrijeme nije bilo dopušteno djevojkama. Dobila je ličnu saglasnost reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića, te je postala prva Bošnjakinja koja je upisala i završila mušku gimnaziju.

Studije medicine započela je u Beogradu, a nastavila u Zagrebu, gdje je diplomirala 1931. godine. Po povratku u Sarajevo radila je kao ljekarka, specijalistica ginekologije i pedijatrije. U početku je teško dolazila do zaposlenja, ali je ustrajala i obavljala brojne dužnosti: od rada u gradskoj bolnici, preko Higijenskog zavoda, do pozicije školskog ljekara. Bila je aktivna i u zajednici – učestvovala u ženskim udruženjima i promicala obrazovanje i zdravstvenu zaštitu žena.

Poznata je i po humanističkom pristupu pacijentima, kao i po nastojanju da integriše medicinsku praksu i etičke vrijednosti. Smatrana je uzorom generacijama muslimanki koje su ulazile u obrazovni i profesionalni svijet.

Bahrija Nuri Hadžić (1904–1993)

Rođena u Sarajevu u uglednoj mostarskoj porodici Hadžić, Bahrija je odrasla u intelektualnom i muzičkom okruženju. Obrazovala se u Sarajevu i Beču, gdje je završila Muzičku akademiju, a potom usavršavala pjevanje u Bernu i drugim evropskim muzičkim centrima. Bila je prva školovana operska pjevačica iz Bosne i Hercegovine i time otvorila vrata profesionalne muzičke scene za žene iz regije.

Nakon angažmana u Bernskoj operi, vratila se u Beograd, gdje je 1931. debitovala ulogom Salome u istoimenoj operi R. Straussa. Ova izvedba izazvala je oduševljenje umjetničke publike. Nastavila je s uspješnom karijerom, nastupajući u pozorištima širom Evrope.

Nadžida, Zineta i Rabija Hadžić

Kćeri poznatog bošnjačkog pisca, intelektualca i reformatora Osmana Nurije Hadžića, bile su pionirke u proboju žena u intelektualne i profesionalne sfere u Kraljevini Jugoslaviji.

• Nadžida Hadžić bila je prva žena koja je imenovana za porotnicu u sudu. Po završetku studija u Beogradu radila je kao sutkinja porotnica, što je u to vrijeme predstavljalo izuzetan primjer ženske prisutnosti u pravosuđu.
• Zineta Hadžić bila je državna službenica u sudskoj administraciji, a njen rad simbolizuje sve veći broj školovanih žena u upravi i administraciji tog perioda.
• Rabija Hadžić radila je kao nastavnica, a njena mobilnost i angažman u različitim gradovima, uključujući Zemun, Bijeljinu i Beograd, svjedoče o profesionalnim mogućnostima koje su se otvarale obrazovanim ženama.

Njihove biografije svjedoče o promjeni društvene klime, u kojoj su obrazovane muslimanke počele preuzimati javne i profesionalne uloge u društvu.

Suada Muftić (1913–1997)

Rođena 1913. godine, Suada Muftić bila je jedna od prvih bošnjačkih intelektualki i književnica koje su se javno zalagale za obrazovanje i emancipaciju muslimanki u Bosni i Hercegovini. Bila je jedna od rijetkih žena koja je pisala u listu Gajret, a njen najpoznatiji tekst iz 1932. godine poziva društvo da se aktivno uključi u obrazovanje muslimanki, ističući razlike između obrazovanih žena iz gradskih i neobrazovanih iz ruralnih sredina.

Njen rad obilježen je dubokom sviješću o važnosti društvenog angažmana i jednakih mogućnosti za žene. Zalaganje Suade Muftić za edukaciju djevojčica i njihovo uključivanje u društveni život čini je važnom figurom u historiji ženskog pokreta u BiH.

Razija Handžić (1909–1994)

Književnica, kulturna radnica i kustosica. Rođena 1909. godine u Sarajevu, bila je među najistaknutijim bošnjačkim ženama koje su radile na očuvanju i afirmaciji kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Od 1955. godine bila je kustosica za književne zbirke u Muzeju grada Sarajeva i pokretačica ideje o osnivanju Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, koji je osnovan 1961. godine.

Osim rada na očuvanju kulturnog naslijeđa, bila je i aktivna pjesnikinja. Njena zbirka poezije Uspravno plamenje objavljena je 1977. godine. U pjesmama je izražavala borbu žene za identitet, dostojanstvo i duhovno ispunjenje. Također je bila autorica brojnih tekstova i eseja u časopisima, te je učestvovala u promociji bošnjačke književnosti i ženskog stvaralaštva u BiH.

