U SR Njemačkoj sve je više visokoobrazovanih mladih Bošnjakinja i Bošnjaka, koji do akademskih zvanja dolaze u svim naučnim disciplinama. Oni su velika nada za Bošnjake koji nastavljaju da žive ovdje u dijaspori, ali sasvim sigurno i nada za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Jedna od ovih mladih Bošnjakinja je i Halima Husić iz grada Castrop-Rauxela u njemačkoj pokrajini Nord Rhein Westfalen (Sjeverna Rajna Vestfalija). Ona je nedavno uspješno apsolvirala master studij na smjeru lingvistike na Ruhr univerzitetu u Bochumu. Halima je kćerka imama u bosanskom džematu Castrop-Rauxel, Nedžad ef. Bećića i Hana hanume. Osnovnu školu je završila u Njemačkoj, zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Potom se upisuje na studij Islamistike i lingvistike na Ruhr univerzitetu u Bochumu u bachelor fazi. Nakon toga studij nastavlja u master fazi u smjeru lingvistika. Trenutno je angažovana kao asistentica na fakultetu za lingvistiku na Ruhr univerzitetu. Halima je sretno udata za Ahmeda Husića, također svršenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koji će također uskoro da apsolvira master studij na istom univerzitetu, na fakultetu za Islamistiku. U povodu uspješnog okončanja studija, upriličili smo kratak razgovor sa Halimom.

Halima, želimo ti u ime Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj čestitati na uspješnom završetku studija. Sretni smo zbog tebe i tvoje porodice. Zamolićemo te da se na početku našeg razgovora čitaocima našeg portala ukratko predstaviš!

Hvala Vam na čestitkama. Zovem se Halima Husić. Imam 24 godine, i rođena sam u Zvorniku. Ratna dejstva su moju porodicu i menedovela u Njemačku 1992. godine, gdje sam odrastala i pohađala osnovnu školu i gimnaziju. Sa 15 godina upisujem Gazi Husrev-Begovu medresu u Sarajevu, a po svršetku se vraćam u Njemačku i nastavljam studij islamistike i opšte lingvistike. Bachelor studij sam, hvala Allahu završila u predviđenom roku od 6 semestara. U međuvremenu sam se udala, počela raditi na odsjeku za opštu lingvistiku, te sam u 6. semestru Allahovom voljom postala majka. Narednih mjeseci bivam unaprijeđena u asistenta na istom odsjeku, te u sljedeća 4 semestra završavam Master studij kompjuterske lingvistike. Na tom području namjeravam, ako Bog da, i doktorirati u godinama koje slijede.

Ti si mlada osoba, a već si završila fakultet i radiš kao asistentica na fakultetu. Udata si već 5 godina i majka si. Možeš li nam otkriti tajnu, kako si i pored svih obaveza došla do ovih rezultata?

Mogu reći da nisam imala za cilj da dođem do konkretno ovakvih rezultata. Moj moto je bio – uložiti maksimalan trud na putu nauke i edukacije – a Allah dž.š. mi je ovaj put olakšao i počastio me svim ovim uspjesima. Kada sam počela studij, nisam željela da radim ikakav posao tokom studija, kako me taj posao nebi omeo od završetka istog u predviđenom roku. Međutim, nafaka je bila ta, da mi je profesor Tibor Kis u 3. semestru ponudio radno mjesto, odakle se dalje razvila moja akademsko-naučna karijera, počevši od studenta-pomoćnika, preko demonstratora do zvanja naučnog saradnika na univerzitetu.

U cjelokupnom mom radu, velika su mi pomoć i podrška bili moji roditelji koji su me i sami svakodnevno podsticali i upozoravali na važnost edukacije, te nakon rođenja moga sina a na uštrb vlastitih poslova preuzeli ogroman dio brige i odgovornosti oko djeteta, tako da sam mogla raditi 20 sati sedmično na poslu, a pored toga slušati predavanja te redovno davati ispite na fakultetu ne imajući pri tome brige oko potreba moga djeteta, jer sam bila sigurna da je u dobrim rukama.

