Harun Karčić za Akos.ba: Muslimani trebaju ulagati više u obrazovanje

Činjenica je da se u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri prate politička kretanja u svijetu. Posebno je to bilo vidljivo tokom nedavne krize na Arapskom poluotoku. Također, nepresušna tema za analiziranje je i nerješeno palestinsko pitanje, koje je u fokusu naše javnosti ponovo zbog nedavnog sporazuma između Hamasa i Fataha. O ovim temama, ali i ostalim bitnim pitanjima razgovarali smo sa Harunom Karčićem – urednikom i voditeljom emisije “Granice istoka” u produkciji Al Jazeera Balkans.

Razgovarao: Admir Lisica

Akos.ba: U Vašem tekstu s naslovom „Da li su muslimani dovoljno obrazovani“ na platformi Algoritam.net iznosite iscrpnu statistiku koja ne idu u prilog muslimanima. Možemo li govoriti o lijenosti kao bolesti koja je zahvatila ummet?

Harun Karčić: Ne bih rekao da je riječ o lijenosti, niti je korektno 1,6 milijardi muslimana svrstati u tu kategoriju. Ako pogledamo kako žive muslimani u dijelovima Indije, Indonezije, Egipta ili Mauritanije, pronaći ćemo brojne primjere da maloljetna djeca rade u nehumanim uvjetima po 14-15 sati dnevno kako bi izdržavali svoje porodice. Ta muslimanska djeca, zasigurno, nisu lijena ali moraju raditi kako bi pomogla svoje porodice. Nažalost, ona ne žive u državama blagostanja poput Norveške, Švedske, Finske ili Danske koje svojim državljanima omogućuju socijalna primanja u slučaju potrebe, a djeci besplatno školovanje. Nije moguće odgovoriti na Vaše pitanje jednom rečenicom jer je više razloga za današnju stagnaciju muslimana vezano za obrazovanje i naučni napredak.

Muslimanski intelektualci već duže od stotinu godina pokušavaju odgovoriti na pitanje Zbog čega stagniramo? i Zašto smo nazadovali? Konkretno, vezano za obrazovanje, činjenica je da zemlje članice Organizacije za islamsku saradnju (OIC) u prosjeku troše 0,81% državnog budžeta na obrazovanje, nauku i istraživanje. Istovremeno, Izrael troši 4,4% u iste svrhe, dok zemlje Skandinavije za obrazovanje izdvajaju najveći procenat – Švedska 7,1% a Finska 6,8%. Kao rezultat, pogledajte koliko je muslimana dobilo Nobelovu nagradu za hemiju i fiziku – samo troje (Mohammad Abdus Salam, Ahmed Zewail, Aziz Sancar). Jevreji, prema analizi lista The Economist iz 2013. godine, imaju 79 dobitnika za hemiju i fiziku. Ta brojka danas je još veća. Naravno, tu ne smijemo izostaviti činjenicu da u brojnim većinski muslimanskim zemljama vladaju prozapadne vojne hunte koje radije izdvajaju novac za odbrambeni sektor, nego za obrazovanje. Primjera radi, Alžir odvaja 6,5% državnog budžeta za vojsku, Azerbejdžan 3,6%, Irak 3,6%, Jordan 4,6% a Saudijska Arabija 9,8%.

Ako odvajamo više novca za vojsku a ne za školovanje djece, onda ne možemo ni očekivati bolje stanje nego što imamo. To je ukratko početna tačka za dalje čitanje i analiziranje ovog veoma kompleksnog problema.

Akos.ba: Možemo li posljednju krizu u zemljama Zaljeva, o kojoj ste u više navrata govorili u Vašoj emisiji „Granice istoka“ u produkciji Al Jazeera Balkans, povezati s odstupanjem vodećih lidera od osnovnih islamskih načela pravednosti?

Harun Karčić: Na geopolitiku ne treba gledati kroz prizmu vjere, niti na vjeru kroz geopolitiku. To su dvije dijametralno suprotne teme. Zato mi se i ne sviđa kada imami na hutbama tumače posljednja dešavanja u Siriji ili Iraku, pozivajući se selektivno na hadise i ajete koji im odgovaraju. U geopolitici vladaju hladni interesi i vjera nema mnogo utjecaja na to. Pogledajte primjer Irana, zvanično nazvanog Islamska Republika Iran, koja se prema svom ustavu obavezuje da će voditi vanjsku politiku u skladu s načelima islama. A šta se dešava u stvarnosti? Iran slijedi interese koji se kose s islamskim principima. Uzmimo dva ilustrativna primjera: tokom rata između Armenija i Azerbejdžana, početkom devedesetih godina, Iran je politički podržavao i vojno naoružavao Armeniju, pravoslavnu državu, u ratu protiv Azerbejdžana, države s većinski šiijsko-muslimanskim stanovništvom. Zbog čega? Zato što je sjeverozapadni dio Irana nekada pripadao Azerbejdžanu i tu živi 15 miliona etničkih Azera. Baku i dalje ima teritorijalne pretenzije prema tom dijelu Irana. Zato je Irancima u interesu da vojno oslabe svog susjeda, Azerbejdžan.