Književnica i kustosica, inicijatorica osnivanja Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Objavila zbirku pjesama Uspravno plamenje (1977).

Ajša Zahirović (1942–2024)

Diplomirana pravnica, slobodna umjetnica i istaknuta bošnjačka pjesnikinja. Rođena je 1942. godine u Sarajevu. Bila je autorica 12 zbirki poezije, među kojima se ističu: Nadstrešnica (1981), Ivicom puta (1987) i Pod sjenakama snova (objavljena na hindu jeziku u Indiji, 1985). Priredila je osam antologija, uključujući Od stiha do pjesme, Poezija žena BiH, antologiju savremene malezijske poezije na bosanskom jeziku, te Ombrela – izbor savremenih pjesnikinja Jugoslavije objavljen u Grčkoj 1987. godine.

Ajša Zahirović bila je članica Svjetske akademije za umjetnost i kulturu, Internacionalne poetske akademije, Instituta za istraživanje svjetske poezije u Južnoj Koreji, Svjetske organizacije pisaca žena u New Yorku, i mnogih drugih međunarodnih udruženja. Nositeljica je počasnog doktorata za književnost Svjetske akademije za umjetnost i kulturu. Dobitnica je brojnih međunarodnih priznanja – uključujući Zlatnu medalju, nagradu “Golub mira 1996” i Povelju Australije.

Melika Salihbeg Bosnawi (1945–2017)

Filozofkinja, pjesnikinja, prevoditeljica i disidentica. Bila je prva žena Bošnjakinja koja je magistrirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Njeno djelovanje obilježeno je duhovnim, filozofskim i estetskim promišljanjima, s jakim fokusom na islamsku tradiciju i univerzalne vrijednosti.

Poznata je kao autorica desetina knjiga na bosanskom i arapskom jeziku, uključujući eseje, pjesme, filozofska i sufijska razmatranja. Njena djela prevođena su na više jezika, a značajan dio stvaralaštva nastao je u egzilu, nakon što je uhapšena i suđena u montiranom „Sarajevskom procesu“ 1983. godine. U tom procesu osuđena je na šest godina zatvora zbog navodne islamske kontrarevolucije.

Nakon izlaska iz zatvora, živjela je u Iranu gdje je radila u kulturnim i naučnim institucijama, uključujući Islamski institut za kulturu i umjetnost. Bila je istaknuta članica međunarodne kulturne i akademske zajednice, gdje se zalagala za dijalog Istoka i Zapada.

Njeno naslijeđe obuhvata i doprinos prevođenju i popularizaciji bošnjačke književnosti na arapskom jeziku, kao i ulogu u očuvanju islamske filozofske misli u savremenom dobu.

Jasmina Musabegović (1941–2023)

Romansijerka, esejistkinja i dugogodišnja kulturna radnica. Diplomirala je južnoslavensku književnost i francuski jezik u Sarajevu. Pisala je romane, eseje i prevodila s francuskog jezika. U središtu njenog opusa bila je pozicija žene u bosanskohercegovačkom društvu, kao i dublje psihološko i društveno istraživanje identiteta kroz književni izraz.

Objavila je više zapaženih knjiga, uključujući Snopis (1980), Skretnice (1986), Žene i glasovi (1994) i Most (1996). Bila je aktivna u kulturnim institucijama Sarajeva, a ostala je zapamćena po profinjenoj književnoj estetici i angažmanu u afirmaciji ženskog književnog izraza u BiH.

Zaključak

Doprinos Bošnjakinja bosanskohercegovačkom društvu nije samo historijski značajan, nego i duboko inspirativan. Ove žene su razbijale stereotipe, borile se za obrazovanje, prava i slobodu izraza, te ostavile neizbrisiv trag u oblasti kulture, nauke, politike i javnog angažmana. Njihove priče zaslužuju više prostora u obrazovnim programima, kulturnim institucijama i kolektivnom pamćenju.

Pogled na njihova djela ohrabruje i inspiriše. Pokazuje da ženski glasovi imaju težinu i snagu – kada se usude biti izgovoreni. Neka ovaj tekst bude doprinos kulturi sjećanja i znak zahvalnosti ženama koje su koračale prve, često same, ali s vizijom koja nadilazi vrijeme u kojem su živjele.

za akos.ba piše: Melisa Žigonja-Peljto

foto: screenshot, Novi Muallim, br. 40 (2009)