Husein Ališa za Akos.ba: Pišem ono što čovjek šuti, u sebi

Književnost je slikovita i doživljena priča o čovjekovim  naporima na historijskom putu od prvobitne zajednice do naših dana. Književnost nas upoznaje sa životom, sa zakonitostima koje vladaju u ljudskom društvu i pomaže nam da što bolje osvijetlimo čovjekovu prirodu, čovjekovu dušu. Najzad, upoznajući život i ljude, kroz književnost mi bolje upoznajemo i sebe same, u čemu i jeste njen veliki saznajni značaj za ljudski rod. Ali, upoznajući život, njegove pojave, vidove i kretanja, mi se istovremeno i poučavamo.

Husein Ališa je književnik, čije riječi emotivno djeluje na čovjeka, utječu na njegove misli, osjećanja i shvatanja. Rođen je 1. oktobra 1970. godine u selu Stupa, općina Šipovo. Sad živi i radi u Sarajevu. Ispod njegovog pera je već nastao roman ‘Gazda’, a u predstojećem periodu možemo očekivati i nova, inspirativna djela. Njegove riječi, oblikujući jedan vid stvarnosti, slikaju tu stvarnost sa izvijesnih određenih idejnih pozicija, one imaju i svoj idejni smjer, svoju ideju, svoj način prikazivanja stvarnosti, i to je ona snaga koja čitaoce vezuje za sebe, koja ih opredjeljuje i osposobljava da prema pitanjima svoga vremena i svoje sredine zauzmu odgovarajući stav.

Husein Ališa svojim slikama života, ljudskih sudbina i postupaka djeluje na osjećanja, razvija i njeguje u njemu smisao za lijepo, za plemenito, učeći ga istovremeno da i on sam, u sopstvenom životu, umije ono što je lijepo da opaža, doživljava i stvara. Mnogi plemeniti podvizi ljudi u svakodnevnom životu često su podstaknuti nekim književnim djelom, jer se čovjek čitanjem djela lijepe književnosti uči da u životu voli, razumije i brani ono što je lijepo, a vjerujemo da djela ovog književnika upravo tako djeluju na one koji dožive riječi ovog umjetnika. Sa književnikom Ališom smo razgovarali o motivima njegovih djela, o vrijednostima koje se njeguju i koje bi trebale biti njegovane, i o drugim interesantnim pitanjima.

Razgovarala: Rabija Arifović

Od Vas potiču riječi koje su oličenjem ljepote i istinskih vrijednosti, ali nažalost i sami svjedočite mukotrpnoj borbi knjževnika za učešće u bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni. Kažite nam, očekujete li blistavije dane, može li želja za čitanjem biti uzrokom da književna vrijednost bude prepoznata, prije ili kasnije?

Husein Ališa: Kod nas Bošnjaka je, nažalost, u ovim post-ratnim vremenima, što – šta nakaradno. Tako nam se i osjećaj za te “istinske vrijednosti” zagubio. Evo sami ste opisali ukratko moja pisanja, hvala Vam na tome ali i sami znate da sam ja u našoj zemlji, možda najveći anonimni pisac. Zašto je to tako? Puno je razloga, jedan sam pomenuo, ima ih još mnogo ali da ne kukamo.

A to da li očekujem bolje dane kad je književnost u pitanju, da se ne lažemo. Ne očekujem! Da Bog da ja bio u krivu ali trenutno mi je takav osjećaj. Jer, da mi neki glumac sada kaže da voli svoj posao toliko da bi nastupio i pred praznom binom, ja mu ne bih vjerovao. Jednostavno zato što to ne ide tako. Glumac i publika su povezani. Oni su jedno! S piscima je isti slucaj. Ne pišem ja ništa samo za sebe. Ko god kaže drugačije, laže. A kad pisac nema publike, ponestaje mu i volje da nastavi s pisanjima jer se pita…kome!?

