Islam je vjera radosti i veselja a ne vjera surovosti i okrutnosti

U situacijama poput ovih kroz koje prolazi arapski i slamski ummet neki se pitaju o mogućnosti radovanja Ramazanskom bajramu ili radovanju bilo kojoj drugoj vjerskoj i društvenoj prigodi, a u sjeni onog što ummet trpi kroz tragična događanja što bi moglo ostaviti tragove na ove mlade generacije – pogotovo djecu – koje žive u ovom mučnom ambijentu. Sve to nas tjera na nužnu potrebu za specijalistima psiholozima koji će osvjetliti put nade ovom ummetu te ove generacije povesti stazama nade i iščekivanja svijetle budućnosti. Jer onda kada beznađe i pesimizam zauzmu mjesto nade cvjetovi života počinju vehnuti.

Zato ću kroz ove retke pokušati ukazati na nužnost prihvatanja za nadu i nepredavanja pesimizmu koji se smatra putem koji vodi ka beznađu i neviđenju blistave budućnosti.

U svojoj povijesti ummet je preživljavao teške i bolne tragedije, mnogo veće nego preživljava danas. No, i pored toga oni dobri ljudi u njemu su se neprestano čvrsto držali duha nade i nisu dozvoljavali da im prođe nijedna vjerska ili društvena prigoda koja bi im omogućila život radosti i sreće a da je nisu iskoristili, čvrsto vjerujući da potištenost i tuga ne grade slavu a niti mogu povratiti izgubljeno.

Trgovci potišćenošću i tugom

Jedan veoma veliki problem od kog danas trpimo su trgovci potišćenošću i tugom koje možeš prepoznati po njihovim znakovima od prvog susreta sa njima pa ćeš naći nekog od njih smrknutim i namrgođenim iz čijih očiju blješte varnice i jedva da ti, zbog žestine njegove osorosti i okrutnosti, na selam uzvrati.

Od velikih paradoksa je to što ova skupina ljudi koja uzima sebi monopol nad vjerom i drži je isključivo vanjskim manifestacijama poput skraćivanja odjeće, dužine brade, brijanje brkova upotreba misvaka na ulici i na svakom mjestu ka i iskolačenost klonulih očiju čini svakog onog ko ne posjeduje hrabrost da bježi ispred ovakvih.

Ove pojave je su lijepi sunnet koji mulsimani treba da praktikuju, no ova društvena skupina, svojim grubim načinom i svojim suhoparnim ophođenjem sa svima, tjera ljude od sebe a i od same vjere. Ali kada bi nekog od njih upitao o nekom šeriatskom propisu ili jezičkom pojašnjenju neke rečenice gotovo da ne bi mogao skriti neznanje i nesposobnost pojašnjenja i najosnovnijih (nužnih) stvari vjere.

Pravnici (fekihi) bid`ata

Ako se čudiš metodici ovih ljudi pa još čudniji je slučaj njihovih učitelja koje ja nazivam fekihima bid`ata. E oni su izvor svake tuge i potištenosti. I pored tog šro se pripisuju fikhu oni od njega ne znaju ništa do fikh bid`ata i pokušaja zakopavanja duha nade i ubijanja uzroka obnove u ummetu.

Prema nijima radovanje nekim društvenim prigodama je novotarija (bid`at), odlazak na čaršije i u parkove je bid`at, blago ophođenje prema djeci je bid`at, izražavanje ljubavi i nježnosti prema supruzi je bid`at i, prema njima, sav je život bid`at.

I pored svega ovoga oni su ti koji se najbrže odaju užicima i strastima. Da vjera dozvoljava ženjenje i sa više od četiri žene našao bi ih kako neki od njih žene i po stotinu žena i nimalo se u tome ne bi dvoumili. A o njihovoj zaronulosti u razne vrste jela, pića, odjeće i prevoznih sredstava i ne pitaj.

Ono što istinski navodi na smijeh je da se “halifa muslimana Bagdadi” – koji je prezasit ovom idejom bid`ata i vrti se oko njive potištenosti i osorosti u arapskim zemljama – kod njegovog prvog nastupa na minberi petkom pojavio sa ručnim zglobom kog je okruživao sahat jedne od najnovijih i naskupljih svjetskih marki.

Mi u Allahoovm Poslaniku imamo najljepši uzor

Fekihi bid`ata i njihovi učenici su zaboravili da je najbogobojazniji i najbolji čovjek Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, bio najblaži čovjek prema ljudima, najljubazniji prema supruzi, te malom i slabom. I ne samo to, njegova je blagost i ljubaznost obuhvatala i životinje i bilje. Bio je, žrtvovao bih i svog oca i svoju majku za njega, stalno veseo i nasmijan, blag i milostiv čitavom svom ummetu. Takmičio bi se sa Aišom, radijallahu anha, i govorio bi joj: “ovo je za ono.”

Sagnuo bi svoju plemenitu glavu kako bi ona mogla da gleda veselje Habešija i njihovu igru s kopljima u džamiji.

A kada je ušao Ebu Bekr, radijallahu anhu, i vidio dvije sluškinje kako u sobi Aiše, radijallahu anhu, udaraju u deff na dan Bajrama te htio da ih istjera govoreći “zar šejtanove frule u kući Allahovog Poslanika?!” on, sallallahu alejhi ve selleme, mu je rekao:

“O Ebu Bekre, zaista svaki narod ima svoje bajrame a ovo je naš Bajram.”

Isto tako On, sallallahu alejhi ve selleme, se šalio sa djecom te je Ebu Umejru jednom rekao: “O Ebu Umejre, šta je uradio Nugajr (vrabac)?”

Svoji čistim ženama i svojoj kćerki Fatima je iskazivao toliku nježnost i ljubav da je to razumu gotovo neshvatljivo. Zato ga je njegov Uzvišeni Gospodar nazvao blagim i milostivim te mu rekao:

“Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine…” (Ali `Imran 159).

Takođe, ne pitaj o blagosti i milosti njegovih ashaba jednih prema drugima. Povijest je ispisala blistave prizore blagosti i milosti ashaba jednih prema drugima.

Evo, ovo je majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, koja nam kazuje prizor zadnjih momenata našeg predvodnika Se`ada ibn Muaza, radijallahu anhu ve erdahu, koji se nalazio u šatoru unutar džamije Allahovog Polsanika, sallallahu alejhi ve selleme, nakon što je na Handeku bio ranjen.

Kaže ona: “Saznala sam za smrt Se`ada ibn Muaza kroz plač Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Njih dvojica su bili s Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme, kod Se`ada u tom momentu. I nije me ništa prenulo do glas ridanja Omera, radijallahu anhu, a on je bio čovjek gromkog glasa.”

Ovih nekoliko, od veoma mnogo, uzoraka potrebni su čitavog serijal tektova koji bi pojasnili trgovcima potišćenošću i tugom, a koji se zaklanjaju iza vjere, da je islam čist od njihovog ponašanja. Islam je vjera milosti, ljubavi i mira. On je vjera radosti i sreće a ne vjera bid`ata, tuge, potištenosti, osorosti i okrutnosti.

Zato, radujmo se Ramazanskom bajramu i svim drugim prigodama veselja te nadu učinimom predvodnikom aktualnom trenutka a neka su daleko od nas duhovi pesimizma jer pesimistički narod je podesan da požanje unišeteni plod.

Autor: Muhammed Sejjid Ahmed
Izvor: islamonline.net

Za Akos.bA preveo: Prof. Halil Makić