O kakvim onda islamskim vanjsko-političkim načelima govorimo? Zatim, pogledajte primjer Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta. Te tri, načelno islamske, države u kojima se šerijat primjenjuje u cijelosti ili djelomično, nametnule su težak embargo Kataru samo zato što ta zemlja želi ostati suverena, voditi svoju vanjsku politiku i ne želi biti ičiji vazal. Stoga, vjera nema veze s geopolitikom. A koliko pravednost jednog muslimanskog vladara ima veze s geopolitičkim krizama na Bliskom istoku? Navest ću primjer četvorice vladara u ranoj historiji islama, koji su poznati kao „pravedne halife“ jer su slijedili islamske principe najbliže onome što je pripovijedao poslanik Muhammed a.s. Od njih četvorice, nad trojicom je izvršen atentat. To znači da je i tadašnja politička i sigurnosna situacija bila itekako napeta… živjeli su u veoma turbulentnim vremenima.

Zamislite danas da u jednoj zemlji, s većinski muslimanskim stanovništvom, u 30 godina od četiri predsjednika države trojica budu ubijena! Iako je vladar pravedan – to nema mnogo veze s geopolitikom i vanjskim faktorima koji utječu na unutrašnje i vanjske političke odnose. Kada gledamo historiju muslimana i njihovih država, bilo je uspona, stagnacija i padova. To je potpuno prirodan ciklus jedne civilizacije, o kojem je krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća pisao Ibn Khaldun.

Akos.ba: Palestinsko pitanje je uvijek aktuelno, a činjenica je da se dešavanja u Palestini u velikoj mjeri prate i u Bosni i Hercegovini. Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati pozitivno rješenje za narod Palestine?

Harun Karčić: Hamas i Fatah su upravo potpisali pomirenje i formirat će zajedničku vladu. Mohammed Dahlan, bivši šef sigurnosti Fataha u Gazi, sada blizak Emiraćanima, vjerovatno će postati novi ministar unutrašnjih poslova Gaze, ako ne i premijer. Emiraćani će zauzvrat napraviti veliku elektranu na egipatskoj strani granice s Gazom, vrijednu navodno 100 miliona dolara. To će Palestincima u Gazi olakšati život, a Emiraćani time žele potisnuti glavne aktere u Gazi – Katar i Tursku, zemlje koji već deset godina otvoreno podržavaju palestinski narod. Međutim, Dahlan ima kontroverznu prošlost, blizak je srbijanskim političkim i vojnim krugovima, ima srbijanski pasoš, a ovo je njegov način da se vrati na političku scenu Gaze nakon 2007. godine. Ali kao i svako primirje među Palestincima dosad, nisam siguran da će i ovo potrajati.

Cjelokupna historijska teritorija Palestine je pod okupacijom, zacementirana postojanjem države Izrael, i u skorijoj budućnosti ne vidim izlazak iz njihovog dosadašnjeg položaja. Mjesecima se uveliko priča o sve bližim odnosima Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata s Izraelom. To Saudijcima i Emiraćanima odgovara jer imaju zajedničkog neprijatelja – Iran. Uskoro bi Saudijska Arabija i Emirati mogli dozvoliti avionima izraelske državne kompanije „El Al“ da koriste njihov zračni prostor, zatim da otvore poslovna predstavništva i eventualno diplomatske misije. Time će Palestinci, vjerovatno, ostati izolovaniji nego ikad.

Akos.ba: Činjenica je da Turska sve više napreduje u pogledu ekonomije, dok ostale zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom boluju od raznih „dječijih bolesti“. Koje su glavne prednosti Turske u odnosu na te zemlje?