Da li je to šteta? Pa na zapadu bi bila i društvo bi sve učinilo da budu servis talentovanom piscu samo da on nastavi da “stvara” . U Bosni je važnije naći talentovanog fudbalera, u Bosni je važnije naci talentovanog pjevaća, nego pisca. I zato je u nas Bošnjaka nacionalna svjest, takva kakva jeste!

 „U Sarajevu je samo Sarajevo posebno, svi drugi se u njega stope, i tiho uživaju, u njegovoj posebnosti“, Vaše su riječi, koje pronalaze put do duša čitalaca. Nerijetko ispod Vašeg pera bivaju zapisane riječi inspirisane Sarajevom. Šta Sarajevo za Vas predstavlja, i da li je ono dovoljno opjevano u stihovima umjetnika?

Husein Ališa: Pišem ono što živim. Ja nisam zajedno rastao s njim kao naš rahmetli Monteno, ali jesam ga zavolio svim svojim bićem. Naravno kao i u svakom velegradu ima i u našem Sarajevu puno ljubomore i kad je književnost u pitanju. Vi znate kakve sam do sada pjesme napisao o ovom gradu, mnogi su i zbog mojih pjesama o Sarajevu dolazili da ga dožive jer su ih i one pokrenule. Tako sam i ja na neki način promotor ovog divnog grada a oni koji su došli i susreli me u njemu, tražili su moju knjigu poezije, ja im je nisam imao dati. Knjiga poezije je još uvijek na čekanju jer se niko nije pojavio ko će je odštampati. Oni koji znaju moj rad, šute jer vjerovatno teško podnose originalnost, oni koji ne znaju ja im se ne namećem i tako sam tu gdje jesam. A kako ne možeš zaustaviti vodu nikad sasvim, tako ne možeš ni zamisliti da će pisanja o Sarajevu ikad stati. Ja sam samo jedan u nizu pisaca koji su srćano pisali kako i na koji način vole ovaj divni grad. Koliko je to originalno, neka publika sudi.

Kroz Vaše riječi, uviđamo da Vas nadahnjuju istinske vrijednosti, iz kojih proistječu emocije. Da li mladi književnici danas motive pak traže daleko od čistog izvora inspiracije?

Husein Ališa: Lično me iritira to što smo mi Bošnjaci pod ovim nebom najčešće neka socijalna kategorija. To se nekako uvuklo od Andrića pa naovamo kao “dobar dan” . Čak se i naši pisci i naši režiseri gotovo uvijek drame kad pričaju neku priču o nama. Drame, drame i drame! Kao da smo osuđeni na dramu. Ko nas je osudio, ko nas je prokleo? Moramo li tako pisati o nama. Od kud u nama toliko sivilo prema nama? Je l’ mi to ne znamo napisati nešto pozitivno o nama samim? Znamo naravno ali ne činimo to. Zašto? Ko će učiniti to ako nećemo mi? Komšije? Teško je reći precizno, ali Holivud je kroz svoje filmove o patirotizu, o ljubavi prema domovini vise doprinio na jačanju nacionalne svijeti Amerikanaca nego i jedan političar. Jesam li vam sada jasan koliko je pisac za jednu naciju važan? Pisac kroz svoja djela uči narod kako se država voli, kako je lijepo pripadati svom narodu. Kako je važno poštovati naše heroje a ne diviti se samo tuđim. Mi pisci ako smo originalni, kroz naša djela preslikavamo život i on teče kroz knjige ili filmove. Naša djela mogu postati besmrtna ako gaje kulturu jednog naroda.

Toga mi fali kod nas Bošnjaka i ja sam se zarekao da ću biti taj novi pisac koji će pomoći Bošnjacima da shvate da je i bosanski san moguć ovdje a ne samo u Americi. Pročitajte moj prvi roman “Gazda” i shvatit ćete o ćemu govortim. To je moj cilj i ako publika to prepozna, nastavit ću. Svakom njegovo, meni moje.

Smatrate li da svaki novi trenutak, u voljenoj nam Bosni, sa sobom nosi dašak inspiracije?

