Hend Salama Abo Helow: Preživjela sam, želim postati doktorica, pamtit ćemo i obnoviti Gazu

Zdravstveni radnici, studenti medicine, i svi oni koji su posvetili svoje živote pomaganju drugima, postali su svjetionici nade i borbe u Gazi, uprkos svakodnevnim izazovima, nasilju i gubicima. Ova priča, koju je objavila Al Jazeera, je priča o neuništivoj hrabrosti, o tome kako se snaga volje ne može slomiti, čak ni u najtežim trenucima.

“Ko god ostane do kraja, pričat će priču. Uradili smo sve što smo mogli – pamtite nas.”

To su bile riječi dr. Mahmouda Abu Nujaile. Napisao ih je 20. oktobra 2023, u bolnici Al-Awda u izbjegličkom kampu Jabalia. Napisao ih je plavom tintom na ploči za raspored operacija. One su svjedočanstvo izdržljivosti, konačna poruka prkosa.

Mjesec dana kasnije, Nujaila je redefinisao moralne dimenzije ljekarske zakletve, ali ne riječima, nego vlastitom krvlju. U izraelskom zračnom napadu na bolnicu ubijeni su on i dvojica kolega – dr. Ahmad Al-Sahar i dr. Ziad Al-Tatri.

Nujailine riječi pamtim već 15 mjeseci dok gledam užasnuta kako zdravstveni sistem u Gazi u kojem sam se nadala da ću raditi, bombama svode na ruševine, a ljekare od kojih sam željela učiti – ubijaju, muče, raseljavaju.

Svaki aspekt života zaprljan je smrću. Svaka topla uspomena uzurpirana je užasom. Svaka izvjesnost zamijenjena je bezdanom nepoznatog.

Uništene bolnice

Bolnica Al-Shifa u gradu Gazi, u kojoj sam volontirala na Odjelu hitne pomoći svega mjesec dana prije početka genocida, napadnuta je, opljačkana i spaljena. Bila je najveća bolnica u Gazi, koja je pružala ključnu njegu koju niste mogli dobiti na drugim mjestima i koja je okupila tim izuzetno vještih ljekara.

No, ona nije bila samo mjesto iscjeljenja, nego i utočište za raseljene. Na kraju je pretvorena u groblje.

Bolnica tursko-palestinskog prijateljstva, u kojoj sam radila u sklopu fakultetskog projekta o podizanju svijesti o raku dojke, bombardovana je, a potom opkoljena i zatvorena, a pacijente su ostavili da umiru polako, bespomoćni. Sudbina jedine bolnice za liječenje raka u Gazi zapečaćena je njenom lokacijom – smještena duž “osovine smrti” – kako izraelska vojska zove koridor Netzarim, koji je uspostavila i okupirala kako bi podijelila Gazu na sjeverni i južni dio.

Bolnica Al-Quds u gradu Gazi, u kojoj je moja baka imala tešku operaciju, gdje je operisao dr. Mohammed Al-Ron, posvećen i iskusan hirurg, napadnuta je i granatirana. Potom je opkoljena, odsječena od vanjskog svijeta – njeno osoblje, pacijenti i raseljeni civili zarobljeni su unutra bez hrane i vode. Na kraju su ih sve prisilno istjerali i bolnica je proglašena zatvorenom.

Kasnije sam saznala da su Al-Rona oteli iz druge bolnice na sjeveru Gaze i mučili u izraelskim tamnicama. Kada je izašao dva mjeseca kasnije, bio je 30 kilograma mršaviji. No, i tako je bio jedan od sretnika.

Dr. Adnan Al-Bursh, glavni hirurg u bolnici Al-Shifa, mučen je do smrti.

Dr. Hussam Abu Safia, šef u bolnici Kamal Adwan, i dalje je u izraelskom zarobljeništvu, gdje ga muče i zlostavljaju.

“Želim postati doktorica”

Više od 1.000 zdravstvenih radnika ubijeno je u Gazi. Više od 300 ih je prisilno raseljeno.

Jasno je kao dan da su zdravstveni radnici mete u Gazi. Bavljenje medicinom postalo je smrtonosno.

Ipak, ne osjećam se uplašeno ili obeshrabreno. Ljekari koji su se zauzeli za svoje pacijente i rizikovali živote tokom genocida postali su inspiracija: Abu Safia, dr. Ghassan Abu Sitta, dr. Mohammed Abu Salmiya i mnogi drugi.

Moja sestra dr. Mariam Salama Abu Helow meni je svijetli primjer. Ona je pedijatrica u bolnici Al-Aqsa, jedinoj preostaloj funkcionalnoj bolnici na jugu, prenapregnutoj i dotjeranoj do krajnih granica. Bori se zajedno s kolegama, bivajući svjedokom užasa – djece koja su ranjena, siročad, s opekotinama, neuhranjena, smrznuta do smrti.

Iako sam svjedokom razaranja zdravstvenog sistema u Gazi i masovnog ubijanja palestinskih zdravstvenih radnika, moja riješenost da postanem liječnica samo je porasla u proteklih 15 mjeseci. Gaza treba svoje sinove i kćeri više nego ikad. Stoga imam moralnu, patriotsku i ljudsku obavezu marljivo učiti i postati što je moguće bolja liječnica.

U januaru 2024, imala sam priliku napustiti Gazu, ali sam odbila. Kako da napustim svoj dom kada sam mu najpotrebnija?

Kad sam raseljena iz izbjegličkog kampa Nuseirat, ponijela sam udžbenike u ruksaku i držala sam se slabašne nade da će biti omogućeno studiranje online nakon što je svih šest univerziteta u Gazi teško oštećeno ili uništeno.

Prebirala sam po svojim papirima prije nego što sam dobila drugu naredbu o evakuaciji. Nisam znala gdje otići. Nisam znala hoću li tamo imati internet konekciju. Nisam znala ni hoću li preživjeti. Ipak, u tom trenutku nisam mogla ostaviti svoj zadatak nedovršenim.

Molila sam oca da sačeka samo da završim taj jedan zadatak.

“Neće nas poraziti”

Ugrozila sam vlastiti život. Ugrozila sam porodicu. No, ostala sam dva sata duže – dok su padale bombe, prolazeći kroz svoj istraživački rad.

Ja sam jedna od više stotina studenata medicine u Gazi koji, uprkos svemu, žele ostati. U različitim smo fazama obuke, željni početi profesionalne karijere u ostacima bolnica u Gazi, predvođeni mentorima koji su preživjeli ovaj napad.

Ima studenata medicine i zdravstvenih radnika koji se očajnički žele vratiti kući i služiti. Jedna od njih je moja sestra dr. Intimaa Salama Abo Helow, koja je završila prvi ciklus studija u oblasti oralne hirurgije u Gazi, a potom je nastavila drugi ciklus i doktorat iz javnog zdravstva i socijalne pravde u inozemstvu.

U decembru je, uprkos svemu, 80 studenata medicine na Univerzitetu Al-Azhar diplomiralo. Postali su ljekari spremni spašavati živote.

Trebam diplomirati 2028. Riješena sam postati neurohirurginja. Za Gazu. Za moju baku, koja je ubijena prošle godine. Za moje roditelje, koji su žrtvovali sve kako bi mi pomogli da slijedim ovaj san. Za svaku ukradenu budućnost. Za svaku uništenu bolnicu. Za svakog izgubljenog ljekara.

Preživjela sam, dr. Abu Nujaila. I nosit ću Vašu priču i priče drugih hrabrih palestinskih ljekara sa sobom.(stav.ba)

Neće nas poraziti.

akos.ba