Hazreti Hatidža – supruga Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

Večeras moje srce suzama priču priča,

Večeras, Hatidža, nebo tvoju dobrotu kazuje,

Nebo odnosi proljeće moga života večeras,

Zehra, moja glava na tvojim grudima, dušu mi uzima.

(Nepoznat autor)

Stihovi nadahnuća jednog snažnog emotivnog stanja nakon dunjalučkog rastanka dvoje voljenih, opisuju njihovu duhovnu vezu i nakon prelaska najdraže osobe na onaj, drugi svijet. On, a.s., svjestan i uvjeren da će – u određenom času – doći do ponovnog susreta, ipak biva tužan i potišten. Jer Muhammed, a.s., nije izgubio samo svoju dragu i voljenu suprugu, nego je izgubio odanog prijatelja, snažnu podršku i istinskog pomagača.

Hazreti Hatidža je zaista svome suprugu Muhammedu, a.s., bila sve to i mnogo više. Bila je kćerka Huvejlidova bin Abdul-Uzza ibn Esada iz plemena Kurejš. Rođena je 68 godina prije hidžre, 554. U Arabiji je uživala veliki ugled zbog svoje ljepote, imetka, mudrosti, čednosti i pristojnosti, zbog čega je imala veliki broj prosaca. Jednom je usnila jedan san. U tom snu u njeno naručje se sa nebesa spustila ogromna svjetlost, te se potom vinula u nebo, obasjavajući cijeli dunjaluk. Ujutru je svoj san ispričala jednom od rođaka, Varaki bin Nevfelu. On joj reče: „Posljednji poslanik je rođen. Oženit će se tobom i početi primati objavu dok budete u braku. Svjetlost vjere će obasjati cijeli svijet. Ti ćeš biti prva koja će povjerovati. Pojavit će se među Kurejšijama i pripadat će rodu Beni Hašima.“

Hazreti Hatidža se veoma obradovala ovom tumačenju i od tada je sa nestrpljenjem čekala dolazak Poslanika. Naime, ona se bavila trgovinom i bila je veoma uspješna u tom poslu. Udruživala bi se sa najmoćnijim ljudima svoga vremena kako bi njihove karavane sigurno prolazile pustinjom i stizale u Mekku sa raznovrsnom robom. Jednom prilikom je Ebu Talib objasnio hazreti Hatidži kakav je Muhammed, a.s., čovjek te ga je ona tada i prvi put upoznala, pozvavši ga na razgovor. Kada ju je Resulullah, a.s., posjetio, prema njemu je pokazala veliko poštovanje. Zadivili su je njegova blagost, čednost i njegova ljepota. Dogovorili su se da će Muhammed, a.s., pratiti karavanu i obaviti posao u Hatidžino ime. Ona je zadužila Mejseru, svoga slugu da prati Muhammeda, a.s., i da nipošto ne dozvoli da mu se išta loše desi. Kada se nakon nekog vremena karavana vratila u Mekku, Mejsera je ispričao hazreti Hatidži sve pojedinosti sa putovanja – o tome kako je Poslanik, a.s., bio prekriven sjenom, o riječima svećenika Nasture kada je Muhammed, a.s., sjeo ispod jednog truhlog drveta, a ono ozelenjelo. Tom prilikom je svećenik rekao; „Ispod ovog drveta niko nikada nije sjedio, osim Poslanika.“ Onda je Mejsera dodao i čuđenje prilikom ubrzavanja umornih i slabih deva i druge neobične događaje kojima je posvjedočio. Hazreti Hatidža je sve to znala i naredila je svome slugi da nikome o tome ne priča. Otišla je kod Varake koji joj je rekao na sve to da će Muhammed, a.s., zaista biti Poslanik ovog ummeta.

Hazreti Hatidža je, nakon što se i sama uvjerila u Resulullahove, a.s., brojne vrline, zaželjela da postane njegova supruga. Muhammed, a.s., i hazreti Hatidža su se vjenčali, a Ebu Talib je priredio gozbu kakva do tada nije viđena. Hazreti Hatidža je sve što je posjedovala poklonila Muhammedu, a.s., uz riječi: „Svu svoju imovinu predajem tebi. I ja pripadam tebi i tebi sam zahvalna.“ Tokom braka mu je služila na najljepši način i bila njegov najodaniji pomoćnik. Njihov brak je trajao sve do smrti hazreti Hatidže, 619. godine, punih 25 godina. Izrodili su šestero djece: Kasima, Zejneb, Rukajju, Ummu Kulsum, Fatimu i Abdullaha.

Na dan vjenčanja, hazreti Hatidža je svom suprugu Muhammedu, a.s., podarila roba, petnaestogodišnjeg mladića Zejda ibn Harisa, kojeg su odmah oslobodili, a Muhammed, a.s., je tog dana oslobodio i Bereku, odanu ropkinju koju je naslijedio od svog oca. Zejd je kasnije svojom voljom prihvatio da bude Muhammedov, a.s., posinak. Kako su hazreti Hatidža i hazreti Muhammed bili na iskušenjima svih životnih situacija, tako su i kao roditelji teško podnosili prerano umiranje muške djece, Kasima i Abdullaha.

Prenosi se da hazreti Hatidža nije vjerovala niti poštovala idole, što je bilo poprilično neobično za to vrijeme. Bila je prvo biće i prva žena koja je primila islam bez imalo razmišljanja. Bila je počašćena da bude prvi musliman. Resulullah je podučio hazreti Hatidžu kako da uzme abdest na način na koji mu je pokazao Džibril. Potom su klanjali dva rekata, a Muhammed, a.s., je bio imam. Hazreti Hatidža je poštovala i završavala svaku Resulullahovu naredbu i svaku njegovu riječ na najljepši mogući način. Tako je kod Uzvišenog Allaha dostigla visoki stepen.