Husein Ališa: U jednoj sam pjesmi napisao – “Bosna bi trebala biti kao majka, da se jednako voli i kad ima i kad nema. ” Mi sikćemo po Bosni kao da je ona kriva za naše probleme, odnosimo se prema njoj kao prema kakvoj maćehi. Mjenjali bi je za svaku drugu koju nam ponude. Takvi farbarosi kojima je sve sivo i treba da odu. Ja sam odužio dio duga prema mojoj voljenoj zemlji tako što sam napisao roman “GAZDA” . Na koji način? Pročitajte kako samo jedan pisac sa jednim književnim djelom koje je srcem pisano može da pokrene one koji su ga pročitali da drugim očima gleda na svoju zemlju. Da je zavoli još više. E zato su važni pisci koji baštine svoju pripadnost, svoje porijeklo i žele dobro Bosni i svima u njoj. Kad bi se čudo desilo da se moj roman prevede na neki strani jezik, on bi bio metafora za dobrotu nas Bošnjaka i ljepotu islama kojeg gajimo generacijama. Ljudima bi postali zanimljiviji i bliži, jer bi kroz roman dokučili tradiciju i kulturu življenja nas pod ovim nebom.

Oni koji prate Vaše djelovanje, mogu uvidjeti da stvarima dajete bezuslovnu pažnju. Na koji način pravilno uviđati, promišljati i razmišljati?

Husein Ališa: Zbog toga što ja ne pišem o vanzemaljicima a ni o nekim imaginarnim svjetovima. Svako ima svoj stil. Mislim da imaš u književnosti dokumentarne, dosadne pisce. Oni pišu priču o čovjeku, posmatrajući ga. Imaš i ove kojima ja pripadam koji su da tako kazem “igrani”, živi pisci. Ja pišem priču o čovjeku kroz čovjeka. Naravno da je to teže. Ali meni je to izazov. Svako može prepričati nešto, ali samo su rijetki koji mogu pisati na ovaj, pomenuti način. To je teži način jer pisac mora dobro da poznaje psihozu lika. Moje gešlo je bilo i ostalo da je najteži džihad čovjeka onaj sa samim sobom. E ja te ratove moćno opisujem i zato se ljudi lahko pronađu u mojim pisanjima.

Svako ima svoje razloge za bilo šta. I ja pišem ono što čovjek šuti, u sebi. A svi mi najviše pričamo sa samim sobom, i najiskreniji smo sami prema sebi. E te tajne ja vješto iznosim van. Ljudi to vole, to je nešto novo. Porede me sa mnogim piscima, hvala im, ali ja sam svoj. Bogu hvala na ovom daru.

„Ako ima korisnog lutanja, to mora biti lutanje s perom“, također su Vaše riječi, snažne poruke. Svaki pisac koji se počinje baviti pisanom riječju, volio bi čuti savjete od iznimnih književnika, stoga, možete li uputiti savjet mladim književnicma, koji tek treba da se afirmišu?

Husein Ališa: Pisem evo, Bogu hvala, već drugi roman u kojem je sve fikcija. Svi likovi su izmišljeni i sva radnja je izmišljena, a ljudi plaču kad čitaju, vraćaju se kako kažu na pasose po nekoliko puta. Ako kao pisac ne možeš iznenaditi sam sebe, majstorskim opisom onoga što ni sam nije doživio, “halali Mujo materi” . Ja po rodnom listu nisam mlad ali jesam po djelima mlad pisac. Imam jedan roman iza sebe, drugi je u pripremi, knjiga poezije je tu na čekanju, zbirka pripovjedaka također. Kad je tako, šta ste naučili od mene? NEMOJTE ŽURITI! To im predlažem. Budite strpljivi sa inspiracijom. Slusajte više nju, manje sebe. Evo vam primjer: Skoro je jedna zena ovdje kod nas počinila jedno krivično djelo i uhapšena je. Kriva je u to nema dileme, ali kad je do mene došla ta vijest, rekao sam supruzi da želim napraviti intervju sa njom. Odnekud se pojavila inspiracija za taj susret. Poželio sam da iz njenog krivičnog akta pokušam napraviti ljudsku priču jer, kao što sam rekao, svako od nas ima svoje razloge. Tamam da odemo do zatvora u posjetu, “inspiracija” mi je zatražila njenu sliku. Supruga mi je na brzinu našla sliku te žene. Gledao sam joj u oči. Gledao i gledao! Inspiracija je tražila dobrotu u njenim očima. Malo dobrote da napiše roman o njoj, da je pokušam opravdati. Moja inspiracija i ja smo zajedno gledali tu sliku nekoliko minuta, nisam našao u očima tu dobrotu i inspiracija je nestala. U sekundi. Ovim sam vam rekao da shvatite koliko je važno da se sve sitnice poklope u vama da bi potekla priča. Nije važnost pisca koliko knjiga ima pod svojim imenom, već da li se te knjige bave SUŠTINOM čovjekovog života. A da bi došli do suštine bilo čega, morate biti strpljivi. Eto, to je možda ono što želim od srca podjeliti sa onima koji žele da se okušaju u pisanju. Ako nemate strpljenja, bavite se pecanjem, uzgojem povrća, ne i pisanjem. Izblamirat ćete se, a što će vam to!?

