Islam i nasilje nad ženama: kritički pogled na nasilje u porodici

Veliki broj žena, a prema nekim statistikama i svaka treća žena, tokom svog života doživi nasilje od svog partnera. Ova alarmantna statistika važi bez obzira na rasu, vjeru ili nacionalnost. Postavlja se pitanje kakvu ulogu religija zapravo ima u omogućavanju ili zabranjivanju porodičnog nasilja? Prije svega, nasilnici često iskorištavaju pogrešne interpretacije vjerskih tekstova i zloupotrebljavaju svete knjige kao opravdanje za nanošenje fizičke i psihičke štete drugima. S druge strane, vjerske zajednice i lideri mogu pružiti ključne resurse za podizanje svijesti o štetnosti i zabranjenosti porodičnog nasilja te pružiti podršku žrtvama.

Prvi i najvažniji korak u ovom pravcu jeste oslanjanje na same svete tekstove kako bi se jasno pokazalo da su tvrdnje o dozvoljenosti ovakvog ponašanja neutemeljene. Kratak pregled islamskog prava po pitanju zlostavljanja u braku otkriva jasnu osudu porodičnog nasilja i odbacivanje pogrešnih interpretacija kur’anskih ajeta kojima se ono pokušava opravdati. Savremeni islamski učenjaci također su nedvosmisleno istakli da je nanošenje bilo kakve fizičke ili emocionalne povrede supružniku strogo zabranjeno.

Pregled islamskog prava

Postoje dva glavna izvora islamskog prava: Kur’an, kao Božanska objava, i sunet Muhammeda, a.s. Kur’an sadrži otprilike pet stotina pravnih ajeta koji usmjeravaju učenjake u određivanju Božije namjere u vezi s ljudskim  ponašanjem. Uz to, imamo i praksu Poslanika Muhammeda, a.s., koji je najbolje razumio Božiju volju iz Kur’ana i primjenjivao je u svakodnevnom životu.

Međutim, uprkos ovim čvrstim izvorima, jezik oba teksta je povremeno višeznačan, što ostavlja prostor za različite interpretacije. Kao odgovor na to, islamski učenjaci razvili su različite hermeneutičke metode kako bi razumjeli metaforičke i višeznačne izraze. Kroz ovaj proces analitičkog zaključivanja, učenjaci su uspostavili pravne norme.

Za razliku od ciljeva savremenog prava, koje prvenstveno nastoji osigurati kontrolu i disciplinu unutar države, cilj islamskog prava jeste promoviranje smirenosti u životu svakog pojedinca i njegovim ili njenim interakcijama s drugima. Tako se u muslimanskim zajednicama razvila specifična pravna dinamika u kojoj su učenjaci donosili zakone koji su poticali pojedince da djeluju ispravno u svakoj situaciji, dok je država imala nadležnost da kažnjava one koji bi te granice prekršili.

Vjerski izvori

U središtu nekolicine ajeta koji govore o idealnom odnosu između muža i žene u Kur’anu, nalazi se sljedeći ajet: “I jedan od dokaza Njegovih je to što vam od vrste vaše stvara supružnike (muškarce i žene) da se uz njih smirite, i što uspostavlja između vas ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (30:21)

Allah također naređuje muškarcima u drugom ajetu: “I lijepo živite sa ženama svojim…” (4:19), dok drugi ajeti prijete Njegovom opomenom onima koji namjeravaju učiniti štetu svojim ženama ili ih zaista povrijediti (2:231). Nadalje, postoje ajeti koji prepoznaju komplementarnu prirodu braka opisujući supružnike kao odjeću jedni drugima (2:187) te podsjećajući vjernike da su muškarci i žene zaštitnici jedni drugima (9:71). Ovi ajeti uspostavljaju standard i paradigmu ljubavi, saosjećanja i međusobne podrške u bračnim odnosima.

Što se tiče Poslanikovog primjera, kojeg bi svaki vjernik trebao slijediti, prenosi se da je za njega rečeno: “Allahov Poslanik, a.s, nije udario nijednog slugu niti ženu.”  (Sahih Muslim)

U jednoj od predaja vidimo da je Poslanik aktivno podržao žrtvu porodičnog nasilja, Habibu bint Sahl, suprugu Sabita bin Kaisa i svoju komšinicu, pomažući joj da napusti nasilni brak. Kada ju je Sabit udario, ona se pojavila na vratima Poslanika. Nakon što mu je ispričala svoju situaciju, rekla je: “Sabit i ja više ne možemo biti u braku.” Poslanik je tada pozvao Sabita, riješio njihove finansijske obaveze i osigurao da se Habiba može sigurno vratiti svojoj porodici. (Ed-Darimi)

Pored ovih postupaka, Poslanik Muhammed je poduzeo proaktivne mjere kako bi osigurao da se žene ne udaju za nasilne muškarce. Prenosi se da je Poslanik prišao Fatimi bint Kajs kako bi saznao da li je spremna za brak. Primila je bračne ponude od Muavije, Ebu Džehma i Usame ibn Zejda. Kako bi joj pomogao da donese ispravnu odluku, Poslanik ju je savjetovao: “Što se tiče Muavije, on je siromašan čovjek bez novca (i ne može te dovoljno izdržavati). Što se tiče Ebu Džehma, on je čovjek koji često udara žene. (Zato) ti savjetujem da se udaš za Usamu.” (Ibn Madže)

“Kontraverzni” ajet

Uprkos Poslanikovoj urođenoj odbojnosti prema nanošenju štete ženama, neki su pokušali opravdati porodično nasilje oslanjajući se na tumačenje određenog ajeta iz Kur’ana (4:34). Rasprava o pitanju zlostavljanja supruge u islamu proizlazi iz pogrešnog razumijevanja ovog ajeta. U njemu se navodi da, ako se muž boji krajnje neposlušnosti ili prkosa svoje supruge, treba slijediti određeni proces za rješavanje situacije.

