Hutba: Dobri narod – za dostojanstvo našeg naroda

Poplave i klizišta su s razlogom teme koje nas ovih dana okupiraju. U novinskim člancima, u prilozima na televizijama piše i govori se o nezapamćenoj kataklizmi kod nas. Voda nije izbacila samo mulj i blato, niti su klizišta pokazala samo utrobu zemlje, nego su pokazala i ljude, onakve kakvi jesu.

U ovim teškim trenucima drago je slušati o pomoći koja se skuplja,  distribuira, o sergijama, radnim akcijama studenata, radnih kolektiva, navijača, džematlija i imama, prijatelja. S druge strane, ne mogu se ne primijetiti brojne priče i kazivanja o malverzacijama s humanitarnom pomoći, problemima u distribuciji prema poznatoj devizi da samo neki dobijaju, a da su drugi zaboravljeni i sl. Čak smo imali „preporuke“ televizija i „humanitaraca“ da se pomoć dijeli direktno u ruke stanovništvu na licu mjesta. Da apsurd bude veći, neki su preporučivali da se na artiklima koji se šalju upiše slovo „h“ da se označi humanitarna pomoć kako se ne bi moglo prodavati! I takvih brojnih „preporuka“ je bilo na sve strane, a one su imale za cilj da nam još jednom kažu kako smo mi nesposobni da se organiziramo, kako smo kriminalci ili kako je kod nas svako „go lopov“. To je matrica koja znači da: mi ne umijemo upravljati čak ni sobom pa nam treba doći neko sa strane, da nemamo vlastite stručnjake nego su strani sami po sebi stručniji, da naša ulema nije dovoljna znana pa je potrebno slušati onu iz vana i sl. Po istoj matrici ne cijenimo našu borbu, našu historiju o kojoj malo znamo, naše pretke, naše heroje, sami sebe. Ovaj oblik samodestrukcije je nametnut i treba ga se što prije rješavati. Zašto?

Zato jer su činjenice sasvim drugačije, samo ih trebamo bolje poredati. U svakoj kataklizmi se dešava  da humanitarna pomoć ode u pogrešne ruke, da onaj kome ne treba ili nije ugrožen uzima paket i sl. I u uređenim društvima, sa dugom tradicijom države i kod velikih naroda i nacija se dešavaju neredi, pljačke supermarketa i razbijanje izloga kada ih zadesi kataklizma.

Stoga trebamo iz ovoga sasvim jasno sebi i drugima poručiti da jesmo sada, ali i do sada u povijesti, pokazali visok stepen svijesti, brige za drugoga, unesrećenog i sl. Tešnjaci su prvi pritekli u pomoć Dobojlijama i Maglaju, Gradačac Bosanskom Šamcu i sl.

Allah započinje suru Mulk ( Vlast) riječima:

Posebno izdvajamo riječi „da bi iskušao koji će od vas bolje postupati“. U ajetu se ne kaže da nas Allah iskušava da se pokažemo kako ćemo postupati nego nas se nagovara da se pokažemo ko će bolje postupati, jer uvijek u ljudskom djelovanju, radu, ima dobro i bolje, ali i suprotno, loše i lošije. Zato nas Allah i stavlja u razne situacije da bi se vjernik dostojanstveno pokušao nositi sa izazovom, kakav god on bio. Možemo govoriti o ružnom, ali nas Allah poziva da govorimo o lijepom, podstičemo ljude da budu dobri ili podstičemo sebe da budemo bolji. Zato se i kaže: „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu“. (El-Maida, 2)  Treba se pomagati da budemo na onoj strani koja će dobro raditi, dobro promovirati i za dobro se zalagati. Muslimani su lučonoše dobra, govore dobro i rade dobro, a ovih dana pokazujemo da takvi jesmo. Naravno, problema ima i treba ih evidentirati, rješavati. Kao da tih problema nema kod drugih ili kao da se oni mogu potpuno iskorijeniti. Pa,  čemu onda Objava, koja treba čovjeka da učini čovjekom, očovječi ga, da ga navede da bude bolji?!

Za vjernike je suštinski važno opredijeliti se za stranu, a to je strana dobra i čestitosti i, drugo, raditi da se  ostvari to dobro i pobijedi zlo. U tom smislu, ne treba se sikirati da li će naš trud i zalaganje biti evidentirano i nagrađeno. Allah nam na više mjesta navodi  da dobra koja uradimo On bilježi i da neće propasti.  Što više dobra radimo, dobro spominjemo, Allah će nam dati dobra.

