Intervju- Švicarski šampion u stonom tenisu u kolicima: Uz iskren nijet sport postaje ibadet

Emad AbduRauf, rođen je 1959.g., u gradu Derna, u Libiji. Završio je fakultet računovodstva na univerzitetu u Bengaziju.

Još od rane mladosti počinje trenirati stoni tenis, kada se priključuje jednom od sportskih klubova. Na državnom prvenstvu stonog tenisa u Libiji 1974.g. u kategoriji mladih zauzima prvo mjesto. Iste godine učestvuje na mnogim takmičenjima, između kojih treba istaći afričko prvenstvo u Egiptu, gdje je imao zapaženo učesće.

 

Četiri godine kasnije tj. 1978.g. doživio je saobraćajnu nesreću što je u početku prouzrokovalo potpunu paralizu donjih ekstremiteta, ali zahvaljući Allahu vremenom, zdrastveno stanje Emada se mnogo popravilo tako je uspio ipak stati na noge i hodati uz određene poteškoće.

 

U Švicarsku dolazi na rad 1995.g. gdje su se stvorili uslovi da ponovo započne treniranje stonog tenisa, nakon prekida koji je trajao nekih 20-ak godina. Tada Emad počinje trenirati stoni tenis, ali u invalidskim kolicima. Bilo je teško, ali ovaj veliki sportista , zahvaljući Allahu, uspio je pobjediti na nekoliko takmičenja. Učestvovao je na takmičenjima u Švicarskoj i drugim zemljama Evrope. Emad je švicarski prvak već više od četiri godine. Posljednji put je osvojio državno prvenstvo ove, 2014. godine

 

 

Iako se profesionalno bavi stonim tenisom, Emad voli i plivanje kao i obilaženje turističkih mjesta.

Svoje slobodno vrijeme nastoji provesti najviše uz korisnu knjigu. Njega krasi vedar osmjeh, čvrst karakter i solidarnost.

Kao jedna, slobodno možemo reći svestrana ličnost, Emad nastoji na svakom mjestu promicati uzvišene vrijednosti svoje vjere – Islama.

 

Emad je pravi ambasador Islama u zapadnom društvu. Svojom odgovornošću, kvalitetnom igrom, i lijepim ponašanjem, Emad želi prenijeti omladini važnu poruku i recept uspjeha, a to je da svoje tijelo ojačaju sportom, svoj intelekt naukom i svoj duh Islamom. Također, on je primjer,  da svaki obrazovani musliman, iz svoje branše i ugla, može i mora promovisati islamske vrijednosti, jer mu je to i vjerska i moralno-civilizacijska zadaća.

Njegov moto je: „ Usreći one oko tebe – bit ćeš sretan“, što odmah prepoznaju oni koji provedu barem malo vremena sa njim. To prepoznaju i njegove komšije – nemuslimani, kao i prijatelji iz sportskog života.

 

Trenutno živi u Cirihu,  Švicarska. Oženjen je i otac troje djece. Saradnik portala akos.ba, obavio je kraći intervju sa njim:

 

Šta vas je potaklo da se bavite ovim sportom? Je li razlog to što čovjek mora imati neki koristan hobi ili nešto drugo?

 

Kao što je spomenuto u samom uvodu, još kao dječak sam imao interesovanje prema stonom tenisu, tako da je sport pozitivno ispunjavao moje slobodno vrijeme. Tome treba dodati da sam još od samog odrastanja gajio simpatije prema skautizmu. Savjetujem sve odgajatelje i roditelje da svoju djecu na vrijeme usmjere prema nekom hobiju ili  korisnom obliku sporta koji bi pomogao djeci, posebno u periodu puberteta, da razviju mnoge psiho-fizičke i intelektualne sposobnosti.

 

Svemu prethodnom treba dodati činjenicu da nas Islam podučava da „ tvoje tijelo ima pravo kod tebe“, te da prakticiranje sporta, kao dozvoljenog oblika zabave,  uz pozitivnu namjeru (nijjet) prelazi u jednu vrstu ibadeta.

 

Uprkos fizičkim poteškoćama kojima ste izloženi, vi ipak trenirate sport redovno i sa velikim uspjehom. Da li to znači da sport sam po sebi treba biti cilj ili sredstvo i način da se njegovim putem prenesu pozitivne poruke i ukorijene vrijednosti u društvu? Kako nam objašnjavate to?

 

Tokom mog treniranja i susretanja ljudi sa posebnim potrebama, imao sam priliku upoznati sportiste koji se suočavaju sa teškim fizičkim poteškoćama, ali su jako uporni, da čak neki od njih prevale i 220 km da bi došli na trening koji traje dva sahata a onda nazad. Ovi ljudi su me jos više podstakli i dali hrabrosti. Naučio sam da se ništa kvalitetno ne može dobiti na jednostavan i lahak način.