Harun Karčić: Turska je država, u svakom smisli riječi. Snažna ekonomija, snažna vojska, jaka državna administracija, stroga hijerarhija koja se poštuje i najvažnije – državotvorna svijest među građanima. To se u turskim školama uči, doslovno, od malih nogu. Turska ekonomija je 2016. godine porasla za 5%, uprkos skepticizmu stranih investitora i finansijskih analitičara. A država je preživjela pokušaj državnog udara, brojne terorističke napade, rat protiv kurdskih marksističkih separatista na jugu i aktivno vodi vojne operacije na sjeveru Sirije. Primjera radi, zemlje članice Evropske unije u prosjeku imaju 2,2-2,5% ekonomskog rasta. Tačno je da razvijenije države imaju niži ekonomski rast jer su već postigle svoj vrhunac, ali ove brojke za Tursku su zaista impresivne. Međutim, ne bih se složio da sve zemlje s većinski muslimanskim stanovništvom boluju od „dječijih bolesti“. Mislim da su mnoge od njih samo formalnopravno nezavisne, a da su zapravo i dalje kolonije većih i snažnijih država. Države centralne Azije i Kavkaza su pod snažnim utjecajem Rusije i ne mogu ni doći do izražaja, čak i da žele.

Zaljevske zemlje su pod snažnim utjecajem SAD-a. Francuska je itekako prisutna u frankofonskim zemljama zapadne i sjeverne Afrike, kao što je Velika Britanija u anglofonskim zemljama istočne Afrike ili svojih bivših kolonija u Južnoj Aziji. Pogledajte primjer Nigerije, zemlje koja ima gotovo 50% muslimanskog stanovništva. Paradoks je u tome što ta zemlja, inače najveći proizvođač nafte u Africi, mora uvoziti naftu. Zašto? Zato što nema dovoljno rafinerija za preradu tog energenta. Osim toga, naftni giganti kao što su Total, Shell, Chevron i Mobil kupuju sirovu naftu iz Nigerije u tolikim količinama da ta zemlja mora uvoziti 80% nafte i naftnih derivata za domaće potrebe (često od istih firmi kojima prodaje sirovu naftu!).

To je neokolonijalizam, kao što je Velika Britanija uvozila sirov pamuk iz Indije krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, tkala platno u engleskim fabrikama a zatim isto to platno prodavala Indijcima po višestruko većim cijenama. Turci su velike patriote, kupovat će vlastite proizvode, makar bili lošijeg kvalitet. A i država štiti domaće proizvođače. Ako uđete u prodavnicu u bilo kojem gradu i tražite čokoladu, naći ćete samo turske. Zapravo, morat ćete se dobro potruditi da nađete njemačku Milku. Ako uđete u bilo koju bosanskohercegovačku samoposlugu, naći ćete uglavnom srbijanske, hrvatske i makedonske proizvode, uz vrlo malo bosanskohercegovačkih.

Akos.ba: Ima li uporište priča o „katastrofalnom stanju u BiH“ koju svakodnevno slušamo putem raznih elektronskih i pisanih medija?

Harun Karčić: Mislim da ima mnogo tendencioznosti od pojedinih medija, kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu, da neprestano akcentiraju lošu političku, ekonomsku i socijalnu situaciju u BiH. Kao novinar, pratim regionalne internet-portale i vrlo često se iznenadim kada naiđem na situaciju, primjera radi, u zdravstvenom sektoru Srbije – o pokvarenim rentgen-aparatima ili niskim platama ljekara. Iste i slične priče se u pojedinim bh. medijima predstavljaju kao svojevrsni specificum ove države, a ne problem s kojim se suočava naš region. Prestao sam brojati paušalne ocjene pojedinih bosanskohercegovačkih novinara da „ovo nema nigdje na svijetu“. Ta sintagma se koristi za sve – od tročlanog Predsjedništva, do problema neuspjele privatizacije pa sve do izazova s kojima se suočavaju bivši borci u državi.

Mislim da je kvalifikacija „ovo nema nigdje na svijetu“ neprecizna generalizacija od nekompetentnih ljudi. Nijedna balkanska država se ne može porediti sa zemljama Skandinavije, stoga je nelogično porediti pojedine socijalne ili administrativne usluge u BiH sa situacijom u, recimo, Danskoj ili Švedskoj. Dakle, jedan problem je nedostatak komparativnog pristupa analizi naše trenutne situacije. Drugi problem jeste to što imamo mnoštvo nevladinih organizacija koje dobivaju svoje grantove upravo na temelju loše političke, socijalne i ekonomske situacije u BiH. Tim ljudima baš i ne bi išlo u korist da se situacija u državi drastično popravi, jer bi onda oni ostali bez posla. To su mi kolege koje rade za nevladin sektor, naročito stranci, više puta kazali, nekad kroz šalu a ponekad i ozbiljno.

Akos.ba