Kada bi Resulullah bio tužan i kada bi ga nevjernici ismijavali, ona bi ga utješila. Rekla bi mu: „Ja Resulallah! Ništa se nemoj žalostiti! Na kraju će naša vjera pobijediti, a mušrici će biti uništeni. Tvoj narod će te slijediti!“ Zbog ovakvog zauzimanja i pomaganja Resulullahu a.s., jednog dana je došao melek Džibril i rekao mu: „Ja Resulallah. Prenesi selam Hatidži od Uzvišenog Gospodara.“ Resulullah je obradova time i reče: „Hatidža! Upravo ti Džibril prenosi selam od Tvoga Gospodara!“

Resulullah je jednom prilikom rekao: „Allah mi je naredio da obradujem Hatidžu kućom od bisera u Džennetu. Tamo neće biti bolesti, tuge niti glavobolje!“ Sa ovog svijeta je otišla nakon tri godine siromaštva u izgnanstvu, početkom Ramazana. Muhammed, a.s., je omiljenu suprugu sahranio vlastitim mubarek rukama. Jako ga je ožalostio njen odlazak. Ona mu je bila najveća potpora i pomagač. Kada su mu svi bili neprijatelji, ona mu je bila prijatelj. Poklonila je sav svoj imetak za islam i danonoćno se žrtvovala da bi bila potpora Poslaniku, a.s.. Nikada nije rastužila Poslanika, niti mu se usprotivila. Poslanik je to pričao s vremena na vrijeme i tako čuvao uspomenu na svoju suprugu koju je najviše volio.

O knjizi:

Krajem jula ove godine izdavačka kuća Dobra knjiga objavila je drugo izdanje knjige “Badžije – pobožne muslimanke” autorice Sabine Voloder-Strinić. Prvi tiraž knjige koja je izašla krajem novembra 2017. godine rasprodat je u veoma kratkom vremenskom periodu.

Prva autorska knjiga novinarke Sabine Voloder-Strinić je zbir novinarsko-istraživačkog rada na temu žene-sufije. Petogodišnji uporni rad koji je obuhvatio 54 knjiške jedinice i 22 sagovornika, bezbroj poučnih razgovora i prikupljanja savjeta i sugestija od eminentnih profesora i alima, zaokružen je u vidu knjige pod naslovom Badžije-pobožne muslimanke. Ovo nesvakidašnje djelo je prvo ovakvog karaktera na bosanskom jeziku koje je obuhvatilo sekvence iz života 121 žene, koje su svoj život posvetile samodricanju i ibadetu protkanim čežnjom za spoznajom i blizinom sa Uzvišenim Stvoriteljem. U svom duhovnom uzdizanju, ove časne žene nisu prestajale biti kćerke, supruge, majke, učiteljice, poslovne žene, umjetnice, književnice, liječnice, komšinice i gazije.

Badžije, kako ova knjiga nosi naslov, koristi se kao tesavvufski termin. Badži kao imenica ženskog roda u jednini znači starija sestra, kada se prevodi sa turskog jezika, mada se ovaj pojam koristio prilikom obraćanja šejhovim suprugama. Derviško obilježje pojma badži kasnije je zaboravljeno i danas ga gotovo niko ne koristi, osim derviša koje pripadaju bektašijskom redu. Autorica je smatrala da je upravo ovaj termin prikladan za naziv knjige, kako bi se otrgnule od zaborava pobožne muslimanke iz čijih života se može izvući snažna pouka. Žene koje su svoj život posvetile robovanju Allahu, dž.š., nazivali su još i dervišama, sufijama, a neke od njih koje su dostizale visoke deredže duhovnosti, bile su i šejhe, pa čak i kutbovi.

Knjiga Badžije-pobožne muslimanke nam nudi veoma interesantno, poučno i edukativno putovanje kroz 15 zemalja i 42 grada sa 40 naslova podijeljenih kroz tri poglavlja: Prve generacije pobožnih muslimanki, Pobožne muslimanke iz svijeta i Pobožne muslimanke iz Bosne i Hercegovine.

Pisati o ženama sufijama iza kojih je ostalo vrlo malo pisanih tragova, veoma je oskudno i nezahvalno, prije svega prema čitaocu koji bi želio da dozna pojedinosti iz njihovih života, a zatim i prema ovim divnim, skromnim ženama koje su svoje živote proživjele jednostavno i pobožno čineći na svakom svom koraku hajir. Poslije žena koje su pripadale prvoj generaciji pobožnih muslimanki a o kojima se manje više zna, autorica je napravila izbor između više žena sufija i arifa čija su imena ostala nepoznata i sakrivena – žena koje su poput muškaraca svoj život žrtvovale u ime Allaha i čiji je odmjeren i melodičan govor budio uspavana srca mnogobrojnih Božijih robova, poput Rabije Adevijje, Fatime Nišapur, Fatime Kattanije, Merjeme Basri, Muaze Adevijje, Fatime-badži, Nane Esme i mnogih drugih.

U knjizi posebno poglavlje zauzimaju bosanskohercegovačke pobožne žene – sufije, o kojima se do sada nije nikada pisalo. Počevši od badži-kaduna u Sarajevu, šejhe Hemzade, šejhovica, hafiza, hadži-bula i derviša, knjiga završava zaključkom da se i žene mogu isto kao i muškarci okititi ahlakom Muhammedije, u što ćete se moći i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu.

Knjiga Badžije-pobožne muslimanke se može naručiti na Facebook stranici Badžije ili na telefon 061 509 055.

Akos.ba