Iskrena namjera sa upornošću i osjećajem izazova i donosi fascinantne rezultate. Sport je sredstvo, najprije, da se približimo Allahu subhanehu we tea´la, kao što je to slučaj i sa drugim ibadetima. Sve dok nas sport ne odvraća od namaza i pokornosti Allahu, takav sport postaje jedan oblik ibadeta, i ne samo to, već je to prilika da  aspekat da´we dođe do izražaja. Često se dešava da u toku treninga zatražim pauzu od 10 min., i dok oni misle da sam tražio pauzu radi odmora, kasnije shvate da sam ja zapravo obavio namaz.

Pored toga, važno je da ti kao sportista nijednog trenutka ne upotrijebiš ružnu riječ ili pređeš granice u ljutnji i nezadovoljstvu.

 

 

Po vašem viđenju kakvu bi ulogu sport mogao da odigra na putu upoznavanja i zbližavanja sa drugim ljudima?

 

Svakom sportisti se tokom lokalnih i međunarodnih takmičenja pruži prilika da upozna mnoge ljude: suigrače, organizatore, sudije, navijače. Tako sam i ja imao priliku upoznati mnogo njih. Često se začude da sportista čiji ten lica naginje više crnoj nego bijeloj boji može biti u redovima švicarske reprezentacije. Onda to privlači njihovu pažnju, postavljaju mnoga pitanja – što predstavlja dobar uvod u međusobni dijalog sa drugim i drugačijim. U takvoj situaciji Vi svojim učešćem u dijalogu upoznajete sagovornika o Vašem identitetu, te se svaka Vaša pozitivna osobina i lijep gest, automatski povezuje za Vaš identitet tj. vjeru.

 

 

Svjedoci smo da se lepeza kulturno-moralnih i drugih vrijednosti sporta sve više suzava; aktuelno je komercijalizovanje sporta. Na koji način po Vašem mišljenju treba doprinjeti da se te stvari vrate na svoje mjesto?

 

Nažalost, sport je postao biznis putem kojeg velike  firme oglašavaju svoje reklame. Igrači se kupuju i prodaju poput neke trgovačke robe. Politika se često miješa u sport. Ovakva situacija je podstakla mnoge sportiste da često koriste doping i druga sredstva s ciljem iskrivljivanja rezultata. Tu se mogu zapaziti i drugi nekorektni postupci. Sve ovo je udaljilo sport od njegove istinske uloge promovisanja zdravih vrijednosti – čemu je najčešće razlog traganje za prolaznom slavom ili ambicijom za što brže ostvarivanjenje materijalnih dobiti.

Kao kruna svega toga jeste pokušaj da se takvi sportisti pokazu kao jedinstvene ličnosti koje treba slijediti omladina, zato i mnogo omladine oponaša takve sportiste u odjevanju, frizuri, stilu života i sl.

Muslimanska omladina treba stalno imati pred sobom činjenicu da je Poslanik Muhammed, alejhisselam, kao kompletna društvena ličnost jedini uzor svima!

 

Sportu treba vratiti vrijednosti koje je izgubio, i naravno muslimani trebaju odigrati u tom slučaju veliku ulogu. Međutim, to se ne može ostvariti dok su muslimani slabi i nejaki, jer po običaju samo se jači oponaša, tj. slabiji oponaša jačeg. Druga stvar, mi kao muslimani moramo biti prepoznatljivi po svome ponašanju, moralu, postupcima i trebamo se ponositi na svoju vjeru.

 

 

Kakav stav treba imati muslimanski sportista naspram aktivnog  uključivanja u izgradnju društva, svejedno da li to bilo putem pomaganja humanitarnih projekata, promovisanja i ukorjenjivanja univerzalnih vrijednosti, jačanja međuljudskih odnosa, promovisanja tolerancije i sl?

 

Naravno, uspješni sportista je primjer drugim sportistima i ljudima. Musliman mora imati na umu te vrijednosti, jer je svjestan da ga nadzire njegov Gospodar, Allah dž.š., te će se prema tome truditi da emanet postizanja tih vrijednosti u društvu izvrši na najbolji način. Uvijek će pozivati druge na dobro, odvraćati od zla, pozivati na solidarnost sa drugima, učestvovati u humanitarnim akcijama. Pokazat će i svoju mudrost u posredovanju rješavanja problema izmedju svojih kolega sportista, suigrača a i ljudi u društvu uopće. Jednom riječju, muslimanski sportista treba biti aktivan sudionik događanja u društvu, nikako se ne smije povuci i izolirati previše. Treba ostaviti pasivnost.

