Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Islamofobija na sarajevski način: Džamije kao ekološka prijetnja

Islamofobija na sarajevski način: Džamije kao ekološka prijetnja

Nedavno se u sarajevskom naselju Lužani desio incident na ceremoniji polaganja kamena temeljca za izgradnju nove džamije. Nekoliko ekološki osvještenih mještana su prilikom ovog događaja postavili transparent sa tekstom „Haram vam bilo – djeca Lužana“, čime su izražavali svoje protivljenje izgradnji džamije u kako kažu, jedinom parku u kojem se djeca mogu igrati u ovom naselju. Drugi mještani su se, očito izrevoltirani ovim činom, prvo verbalno, a zatim i fizički sukobili sa ovih nekoliko islamofobičnih ekologa. Uglavnom, veoma ružna scena na jednoj ceremoniji koja je trebala biti svečana i sušta suprotnost ovome što se desilo. Istog dana je uslijedila medijska ofanziva i sveopšte izmišljanje argumenata protiv izgradnje ovog vjerskog objekta.

Nakon ovog nemilog događaja postavlja se pitanje od milion maraka zašto je ovaj sićušni park na poluzapuštenoj livadi odjednom toliko dobio na vrijednosti sada kad se u njemu treba graditi džamija?! Sva ta silna infrastruktura sačinjena od tobogančića i dvije ljuljačke je iznenada za pojedine mještane postala temelj opstojnosti ovog naselja i zalog budućnosti njihove djece. Ta jadna djeca će iz njihove perspektive sada vjerovatno biti izgubljena i osuđena na doživotni beton i sivilo u lužanskom megalopolisu bez ijedne travke. Pitanje je da li će ikad više u životu vidjeti kravu i drvo ili čuti cvrkut ptica ako se ta mrska džamija sagradi. Lužani su, kao što im i sama riječ kaže, dobili ime po betonu.

  

Betonska džungla u Lužnima bez trunke zelenila

Ova vještački proizvedena afera nije ništa novo i uopšte ne iznenađuje. Negodovanje i osporavanje gradnje džamija je u poslijeratnom periodu postao pravi kulturološki i medijski fenomen u Bosni i Hercegovini. Ovo je samo još jedan slučaj koji možemo svrstati u bogatu kolekciju hajki potaknutih  mržnjom i netrpeljivošću prema džamijama sarajevskog i bosanskohercegovačkog islamofobičnog miljea. Svako malo napuše se medijski balon zbog izgradnje neke džamije ili drugog objekta koji ima islamsku konotaciju,  a zatim se ovaj „problem“ reciklira i eksploatiše po printanim i elektronskim medijima sve dok ne obajati i dosadi. Uvijek je bilo zanimljivo gledati i čitati ove dušebrižničke priloge i tekstove, pa ćemo spomenuti neke od njih.

Izgradnja džamije na Ciglanama u Sarajevu je u svoje vrijeme podigla veliku prašinu. Sjetićemo se i izgradnje BBI centra i inicijative aktuelnog gradonačelnika Sarajeva Ive Komšića da, pazite sad, preispita ustavnost izgradnje ovog objekta jer u njemu nema svinjetine i alkohola, što je po njemu bio udar na multikulturalnost glavnog grada. Medijska hajka se vodila mjesecima i oko izgradnje upravne zgrade Rijaseta na Kovačima. Bili smo svjedoci i fašističke kampanje protiv obnove u ratu porušene džamije Čurčinice u Livnu. Najnoviji primjeri su nedavno završena džamija na Stupu, a evo sada kako vidimo i ova planirana u Lužanima. Primjera ima još puno…

Scenario ovih hajki je nemaštovit, bez argumenata i uglavnom uvijek isti. Iskopa se par galamdžija i da im se medijski prostor, a u ćošak gurnu stotine onih koji podržavaju gradnju dotičnog objekta. Onda se krene sa osporavanjem lokacije, pokušajima pronalaska zakonskih propusta, zatim primjedbi da je džamija previše blizu naselju ili previše daleko od istog. Mjere se metri do najbliže iduće džamije, zašto je blizu saobraćajnice, šta ako se za stotinu godina tu bude pravilo pristanište za svemirske brodove i slično. Ima tu i onih uvredljivih tipa „zašto se džamija gradi na samom ulazu u Sarajevo“ ili „u tom naselju žive i nemuslimani“. Kao da je džamija klaonica ili deponija, pa će ostaviti loš utisak na posjetioce.

