Sretna zdrava ličnost kao efekat uspješne profesionalne orijentacije

Kako kaže Nabati (2008), sreća nije za svakog ista. Za bolesnika, sreća je ozdravljenje, za zaljubljenog ljubljena, za zatvorenika sloboda, za studenta – položeni ispiti. [1] Na pitanje „šta je sreća“, nikada ne možemo u potpunosti naučno odgovoriti, ali znamo da je iskonska težnja svakog čovjeka.

Čak i čovjek koji želi prekinuti svoj život, želi na određeni način sreću time što želi da njegova nesreća prestane, mada on nikada nije dobio i ni od koga dokaz da zaista prestaje postojati njegov duh, prekidom tjelesnih vitalnih funkcija, i da se nesretno stanje duha neće prenijeti u neke još više dimenzije, u neki drugi svijet..

Nesreća se uvijek ogleda u nedostatku nečega (Nabati, 2008). A možemo li teže osakatiti mladog čovjeka pruživši mu otuđenje od sebe sama ne pružajući mu ruku, program, nadu i spas, čiji se početak utire – samospoznajom.

 „Jedno je učiniti ljudima zlo, a drugo, ne mnogo različito od toga, je ne učiniti im dobro koje si mogao i bio dužan. Ako ponekad sumiraš svoj život, ne zaboravi ovo drugo“ kaže s pravom bivši Predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović(2000). Ako se učenikova nesreća, nedostatak, nezadovoljstvo, narušeno mentalno zdravlje[2] i narušena kvaliteta življena ogleda u nedostatku njegova uspjeha, onda zasigurno da mu u tome trebamo pružiti što prije pomoć, a jedan od sastavnih elemenata definicije profesionalne orijentacije je upravo – „pomoć“ (Mandić/Gajanović/Babić/Rakić, 1981). Bilo da nazovemo put profesionalne orijentacije – usmjeravanjem, pomoći, ospososbljavanjem, pripremanjem – cilj je u krajnjem uvijek isti: uspjeh, odnosno sreća i blagostanje pojedinca. Većina autora, govoreći o potrebi i značaju kvalitetne primjene profesionalne orijentacije, ne izostavljaju riječ – uspjeh, zadovoljstvo u radu, entuzijazam.

Da i nemamo nikakvo drugo potkrepljenje autoriteta, dovoljno je pomisliti na činjenicu da pojedinac provodi svakim danom, iz dana u dan, godinama, cijeli svoj vijek, osam sati dnevno – na svom radnom mjestu ili pak odabranoj školi. Narednih nekoliko sati i u svom domu će možda provesti pripremajući se za naredne obaveze,  i biti pod utiskom uspjeha (ili neuspjeha) „sa posla“, osam sati će spavati, i što mu ostaje, nego da zaista njegova sretnost ili nesretnost bude jednim velikim dijelom određena – uspjehom, i zadovoljstvom u zanimanju.

Prilikom upoznavanja sa drugim, od njega se očekuje obavezno odgovor na pitanje „Čime se baviš?“, „Šta si ti, po zanimanju?“. Takva pitanja su poput pitanja „Kako se zoveš“?“Odakle dolaziš?“,“Gdje ideš?“..

Pitanja zanimanja i usmjeravanja u zanimanju, od samog početka našeg postojanja, su neodvojiva od  onoga što jesmo, i neodvojiva od razine kvalitete življenja, našeg stupnja (ne)zadovoljstva, i sreće.

U onoj mjeri u kojoj su izostala, i izostaju, pravilna usmjerenja, u toj mjeri smo manje uspješni i zadovoljni –  na fakultetu, radnom mjetu, u društvu. A kako nismo stvoreni samo kao intelektualna bića, već i socijalna, emocionalna, te kako to intelektualno, emocionalno, socijalno u nama je neraskidivo, i u tijesnoj međuovisnosti, to se uspjeh ili neuspjeh u bilo kojem od ovih polja odražava i „preliva“ u drugo, odnosno treće. Pa čovjek izrazito nezadovoljan postignućima na radnom mjestu, ili učenik izrazito nezadovoljan postignućima u školi, teško može biti izrazito sretan i zadovoljan van ovih institucija (naročito ako u njima provodi osam sati i više, i bavi se njima i van „radnog vremena“!)

Nisu uvijek simptom zadovoljstva – postignuća. Marta Bek je doktorirala na Harvardu u oblasti sociologije. Od svih jezika, izabrala je jedan od najzahtjevnijih ( kineski), i savladala ga. No, pored svih navedenih, i još mnogih postignuća na ovom prestižnom fakultetu, u tih pet godina, kako kaže, nije se osjećala nikada bolesnije, i nikada – gore. Kao glavni razlog tome pronašla je u izboru zanimanja. Nakon što je promijenila zanimanje, (i nakon što je društvo imanja, društvo medalja i diploma okarakterisalo – ludom, jer napušta Harvard!), ona doživljava ponovno rođenje, blagostanje, zadovoljstvo i sreću (Bek, 2002) u profesionalnom životu.

To je samo jedan od mnogih slikovitih primjera koji pokazuju da za uspješno zanimanje nisu dovoljne samo sposobnosti, već i nadahnuće ili pak interesovanje, zanimanje, entuzijazam same duše čovjekove, ona „slatka briga“ ili „činjenje bez činjenja“, ili pak jednom riječju – voljenje. Marta Bek nije – voljela raditi kao profesor na tom fakultetu, koliko god da je voljela ljude, sociologiju, psihologiju. Unikat njene prirode nije se „poklopio“ sa uniktnom prirodom njenog radnog mjesta.

Vratimo se onda na riječi „zadovoljstvo“ i „voljenje“.  One, kao što vidimo imaju zajedničke osnove. I pokušajmo još bliže odgovoriti, šta je to zapravo – „voljenje“ koje je nužno u upsješnom radu?

Voljenje je „produktivna djelatnost“ koja „implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, drvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/njene životnosti. To je proces samoobnavljanja, samouvećavanja.“(From, 1989: 56, označila E.A.) Stoga bismo trebali tražiti sve navedene glagole u onome što svakodnevno zovemo „ljbavlju“ i „voljenjem“.

U modusu imanja, tom načinu življenja koji je u oprečnosti sa potrebama našeg ljudskog duha, “doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom ‘ljubavi’. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubistvena, neživotodavna.“(Isto)

Ako primjećujemo simptome „umrtvljenosti“, “ubistvenosti“, “neživotodavnosti“ i „zagušljivosti“ u svom radu, trebali bismo nanovo ispitati svoju „ljubav“.

[1] Ili pak, u modusu bivstvovanja – produbljeno znanje!

[2] „Prema stupnjevima dostignuća optimalnog razvitka nismo samo relativno slobodni, jaki, racionalni i radosni, već i mentalno zdravi; prema stupnju neispiunjenja tog cilja bivamo neslobodni, slabi, neracionalni i potišteni.“(From, 1989: 104)

Za akos.ba piše Emina Aščerić – Selimović