Hutba: Tri važne dimenzije našeg čovjeka
Pošto su o nama puno više drugi pisali i opisivali nas tako postoje zapisi i svakojake neznake o nama. Jedna od tih naznaka govori da mi bosanski muslimani nerijetko znamo zaspati i isključiti se iz svih aktuelnih dešavanja i važnih društvenih procesa. Taj san tvrde svi ti zapisivači nekada je tako dubok i tvrd da se teško budimo i uhavizamo. Stoga svi ti namjernici, koji su se na nas namjerili, gaze slobodno po našim posjedima i hakovima jer su ubjeđeni da je gazda u dubokom snu, da ništa ne vidi, da je van svijesti, ili pak da je već mejjit.
Tako to biva dok se mjera ne pređe, dok šerr ne uzme fursata. Jeste da je zlu teško stati u kraj, međutim naš narod je dohakao svakom tom zlu koje je kidasalo na njega. Naš čovjek je dobar ali nije naivan. Ne znaju ti namjernici da smo mi itekako budni i oprezni. Međutim ta naša budnost i trezvenost je specifična, nije ona toliko očigledna, međutim njezin izvor je izuzetno snažan i neisrpan.
Stoga, nasuprot ovih zapisa i naznaka o nama, koje su pisali svakojaki namjernici, postoje druge istine o nama, koje su važne dimezije našeg bića, koje nas obilježavaju i koje su davale posebnu boju našem karakteru.
Itikaf je bez sumnje odrednica nas bosanskih muslimana. To je sunnet Muhammeda s.a.v.s. i po uzoru na našeg Pejgambera muslimani se u određeno vrijeme povlače u osamu. Mudrost itikafa jeste da čovjek nakratko bude sam. Naravno u duhovnom pogledu čovjek nije nikada sam. U itikafu ljudi postavljaju stvari i prioritete na mjesta gdje im pripadaju. U itikafu ljudi postaju zdraviji i korisniji za zajednicu.
Stalno prisutvo sohbetima, gozbama, sijelima, i sl. predstavlja opasnost za čovjeka. Često druženje i gledanje u tegobne insane čovjeka vodi slijepilu. Također prekomjernim gledanjem televizije, čitanjem novina, slušanjem radija, čovjek postaje slijep. Nije teško danas sresti ljude kako daju informacije, kojima znanje kipti na sve strane, a riječ je o običnim slijepcima. Stoga je islam propisao itikaf, da čovjek progleda i da bude koristan za džemat i zajednicu.
Druga odlika našeg čovjeka jesu kur’anski harfovi. Upravo zbog tih harfova, u koje su naši djedovi stalno gledali i koje su u sebi iskreno i duboko nosili, imali su bistru i jasnu sliku. Nikada im pred očima nije bila neka magla, nedoumica, zabluda, iluzija. Ovdje su ljudi zhvaljujući harfovima čitali čehre ljudi, prepoznavali tragove abdesta i namaza na drugim licima, na čelima i pogledima prepoznavao se izzet – autoritet, koji se od Boga spuštao.
Treća važna dimenzija našeg čovjeka jeste sedžda. Sedžda nas čini budnim. Ona nas vraća u stvarnost. Što čovjek više puta učini sedždu, sve je više svjesni svijeta i pojava oko sebe. Čovjek teži stalnim i ponovnim potvrdama, tj. teži sedždi. Ako je neko stotinu puta više učinio sedždu on je stotinu puta svjesni svoje stvarnosti.
Padanjem na sedždu čovjek u sebi rabija sve zidove i pregrade. Na sedždi se vidi da je sve osim čiste vjere varka i iluzija. Samo se na sedždi osjete i vide stvari onakvim kakve one jesu. Na sedždi se oči otvaraju. Na sedždi se postaje bolji. Na sedždu padaju i sa sedžde se podižu samo oni koji bolji postaju. Na sedždu je čovjek poput ptića koji kljunom probija ljusku jajeta i ulazi u drugačiji, tj. drugi, za njega istinski svijet.
Sve dok se ovdje budu abdesti uzimali, ezani učili, sedžda dragom Bogu činila, Kur’an učio i životno tj. iskustveno tefsirio, dok se budu itikafi čuvali i prakticirali, bit će kod nas mudre i poštene uleme, hrabrih predvidnika i čestite omladine.
Stoga, o svim ovim vrijednostima i obilježjima moramo imati visoku svijest. Moramo ih poštovati, s njima živjeti, djecu njima učiti. Oni su naše najsnažnije oružje, najbolji durbini i sateliti. Na njima počinju naši vidici i horizonti. Iz ovih vrijednosti krećemo i njima se uvijek vraćamo.
Abdulgafar Velić, hatib Istiqlal džamije
Akos.bA