Također, moja uloga majke i domaćice nije ona klasična i stereotipna u kojoj se žena sama brine za domaćinstvo. Obzirom da smo moj suprug Ahmed i ja sa 19 godina stupili u brak, zajednički smo organizirali domaćinstvo, nadopunjavali se, te smo kućne kao i roditeljske obaveze oko djeteta usklađivali sa vlastitim fakultetskim obavezama, jer nam je završetak studija oboma bio i jeste prioritetni cilj, na što su nas poticali kako moji tako i njegovi roditelji. Tako da je i pomoć i podrška moga supruga u svemu ovome bila neizostavni faktor moga uspjeha.

Po završetku osnovne škole ovdje u Njemačkoj upisala si se na daljne školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Možemo kazati da je to rijedak slučaj i hrabar primjer. Šta te je ponukalo na taj korak i koje impresije nosiš iz perioda školovanja u domovini?

Još od najranijeg djetinjstva sam vjerovala u to da ću se školovati u Medresi u Sarajevu, jer je ta tema bila predmet mnogih razgovora sa roditeljima, naročito sa babom, kako kroz šalu tako i kroz zbilju. Kada se približilo vrijeme završetka osnovne škole u Njemačkoj, počela sam shvatati važnost takve odluke i ogromne poteškoće koje takva odluka sa sobom nosi – odvajanje od roditelja, samostalan rad i život u internatu, te nedovoljno poznavanje bosanskog jezika– tako da su se javile i prve sumnje i nedoumice povodom tog velikog koraka. Ipak, ljubav prema domovini sa jedne i potreba i nedostatak za društvom i okruženjem u kojem nisam drugačija ili izuzetak – jer u Njemačkoj sam godinama bila stranac – sa druge strane, prevagnuli su, te sam donijela tu, kako ste rekli, hrabru odluku i upisala Gazi Husrev-begovu Medresu u Sarajevu.

Što se tiče „medresanskoga doba,“ nosim lijepa sjećanja na prelijepo iskustvo i četverogodišnje druženje sa prijateljima, koje su u tim mladalačkim godinama vrlo važne. Također, u tom periodu sam stekla i jedan vid samostalnosti, radne navike, kao i opširnu naobrazbu u islamskim naukama. Ovo mi je iskustvo priuštilo uvid u dva različita sistema školovanja (njemački i bosanski) koja sam prošla, te u prednosti i nedostatke tih sistema.

Na studiju ovdje u Njemačkoj, na Ruhr univerzitetu u Bochumu si u bachelor fazi završila dva predmeta: islamistiku i lingvistiku. U master fazi si se ipak opredijelila za lingvistiku. Možeš li nam ukratko predstaviti svoj studij i oblast tvoga interesovanja?

Odsjek na kojem sam završila master se zove opšta lingvistika, koja se bavi strukturama različitih jezika u različitim poljima, npr. fonologija, morfologija, sintaksa, semantika itd. Želim naglasiti da se ne radi o predmetu lingvistike koji se izučava u svim jezičkim odsjecima – anglistika, slavistika, romanistika itd. – već o jednom općem prikazu i pogledu na sve jezike s ciljem raspoznavanja univerzalnosti jezika u svim njegovim domenima, koje sam već navela. Ova nauka je relativno mlada nauka, te u nekim dijelovim svijeta još uvijek nije razvijena.

Opšta lingvistika ima mnoge poddiscipline – socijalna, komparativna, historijska,psiholingvistika, kompjuterska lingvistika i mnoge druge. Ja sam se fokusirala na kompjutersku lingvistiku, koja se bavi mašinskom obradom jezika, čije djelovanje susrećemo svakodnevno u svom životu: Autokorektura teksta u raznim elektronskim uređajima, internet pretraživači poput google-a i mašinsko prevođenje su samo neka polja na kojima rade kompjuter-lingvisti.

Kazala si da u nekim dijelovima svijeta ova nauka još nije razvijena. Možeš li nam reći, kakvo je stanje sa bosanskim jezikom po tom pitanju?

Na području Bosne i Hercegovine se, nažalost, ni na jednom univerzitetu ne izučava ova nauka u okviru jednog zasebnog odsjeka, dok naši susjedi tome pridaju više važnosti, te se njihovi jezici – hrvatski i srpski – nalaze na višem razvojnom nivou mašinske obrade jezika. Tako i u Zagrebu i u Beogradu na univerzitetima postoje odsijeci za opštu lingvistiku. Nadam se da će i u Bosni ova nauka uskoro zaživjeti, jer bi naročito kompjuterska lingvistika omogućila apsolventima iste da lahko dođu do radnih mjesta, a da ne govorim o napretku i razvoju bosanskog jezika u toj sferi.