Pripremate novi roman „Babaroga“. Možete li nam reći nešto više o istome, i kada će javnost biti počašćena njime?

Husein Ališa: Ja sam Vam “bokser” pisac. Ja Vam “polomim” one koji me citaju. Kad se čita mene, trebaju vam maramice za suze, peškir zbog srkleta jer vas rasplačem, jer vas isprovociram. Meni je malo da pišem knjigu, ja pišem film. Živo, opipljivo živo! I naravno nema smisla da govorim o novom nedovršenom romanu pored ovog mog prvog koji se još prodaje. Znate, kad bolesnik ode kod doktora, doktor ne gleda je li čovjek alkoholičar, drogeraš ili je hadžija. Za doktora on je pacijent i doktor gleda kako da ga ozdravi. Tako vam je isto sa piscem. U mom prvom romanu bio mi je izazov da uzmem jednog teškog “pacijenta”  lik se zove Mehmed Rustempasić. S početka u njemu je sve bilo razbacano. Čovjek je polulud i onaj koji čita, shvati da je to antipatični anti junak. Kasnije polahko kroz priču pisac sav njegov nered pretvara u red, sav njegov nemir, pretvara u mir i svi, tog istog antijunaka zavole. Brutalno ljudska priča, puna bola i suza, sa sretnim završetokm. A “BABAROGA” je u pripremi i ako Bog da zdravlja, o njoj ćemo kad se odštampa.

Poruka čitaocima portala Akos.ba?

Husein Ališa: Poruka? Ma ko koga danas sluša? Da mi ostanu u zdravlju i veselju. Da se nauče veseliti malim stvarima i da shvate da jedna obična knjiga, može da ih oplemeni i obogati. Kad to roditelji shvate, onda im poručujem da sami u svojoj kući svojoj djeci odaberu tri, makar tri naslova, i kad dođe vrijeme, stave jednu po jednu knjigu pred dijete i kaže mu:

“Super su vam te školske lektire ali mi smo Bošnjaci, ovu knjigu moraš pročitati, kad pročitaš, sjest ćemo malo ti i ja da malo o njoj popričamo.”

Pa tako drugi, pa tako treći put. Mi moramo imati naše knjige o nama samima, koje naša djeca MORAJU pročitati. Tako se vaspitaju djeca, tako se uči djecu vrijednosti knjige i značenju pisca. Ako Vi to kao roditelj ne činite, djecu će nam vaspitati internet. A internet nam vaspitava djecu, tako da je naša Bosna zabit a da je život negdje drugdje. Zato nam i odlaze, a kad krenu ti kao roditelj nemoj plakati. Nemaš pravo na to, jer ga nisi učio kako se voli svoja zemlja. Ako ne znaš ti, znaju pisci poput mene i mnogi drugi koji se ne poštuju kao ni ja. E zato nam je tako, kako nam je. Selam i hvala Vam na ukazanom povjerenju!

 Akos.ba