Prvi korak jeste da je verbalno posavjetuje i ukaže joj na greške. Ako to ne donese poboljšanje, sljedeći korak je da je “napusti u postelji” kao izraz nezadovoljstva. Ako ni to ne bude djelotvorno, tada se posljednja mjera prevodi kao čin ”simboličnog fizičkog ukora” (darb). Ovaj trostruki proces je, prema nekim tumačenjima, uveden kako bi se kontrolisala početna ljutnja, zahtijevajući od muža da se smiri i ne reaguje impulsivno nasiljem prema supruzi.

Pri prvom čitanju ovog ajeta, mnogi su frustrirani zbog prividne dozvole da muž udari svoju ženu. Zbog toga su učenjaci upozoravali da nestručne osobe ne traže pravne odgovore iz Kur’ana bez adekvatnog tumačenja i kontekstualizacije. Ustvari, većina islamskih pravnih škola se slaže da se ajeti Kur’ana mogu ispravno razumjeti samo kada se posmatraju u svjetlu drugih kur’anskih ajeta, Poslanikovog primjera, te tumačenja i pravnih implikacija učenjaka.

Al-Darimi (umro 869.), ugledni perzijski učenjak i učitelj dvojice najpoznatijih sakupljača hadisa, Buharije i Muslima, napisao je cijelo poglavlje hadisa pod nazivom “Zabrana udaranja žena”. Ibn Hadžer, učenjak kojeg se smatra velikim autoritetom u oblasti hadisa, tvrdio je da je, uprkos prividnom značenju kur’anskog ajeta, Poslanikov primjer dovoljan dokaz da je udaranje supruge pokuđeno.

Savremena naučna tumačenja

Na prijelazu u 20. stoljeće, učenjaci su nastavili zagovarati još strože stavove protiv porodičnog nasilja. Marokanski pravnik El-Mehdi el-Vezzani (umro 1923.) u svom pravnom kompendiju je detaljno opisao različite oblike štete nanesene supruzi, uključujući definisanje granica i posljedica za muža. Osim fizičkog nasilja, El-Vezzani je razmatrao i vjersku te seksualnu štetu koju muž može nanijeti ženi, dopuštajući sudijama da interveniraju u braku ako se žena požali. Ako bi se na njenom tijelu pojavili tragovi nasilja ili bi mogla dovesti dva svjedoka, muž bi bio proglašen krivim za nanošenje štete i mogao bi biti kažnjen opomenom ili zatvorskom kaznom, ovisno o težini nasilja. Žena bi imala pravo na razvod uz puno isplaćivanje mehra. Zanimljivo je da El-Vezzani uzdiže mišljenje Es-Sanhurija (umro 1606.), koji je izjavio: “Čak i ako žena ne bi prestala s neposlušnim ponašanjem osim ako bi bila udarena na zastrašujući način, udaranje nije dozvoljeno.”

Ibn Ašur (umro 1973.) bio je savremeni tuniski učenjak koji je ajet 4:34 razumijevao kao pravni vodič za one koji imaju vlast (tj. državu). Smatrao je da mjere protiv neposlušne supruge nisu odgovornost muža, jer bi lična suzdržanost u trenucima ljutnje mogla biti teška. Kroz historiju, slučajevi porodičnog nasilja uglavnom su bili u nadležnosti učenjaka ili sudskih autoriteta, koji su imali ovlasti da nameću restrikcije u cilju zaštite žene. U posljednjim decenijama povećano je akademsko interesovanje za ulogu žena u različitim islamskim pravnim sistemima. Mnoga istraživanja i sudski zapisi pokazuju da su muslimanke aktivno iznosile svoje pritužbe pred vlastima i da su njihovi problemi u velikoj mjeri bili rješavani.

Zaključak

Kada govorimo o braku u islamu, ključno je pristupiti temi na sveobuhvatan način, uzimajući u obzir Kur’an, praksu Poslanika i tumačenja učenjaka. Ovaj pristup jasno ukazuje na to da velika većina učenjaka nije smatrala dozvoljenim bilo kakav oblik fizičkog kažnjavanja koji uzrokuje štetu.

Štaviše, oni su smatrali da muškarac snosi pravnu odgovornost ako nanese fizičku nepravdu svojoj supruzi. U konačnici, kako je rekao učenjak Ibn Dževzi iz 12. stoljeća: “Ako prijetnja udarcem nekoga ne daje rezultat, ni sam udarac kod te osobe neće ništa promijeniti.”

Problem porodičnog nasilja prevazilazi isključivo pravne aspekte i često se nalazi u ličnom karakteru zlostavljača. Zbog toga je važno da, kao pojedinci i kao vjerske zajednice, osiguramo podršku žrtvama i educiramo društvo o štetnosti i zabranjenosti nasilja u porodici. Ovakvi napori već su donijeli pozitivne promjene. Npr. u saveznoj državi  Filadelfiji, muslimanska zajednica javno iznosi imena osuđenih nasilnika i odbija ih ponovo vjenčati. Druge organizacije i islamski lideri su također zauzeli stav protiv nasilja u porodici, gradeći skloništa i pružajući socijalne usluge žrtvama.

Na novim generacijama muslimana je da djeluju u skladu s ovim znanjem i spoznajama, te da slijede vrijednosti Muhammeda, a.s., kako bi osigurali da se porodično nasilje nikada ne toleriše.

Izvor:beeinspired.nahla.ba

akos.ba