 

 

Na koji način bi omladina uspjela napraviti sintezu izmedju školskih, porodičnih, poslovnih, vjerskih obaveza s jedne, i sportskih aktivnosti , s druge strane?

 

Ovo je veoma bitno pitanje. Često se omladina preokupira jednim, a zapostavi druge obaveze. Omladina se treba baviti sportom do te mjere da to ne bude na račun drugih obaveza, prije svega ne na račun vjerskih i da´wetskih aktivnosti, jer misija pozivanja u Allahovu vjeru i njeno prakticiranje je najčasnija obaveza, koju nam i vjera i moralno-civilizacijske vrijednosti nalažu. Puno je obaveza, a mnogo manje vremena, ali ukoliko čovjek dobro organizuje svoje vrijeme, rasporedi prioritete, obnovi svoj nijjet i zamoli Allaha Uzvišenog za uspjeh – postigao je, doista, mnogo toga na svim ovim nivoima.

Meni, dnevno, stoni tenis oduzme 10 minuta trenirajući kući, dok sedmično odvajam od 4-6 sati, ne više.

 

Da li posjetiocima naseg portala možete spomenuti neki zanimljiv detalj iz dosadašnjeg sportskog iskustva?

 

Dok sam učestvovao na jednom državnom prvenstvu u Švicarskoj, jedan prijatelj, znajući za to, došao je da me bodri. Jedan od protivnika je bio jako nervozan, kad god bi izgubio poen, znao je udariti reketom od zemlju i izgovarati vulgarne riječi, prepiruci se za svaki poen. Govori mi ovaj prijatelj koji je navijao za mene: „ Sjedio sam u blizini  glavnog sudije, koji je ponašanje tvog protivnika prokomentarisao nesportskim! Govorio je sudija, pokazujući prstom na Emada: „Ovo je pravi sportista!.“ Tada sam osjetio veliku odgovornost koju imam kao igrač, te da moram biti strpljiv pridržavajući se  islamskog bontona.

 

Također, dešavalo se da udjem  u finalne mečeve, među jakom konkurencijom i da jedan od posljednjih poena koje dobijem, sudija pogreši i pripiše meni poen, jer nije vidio da je loptica otišla van stola ili dotakla ivicu, zbog brzine kojom sam uputio lopticu u saigrašev prostor. Tada ja zastanem, odem do sudije i obavjestim ga da je greškom meni upisao poen, na čemu mi zahvali sudija i protivnik, a gledaoci proprate ovaj gest aplauzom. Na svemu ovome zahvaljujem Allahu Uzvišenom.

 

 

Nakon što ste pojasnili da je sport jedan od segmenata koje tretira vjera Islam, da li se da zaključiti da je prakticiranje sporta ibadet za koji će čovjek dobiti nagradu od Allaha dž.š., te da se prakticiranjem tog ibadeta čovjeku povećava iman, kao što je to slučaj sa ostalim ibadetima namazom, zikrom, učenjem Kurána, -naravno ne u istoj mjeri?

 

Širok pogled Islama na čovjekov život jeste vid Allahove mudrosti, dobrote i milosti prema ljudima. Islam se dakle ne svodi samo na uobičajene obrede, Islam je mnogo širi pojam, kao što je to Poslanik alejhisselam pojasnio svojim riječima i potvrdio svojom životnom praksom. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

 “Od korisne zabave su tri stvari: čovjekovo igranje sa suprugom, treniranje i jahanje konja i streljaštvo.“ U drugoj predaji se, između ostalog, spominje i podučavanje plivanju.

 

U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: “Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, a u obojici je dobro.“

 

Snaga spomenuta u hadisu obuhvata snagu imana i ubjeđenja, snagu tijela, imetka i slično.

Zato na kraju možemo reći da vjernik svaki postupak, pa i dozvoljeni oblik sporta, prakticira i radi s ciljem da postigne zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, te se uz takav nijjet svaki njegov pokret, svejedno u sportu ili van toga, smatra dobrim djelom, ibadetom za koji će biti nagrađen, i zbog kojeg će mu se iman povećati.

 

Pomozi nas Allahu da činimo dobra djela, uputi nas i učini nas upućivačima drugim ljudima, Allahu neka je tvoj salavat i selam na Tvog miljenika, Muhammeda sallallahu alejhi we selleme.

 

Poštovani gospodine Emad, naša redakcija Vam zahvaljuje na odvojenom vremenu i ovako nadahnutim odgovorima!

 

Bila mi je čast da se sretnemo i upoznamo, da Vas Allah Milostivi nagradi svakim dobrom!

 

 

Akos.bA