Rođena si u Bosni i Hercegovini, a odrasla u Njemačkoj. Jedan dio života si provela u Bosni, a veći dio ovdje u Njemačkoj. Šta za tebe znači Bosna, a šta Njemačka?

Bosna je dio mene i taj dio uvijek nosim sa sobom, gdje god da se nalazim, bilo da se radi o Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji u svijetu. Iako sam odrastala u stranoj državi, odrastala sam sa identitetom jedne Bošnjakinje koja je svjesna da je u ovoj državi samo stranac. Ta se svijest nije promijenila čak ni kada sam uzela njemačko državljanstvo. A razlog, zašto se ja nisam asimilirala u njemačko društvo leži u činjenici da se u mojoj kući od ranog djetinjstva govorio bosanski jezik i isticala bosanska islamska tradicija i kultura, kao i u činjenici da sam često boravila u Bosni u posjeti familiji. Mislim da je i moje četverogodišnje školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi odigralo važnu ulogu u svemu tome.

Ipak, moram priznati, da i njemačka država i njena kultura na mene svakodnevno ostavlja traga, i sve više je volim i cijenim kao dio svog vlastitog identiteta. Obzirom da sam ovdje studirala i da ovdje radim, ovaj oblik školovanja i uređenja školstva doživljavam kao svoj. Prvi put kada sam shvatila da ja zapravo i nesvjesno gajim u sebi i njemački identitet je bilo u jednom razgovoru sa dugogodišnjom prijateljicom u Bosni, Ilmom Delić. Pričala sam joj kako „mi ovdje u Njemačkoj“ radimo ili na koji način je „kod nas u Njemačkoj“ uređen školski sistem. Ilma je zapazila ovaj moj način izražavanja, te na njen upit: „Halima, da li ti kada razgovaraš sa njemcima o našoj situaciji u Bosni govoriš „mi u Bosni“?“ na što sam odgovorila: „Ne. Govorim „oni u Bosni“.“ U prvi mah mi se javilo blago razočarenje i zabrinutost na spoznaju da nisam ostala vjerna svom bošnjačkom identitetu, da bih nakon nekog vremena shvatila da takav način razmišljanja zapravo kazuje o raznolikosti moje ličnosti, od koje samo mogu profitirati: kao što je Bosa dio mene, tako je i Njemačka dio mene i nosim je ponosno u svom srcu. I kada bih se nekad vratila u Bosnu, položaj i važnost Njemačke za mene se nebi nikako umanjio.

Ti već od školovanja u medresi u Sarajevu nosiš hidžab. Ovdje u njemačkom društvu postoje velike predrasude spram pokrivanja muslimanki i nošenja mahrame. Muslimanke su zbog te svoje odluke veoma često diskriminirane. Kakva su tvoja iskustva u vezi sa ovim fenomenom?

Sa tim predrasudama sam bila upoznata na samom početku studija, te sam prvi semestar na univerzitetu, na insistiranje svoga oca, počela bez mahrame, kako ne bih došla u situaciju da budem diskriminirana na tom osnovu. Međutim, uvidjela sam da je odnos prema hidžabu u univerzitetskim okivirima (ili barem na odsjecima koje sam ja pohađala) ipak malo drugačiji nego na ulici: postoji određena kultura i međusobno poštovanje barem na relaciji profesor—učenik. Bila sam svjesna uloge i značaja hidžaba, te sam se u drugom semestru, hvala Allahu dž.š., ponovo pokrila, objašnjavajući roditeljima te razlike i ubijedivši ih da se zaista ne osjećam diskriminiranom pod hidžabom na univerzitetu.

Ovdje u Njemačkoj je veoma živ još jedan stereotip spram pokrivenih muslimanki. Često se u medijima želi stvoriti slika da su pokrivene muslimanke neobrazovane i da su za njih predviđeni samo fizički poslovi, kao npr. čistačice ili u najboljem slučaju prodavačice. Ipak, sve je više primjera koji ih u tome demantuju. Jesi li ti imala polemike i sučeljavanja u svom okruženju u tom smislu tokom studija i sada dok radiš?