Ova antidžamijska histerija je iznjedrila i neke antologijske bisere loše prikrivane mržnje koje autori i podržavaoci ovih kampanja nude kao argumente protiv gradnje džamija. Floskula „grade džamije, a ne grade fabrike i bolnice“ je već postala legendarna i izdavaja se u bogatom dijapazonu „argumenata“ ovih džamijomrzaca. Njihova percepcija stvarnosti i shvatanja su očigledno ostali zaleđeni u osamdesetim godinama prošlog vijeka. Tu je i uvijek popularna „džamija se stilski i arhitektonski ne uklapa u naselje“, što će reći svi odjednom postanu arhitekti i dizajneri kad treba komentarisati džamiju. Najnovija je, kao što vidimo, „džamije ugrožavaju zelenilo i budućnost naše djece“. Možda uskoro pokrenu i inicijativu da se prije gradnje džamija bude morala tražiti Okolišna dozvola i Vodna saglasnost, a na munare postavljati obavezni filteri. Niko ne spori da djeci trebaju igrališta, ali je jasno da ovdje nije riječ o brizi za djecu, jer činjenice govore da se radi o klasičnoj zloupotrebi i loše smišljenoj priči. To potvrđuje i mnoštvo drugih „prigovora“ koji kolaju medijima poput brige o blizini plinskih cijevi, gladnog naroda i drugih još besmislenijih koji nisu vrijedni spomena. Da je u pitanju bilo kakav drugi objekat osim džamije ovakve reakcije bi definitivno izostale.

Ovim lažnim aktivistima nikad nije bio problem pet polulegalnih kladionica i sedam lihvarskih mikrokreditnih organizacija u jednom naselju, ali dvije džamije jesu. Ako im već smetaju bespravno sagrađeni vjerski objekti, neka prošetaju do Konjević Polja i Potočara, pa neka tamo postavljaju transparente i bore se za zelenilo i ljudska prava. Neka to ne rade na mjestima gdje se vjerski objekti prave na osnovu potreba i uz poštivanje svih zakonskih procedura. Džamije nikad nisu građene ilegalno, niti su pravljene na uzurpiranoj imovini bespomoćnih starica koje su preživjele genocid, masovnim grobnicama, niti mjestima porušenih crkvi.

Ovdje se radi o agresivnom netolerantnom ateizmu proizašlom iz komunističkog jednoumlja i totalitarizma. Naše društvo i danas nakon dvadeset godina iskašljava recidive ovakvih promišljanja. Ovim ljudima bi trebalo objasniti da multikulturalnost i suživot podrazumjevaju da svako ostvaruje svoja prava, a ne da se ona uskraćuju jednima da bi drugi bili zadovoljni. Prošla su vremena kada su društveni odnosi podrazumjevali Bošnjaka društveno prihvatljivog jedino kao amorfnu jedinku bez vjere i identiteta skrojenu po mjeri drugih. Valjda je jasno da je problem u onome kome prisustvo vjerskih objekata smeta jer je netolerantan i isključiv, a ne u onima koji te objekte grade, jer oni samo konzumiraju svoje ustavom zagarantovano pravo na slobodu vjere. Gradnja džamija, crkvi i drugih vjerskih objekata i praktikovanje vjerskih prava nisu napad nego doprinos multikulturi sve dok su u skladu sa zakonom. Dok ovi upaljeni mozgovi ne shvate ovu jednostavnu činjenicu imaćemo ovakve besmislene i bespotrebne afere.

Zbog toga se nadamo da će ovaj mentalni sklop koji pripada prošlom vijeku vremenom polahko isčeznuti i da će se gradnja vjerskih objekata posmatrati kao i bilo koja druga, kroz zakonske propise i potrebe, a ne kroz netolerantnu i isključivu ideologiju. Valjda ćemo tada i prestati u dnevnicima gledati nepismene huškačke priloge bez ikakvog povoda o „bespotrebnoj džamiji koja iritira druge konfesije“ i nikom poznatom biznismenu iz Kuvajta Omer ibn Hattabu.

Nermin Spahić (glas-islama.info/nasevijesti.com)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top