Hfz. Amina Išerić: Otvorimo kapije svoje duše ka milosti, ljubavi, empatiji
Prva trećina mjeseca ramazana je rahmet za vjernike, druga je magfiret, a treća je sami selamet. Tako u prvoj trećini mjeseca ramazana, vjernici osjećaju neopisivu radost, to je istinska milost, koja kod čovjeka budi jedno posebno raspoloženje. Vrata milosti sasvim su otvorena. Sve spoznaje čovjek dobiva skupno, zajedno, međusobno isprepleteno.
Prilika da mu se vratimo
O prvoj trećini mubarek mjeseca i blagodatima prvih deset dana ramazana razgovarali smo s mladom hafizom Aminom Išerić, koja nas je ovom prilikom počastila prigodnom pričom. Istu donosimo u nastavku:
“Tako mi duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.” (Eš-Šems)
S rukom pod bradom pridržavajući glavu, pogled mu odluta daleko među tovare misli. Osjeća se prazno, kao usamljenik koji se davi među bujicom neizgovorenih riječi. Čuje njihov žamor ali nijednu misao ne može uhvatiti. I dalje sjedi, s rukom pod bradom, pogleda sve daljeg. Misli ne prestaju nadolaziti.
„Zašto se praznim osjećam? Zašto me niti jedan moj uspjeh, niti jedno priznanje, pohvala, dobitak, ispuniti i zadovoljnim učiniti ne mogu? Odakle ova melanholija koja labirint oko mene gradi i izlaz, a izlaza ne nalazim, tražim? Na koja vrata da pokucam, za šta da se pridržim? Milosti tražim…“
Kapi hladnog znoja mu počeše izbijati na čelu. Jedna misao ili davna uspomena, odzvanjaše jače, glasnije. Prihvati se za nju, pridavajući joj svu moguću pažnju u nastojanju da utiša ostale misli, nadajući se da će ga sačuvati i ono malo zdravog razuma.
„O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“
Dozivala ga je sebi, uvlačeći se u svaki atom njegovog bivstvovanja. Misao, uspomena, ili nešto više?
„Da li sam se prema sebi, zaista, ogriješio? Sam sebe u prostor beznađa doveo? Svoju dušu gladnom i žednom učinio? Ah, moja nesretna pameti! Zašto jecaje duše ne posluša, zašto je prolaznim stvarima dunjalučkim ušutkati nastoja? Zašto si u crni veo srce zavela? O, griješniče! O, zaboravniče! O, insanu koji na Stvoritelja svoga ne pomisli kada si se uspjehe nizao! O, nemilosrdniče!“
Suza mu pade nježno na ruku i on zatreperi. Iz svijeta misli vratio se u svijet stvarnosti.
„Allah će sigurno sve grijehe oprostiti.“
„O, Ti, Milostivi, Samilosni! Ti koji robove svoje koji ti se pokajnički obraćaju ne zaboravljaš i u tami ne ostavljaš! Ti koji kažeš ‘Zovite me, Ja ću vam se odazvati.’ Bježim u okrilje milosti Tvoje, da me među one koji iskreno pokajanje čine upišeš, duboko se nadajući, jer sigurnijeg utočišta od Tvoga rahmeta nema. Samo jedan malehan dio milosti Tvoje, dovoljan bješe za dunjalučki svijet čitav, da majka svoje dijete voli i čuva, da brat brata, sestra sestru iskreno voli, da suza jetima na tlo ne padne, a da se zemlja ne zatrese, da čovjek onome u položaju gorem od njeg, pomoći želi, da voljeni voljenog oplakuje. Ti, koji robovima Svojim iz milosti Svoje naređuješ samo ono što je za njih dobro. Ti, koji si Poslanika, s.a.v.s, kao milost svim svjetovima poslao. Ukrasi naša srca ljepotom milosti koja je blagodat Tvoja stvorenjima Tvojim. Dozvoli da kad pred Tobom stanemo da Ti zadovoljan nama budeš. O Svemilosni, uvrsti nas među dobre robove Tvoje i uvedi nas u Džennet Tvoj! Oprosti ovom griješnom robu Tvojemu, ne dozvoli da sa Pravoga puta odlutam, ne ostavi me samog jer bez Tebe ja sam ništa! O Gospodaru moj!“
Suze su se slijevale niz njegove obraze, ruke podignute dok su riječi dove, riječi zahvale, pokornosti, ljubavi prema Allahu i Njegovoj veličini, silazile s usta neprestano, isprepletene sa suzama iskrenog pokajanja.
Nastupio je mjesec čijih je prvih 10 dana rahmet. Svevišnji nam ga je ostavio kao priliku da Mu se vratimo, da otvorimo kapije svoje duše ka milosti, ljubavi, empatiji. Ovu priliku možda nećemo dočekati sljedeće godine. Stoga je iskoristimo da mu se pokušamo odužiti za sve blagodati kojima nas je počastio. I nikad nemojmo prestati biti zahvalni Njemu jer On voli one koji su zahvalni. „On, doista, prašta i On je milostiv.“ (Zumer, 53)“
Za Akos.ba pripremila: Rabija Arifović