Buharija od Ebu Hurejre navodi da je Muhammed, a. s., ispričao slučaj nekog čovjeka koji se zarekao da će dati sadaku, pa je, ne znajući, dao sadaku kradljivcu, na šta je odmah rečeno u gradu da on pomaže lopova. Na to se on obratio Svevišnjem i rekao: „Gospodaru, Tebi hvala pripada!“, u smislu da On najbolje zna njegovu namjeru. Te ga priče nisu pokolebale pa se zarekao da će opet dati sadaku. On je dao sadaku ženi ne znajući da je ona prostitutka. Razlila se sutradan priča po gradu da je neko, noć ranije, dao sadaku prostitutki i da pomaže nemoral u gradu. On je na to, opet, rekao: „Gospodaru, Tebi hvala pripada!“ i zarekao se da će opet dati sadaku bez obzira na priče. Dao je sadaku nekom čovjeku, a da nije znao da se radi o imućnom čovjeku. I nakon ovoga potekla je priča kako neko daje sadaku imućnome i sl. Čovjek se opet obratio Allahu i rekao: „Gospodaru, Tebi hvala pripada!“ A onda Alejhiselam nastavlja i kaže da je tom čovjeku bilo rečeno da je njegova sadaka primljena i to: „Tvoja sadaka kradljivcu je primljena ne bi li se on suzdržao od krađe, tvoja sadaka prostitutki je primjena ne bi li ona kad to vidi postala poštena, tvoja sadaka imućnom je primljena ne bi li i on kad to vidi počeo iz svoga imetka dijeliti“.

Navodi se da je h. Aiša znala namirisati svoju sadaku koju je spremila dati drugome, jer je znala i vjerovala da sadaku iz ruke davaoca prima Allah, dž. š., pa je stoga ona željela da je učini još ljepšom. Na osnovu ajeta: „Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća milostinje, i da je samo Allah Onaj koji prašta i da je On milostiv?! (Et-Tevba, 104). Pa, ko traži i bespravno uzme pomoć, Allah mu je dâ, ali nek zna da će sigurno odgovarati!

Naša istinska briga jeste da uradimo i pomognemo koliko možemo i da molimo Allaha da nam to primi. Naravno, treba maksimalno raditi da pomoć dođe u prave ruke i da smo svjesni da nije uvijek onako kako bi trebalo biti ili kako bismo to željeli. A mi ne smijemo pristati na priču demoniziranja našeg naroda u trenucima kada je pokazao visoku svijest brige prema drugima. Naš narod, povijesno gledajući, malo je imao prilike da se pokaže, izgradi kao narod, jer su nam stalno govorili da neki drugi to bolje rade od nas samih. Allah nas poziva da se tome odupremo i da se pomažemo u dobru i čestitosti.

A primjera je zaista mnogo s kojima se trebamo ponositi. Neki dan je na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu došao jedan stari čovjek. Zadihao se dok se, uz pomoć štapa, penjao stepenicama, jer je već u dobrim godinama, 1932. godište. Kolegica koja ga je primila kaže da mu je trebalo vremena da se na klupi odmori i uhvati daha. Došao je, kaže, jer je čuo da studenti FIN-a skupljaju pomoć.  Za sebe joj je rekao da je i sam muhadžir iz Istočne Bosne i da od agresije živi u Ilijašu. Kolegica je pomislila da je došao tražiti pomoć. Međutim, iz džepa je izvadio 3000KM i 300US dolara da se pomogne izgradnja kuće studentu FIN-a čija kuća je u klizištima stradala.

I vi znate takvih primjera, i boljih i većih, pa zar nije bolje njih pričati!?

Pravilo: „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti“ bi, kako u ovoj tako i drugim prilikama, trebao biti naš moto rada. Pokazali smo da hoćemo i umijemo i zato nemojmo dozvoliti da dobro koje činimo  umanjujemo i na taj način sami sebe unižavamo.  Ne dopustimo da zlo nadvlada dobro! Budimo dobar primjer mladima i s ponosom i dostojanstvom govorimo o našim precima, o nama samima, o dobrim i svijetlim primjerima, prijašnjim i sadašnjim, kako bi oni mogli sutra nastaviti borbu za dostojanstvo na koje nas Allah, dž. š., poziva, a Božiji Poslanik, a. s., uči.

Da Allah spusti svoju milost i uputu na one koji se pomažu u dobru, a one koji odmažu da im pokaže kako griješe!

Amin

Sarajevo,  29.05.2014.

Mustafa Hasani  

rijaset.ba