Ja lično do sada, hvala Allahu, u svom poslovnom okruženju nisam vodila takve polemike niti sam imala neugodnih situacija po tom pitanju. Iako sam svjesna te predrasude, ja ne želim da stvorim jednu „kontra-predrasudu“, misleći da svi Njemci gaje takve predrasude prema pokrivenim muslimankama. Mislim da je ovakav pogled na život na Zapadu bio vrlo važan faktor vlastitog uspjeha. Jer, mnoge pokrivene muslimanke, upravo iz te „kontra-predrasude“ ni ne pokušavaju da se dalje obrazuju ili da traže kvalitetne poslove u raznim branšama, te ostaju na tom nivou fizičkih poslova ili prodavačica, pod izgovorom da za muslimanke sa hidžabom ne može biti posla.

Odrasla si u džematu uz svoga babu, imama Nedžada ef. Sada si aktivno uključena u rad džemata Castop-Rauxel. Šta za tebe znači džemat? Šta mladi ljudi poput tebe, kao svoj doprinos u radu, mogu ponuditi našim džematima i našoj krovnoj zajednici? Koja su očekivanja tebe i tvoje generacije od naših džemata i naše Zajednice u Njemačkoj?

Svaki džemat predstavlja jednu srž, bit i osnovu na kojoj se grade zdravi islamski međuljudski odnosi. Ovdje, u dijaspori, ta osnovna funkcija džemata je još izraženija, tim prije što se generacije i mladi naraštaji vremenom asimiliraju u društvo sa kojim borave i sa kojim se druže. Naši džemati, po mom mišljenju, treba da služe održavanju tradicije Bošnjaka muslimana, te jačanju kompletne zajednice, kako nam se ne bi dogodila ta asimilacija. U tom pravcu smatram, da mladi ljudi samim boravkom u džamijama, džematskim prostorijama, džematskim sijelima i druženjima mogu doprinijeti očuvanju zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. Naročito mlade generacije trebaju da predstavljaju fundament na kojem će se graditi naraštaji muslimana koji će očuvati tradiciju jednog bosanskog islama. U tom pravcu od naših džemata i Zajednice očekujem pojačano djelovanje na polju rada sa omladinom i njihovog uključivanja u rad u džematima i Zajednici, jer među njima ima mnogo sposobnih i obrazovanih ljudi, koji govore domaće i strane jezike, razumiju strukture vlasti i organizacije država u kojima žive i sposobni su da iznesu teret očuvanja džemata u zakonskim okvirima ovih država.

Naravno, ovdje želim napomenuti i važnost međusobne komunikacije, uvažavanja, poštivanja i islamskoga duha bratstva među muslimanima različitih nacionalnosti i porijekla u ovom vremenu kada i Njemačka a i druge zemlje Zapada stvaraju vlastite institucije za naobrazbu novih generacija muslimana u tim zemljama. Ipak, svi zajedno ćemo biti okosnica jednog „evropskog islama,“ te je razmišljanje u pravcu islama kao našeg zajedničkog identitetskog pečata u ovom trenutku iznimno važno.

Zamolićemo te da, na kraju uputiš svoju poruku mladim Bošnjakinjama i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, kao i u dijaspori, koji su često zbunjeni pri donošenju važnih životnih odluka!

Poručila bih mladima da ne odustaju od zacrtanih hairli ciljeva, te da istraju na putu traženja znanja u svim oblastima života izvršavajući prvi kurʾanski imperativ „ikreʾ“ (uči!, čitaj!). Za našu omladinu u dijaspori poželjela bih da se intenzivnije uključe u rad njihovih džemata i Zajednice, i time doprinesu na očuvanju islamske kulture i tradicije Bošnjaka u Njemačkoj.

A naročito bih željela poručiti pokrivenim muslimankama, da vlastitim predrasudama sami sebi ne blokiraju put sticanja znanja, akademske naobrazbe i uspješne karijere jer u ovoj zemlji ima itekako uspješnih žena pod hidžabom, čiji se uspjeh i aktivnost u zapadnim medijima, nažalost, ne ističu.

Srdačno ti se zahvaljujemo za odvojeno vrijeme i ovaj razgovor. Tebi i tvome mužu želimo svaki hajr i dalji napredak u akademskoj karijeri.

Hvala i Vama.

Razgovarao: Amar Pintol

igbd.org

 Pažnja: Ukoliko želite redovno pratiti portal Akos.bA, molimo podržite rad našeg medija like-om na našu FB Fanpage stranicu. Hvala!