Ismail Zulfić: Superheroj bez plašta

Ismail Zulfić je dio djetinjstva proveo u AKOS-ovom vrtiću Sindibad. na portalu slobodnaevropa.org možete pročitati opširnu reportažu o Ismailovom djetinjstvu, treniranju, porodici..

Život u društvu i sistemu koji ne voli različitosti, gdje je tabu tema biti drugačiji, Ismaila Zulfića iz Zenice ne sprječava da iz dana u dan razbija predrasude i etikete koje bh. društvo ima, ne samo prema osobama s invaliditetom već prema svim atipičnim osobama. Njegova osobnost donosi priču koja ne stavlja probleme u prvi plan, već daje rješenja koja služe kao lekcije za bolju i zdraviju budućnost svakog pojedinca u ovom surovom društvu. Ličnost ovog osmogodišnjeg dječaka najbolje bi dočarali kada bi to povezali sa superherojima iz stripova, onim najkarakterističnijim o kojima se danas prave filmovi. Ovaj superheroj je borac za inkluzivno društvo, još uvijek je mlad da bi znao kako je svaki njegov uspjeh bitan udarac u toj borbi. On je inspiracija za sve ljude širom svijeta, odrasle i djecu koji ga poznaju ili su čuli za njega.

Supermoći – upornost, energija, ljubav

U opštem padu sistema vrijednosti rađaju se novi heroji koji nas uče boljem i drugačijem od onoga što današnje bosanskohercegovačko društvo nudi kao parametre. Ismaila sam upoznao 2016. godine. Tada sam snimao priču o njemu. Fascinirala me njegova upornost, energija, ljubav prema svemu što radi. Odlučio sam da ga pratim sve do danas.

Ismail odrasta u porodici koja se ne razlikuje mnogo od drugih porodica u Bosni i Hercegovini, gdje jedino otac ima posao, a majka je ta koja ostaje kući da se brine o djeci. Rođen je bez obje ruke i s deformitetom jednog stopala, a na drugom su mu sastavljeni prsti. Uprkos svemu, on samostalno jede, vozi bicikl i hoverboard, igra igrice, pliva, crta, piše… Dječak koji je prije više od tri godine imao strah od vode, danas nas prije svega oduševljava svojim plivanjem. Nakon samo godinu dana treninga, osvojio je zlatnu medalju u plivanju na Regionalnom takmičenju u Hrvatskoj, od tada se nižu medalje i razna druga priznanja. Zbog tog uspjeha za njega je čuo cijeli svijet, ali u gomili vijesti koje mediji plasiraju njegova priča postaje samo senzacija. Ona to nije, ova priča zaslužuje ozbiljan prostor da pokaže kako su pojedinci oni koji mijenjaju stvari kada sistem zakaže.

Uz Ismaila je mali krug ljudi koji uspijevaju, zajedno s njim, u jednom okrutnom okruženju primijeniti ideju inkluzije kroz praktične primjere, s nadom da će narednim generacijama osigurati pravednije i bolje mjesto u društvu. Nevjerovatno je koliko volje, energije, nade i entuzijazma ima u svakom kontaktu i radu s njima.

Njegov otac Ismet kaže da većinu vremena majka Elmina brine o njemu, ona ga je naučila kako da se nosi s propitivanjem djece, kako da to prihvati i odgovori na njihovo pitanje „gdje su ti ruke“. Najviše ih boli ponašanje društva i institucija čiji je odnos suprotan svim zakonskim, moralnim i etičkim načelima. Ljudi isključuju atipične osobe iz društva, pravdajući se neznanjem, odsutnošću materijalnih i ljudskih resursa i slično. Zbog takvog odnosa se lako može zaključiti da se ne žele baviti tim, a posebno ne „na uštrb potreba, sposobnosti i znanja druge djece“.

Zagrljaj Sindibada

Pozitivan utjecaj na Ismaila u njegovom razvoju imala je odgajateljica jedinog vrtića koji je Ismaila prihvatio. Nisveta Kozlić, odigrala je glavnu ulogu, pripremivši djecu u vrtiću na situaciju u kojoj se nalazi Ismail, ali i njega samoga na novo okruženje. Sve to je postigla pričom o leptiru bez krila.

Osmogodišnji dječak Ismail Zulfić u zagrljaju odgajateljice iz vrtića Nisvete Kozlić nakon promocije knjige “Leptir’ – priče o nevidljivim krilima
„Upoznavanje djece, grupe u koju je Ismail trebao doći započelo je pričom ‘Leptir’ koja je imala za cilj približiti djeci pojam nečijeg tjelesnog nedostatka. Djecu sam potaknula da kroz priču prije svega zavole leptira ističući njegove pozitivne osobine, a one su: plemenitost, dobrota, velikodušnost, inteligencija, brzina…. a na samome kraju sam pomenula nedostatak krila. Nakon priče djecu sam informisala da će i oni dobiti jednoga druga koji liči na leptira iz priče i da će mu morati pomoći u nekim aktivnostima. Priču sam napisala u jednom periodu kada sam donosila važnu odluku, a odluka je bila da li odgovoriti na ovaj izazov pozitivno ili negativno. Ja sam ipak odlučila dati sve od sebe i pokušati. U početku je bio jedan uplašeni Ismail i još uplašenija učiteljica, koja je svoje strahove potpirivala najvećim pitanjem ‘Šta ako pogriješim?’. Ali kad imate poticajno okruženje i pravi tim, onda sve bude mnogo lakše nego što ste mislili.“

Ustanova se potrudila i pružila joj potrebnu stručnu pomoć, te je oformila tim za savjetovanje i pomoć u kreiranju individualnog plana. Praćenjem dječakovog razvoja, ali i procjenom sposobnosti i vještina uočavali su koja su to razvojna područja u kojima je dječak trebao podršku. Prije svega, riječ je o socioemocionalnom razvoju gdje se djelovalo na dva načina.

“Jedanput sedmično svi smo skidali čarapice i radili nešto nogama, ustima i drugim dijelovima tijela, slikali, crtali i sl. U ovim aktivnostima je dječak prednjačio u odnosu na vršnjake pa su iste aktivnosti doprinosile razvoju pozitivne slike o sebi, ali i boljem razumijevanju vršnjaka sa kojim poteškoćama se njihov drug suočava svakodnevno. Dječak je također imao svakodnevnu podršku vršnjaka na način da je svakoga dana prema ustaljenom redu imao pomoćnika koji mu je pomagao da uradi ono što on ne može samostalno, skinuti jaknu, zakopčati jaknu i sl. Time se kod djece stvarao osjećaj bitnosti, odgovornosti, ali je i meni posao time olakšan.“

Nisveta je uz podršku prijatelja napisala knjigu „Leptir“ – priče o nevidljivim krilima koja je namijenjena predškolskom, ali i ranom školskom uzrastu i treba biti uvrštena u obaveznu lektiru. Bajke iz zbirke “Leptir“ šalju snažne poruke važne za odrastanje u časne i poštene ljude.

„Riječ je zapravo o proznom djelu, ciklusu priča koje se mogu čitati kao cjelina – roman, ali i odvojeno. Čini je osam priča, koje zapravo u jednom novom svijetu opisuju stanje, procese, događaje koji su se dešavali u toku inkluzivnog procesa koji se odvijao za vrijeme boravka dječaka u ustanovi. Leptir Cvjetko je glavni lik ovog djela, sličnih osobina koje karakterišu dječaka Ismaila, koji na putu odrastanja nailazi na poteškoće, ali i upoznaje prijatelje koji mu pomažu da prihvati sebe i da raširi nevidljiva krila.“

Više na slobodnaevropa.org.