Harun Karčić: Kako narod koji je jedva preživio genocid može ikome biti prijetnja

U intervjuu za novinsku agenciju Patria iznosi svoje stavove o tome jesu li Bošnjaci evropski narod, je li na svjetskoj sceni islamofobija zbog nepoznavanja islama i muslimana ili je riječ o otvorenom antimuslimanskom rasizmu od pojedinih skupina, zbog čega je zapadnim medijima interesantno islamsko pravo, postoji li liberalni islam…

Karčić je magistrirao međunarodne odnose na Univerzitetu u Bolonji. Doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

U vašoj knjizi „Kratki uvod u šerijat“ pišete da se novinari i istraživači s prostora bivše Jugoslavije i Zapadne Evrope interesuju za gotovo identična pitanja o islamu: Šta je to šerijat? Jesu li šerijat i demokratija kompatibilni? Odobrava li šerijat samoubilačke napade? Šta je džihad?
I druge religije imaju vlastita tumačenja prava, demokratije i ljudskih sloboda, ali se ni izbliza tome ne posvećuje pažnja koliko šerijatskom tumačenju?

KARČIĆ: Svaka religija u svijetu ima svoje zakone i norme, ipak proteklih godina su islam, muslimani i šerijat svima najinteresantniji. Primijetio sam da je taj trend počeo nakon napada na Sjedinjene Američke Države, 11. septembra 2001. godine, a time je i islamsko pravo postalo sve interesantnije za izučavanje, pogotovo među zapadnim intelektualcima. Zbog čega? Danas se šerijat posmatra iz dva ugla: jedni nastoje razumjeti vjerski zakon koji slijedi blizu 1,5 milijardi ljudi širom svijeta. Za razliku od kanonskog prava Katoličke crkve, šerijat je živi zakon, nosi nevjerovatnu težinu, ako ne u pozitivnom, onda barem u etičnom smislu, i duhovno povezuje muslimane širom svijeta. Primjera radi, pridržavanje šerijatskih normi je nešto što povezuju ujgurske muslimane u Kini s muslimanima Južne Afrike i onima koji žive u Brazilu. U zemljama u kojima šerijat nema pozitivno-pravnu snagu kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, onda šerijat zadržava svoj vjerski i moralni značaj. S druge strane, mnogo je onih koji izuzetno kritički posmatraju šerijat i nastoje dokazati kako je nespojiv s modernim zakonima, ustavima i konvencijama o zaštiti ljudskih prava. To je pogrešan pristup. Ako tako gledamo, onda teško da se jevrejsko, kinesko ili hinduističko pravo može uklopiti u UN-ovu ili Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava. Islam je svjetska civilizacija, s vlastitom bogatom historijom, kulturom i pravnom tradicijom koja se kao takva treba i izučavati. Mnogi muslimani nastoje, na veoma apologetičan način, dokazati kako se šerijat uklapa u zapadne modele zaštite ljudskih prava. To je pogrešan pristup. Ja sam protiv toga da se vrše bilo kakve izmjene islamskog prava samo da bi se zadovoljili „kriteriji“ kakve su postavile neke zapadne države. Ne mogu zapadne konvencije odlučivati šta se treba promijeniti u šerijatu, a šta može ostati. Neke šerijatske norme su fiksirane, druge su podložne novim tumačenjima, a o svemu tome odlučuju kompetentni islamski učenjaci, a ne evropski ili američki aktivisti za ljudska prava.

Čak i nakon 600 godina islama na Balkanu, potpune civilizacijske razlike, Bošnjaci se i dalje poistovjećuju s muslimanima s Istoka. Kada je Mladić ulazio u Srebrenicu rekao je da se sveti Turcima? Nakon toga je ubijeno više od 8000 Bošnjaka. Jesu li Bošnjaci evropski ili narod s privremenim boravkom u Evropi. Ili će za njih biti mjesta pod evropskim nebom?

KARČIĆ: Bošnjaci jesu evropski narod, ali naša vjera dolazi s Istoka. Tu imamo mnogo sličnosti s kršćanstvom i judaizmom, koje su također bliskoistočne religije. Bude mi zaista smiješno kad neki Evropljani govore o islamu kao “istočnoj” religiji, pritom potpuno zaboravljajući da je kršćanstvo kao religija rođena u drevnoj Palestini, u Betlehemu, a ta se zemlja nalazi na Bliskom istoku. Nije mi jasno u kojoj je tačno godini kršćanstvo postalo “evropska” ili “zapadna” religija, a islam nekako ostao na Istoku? Ali kako su Bošnjaci manjina na Balkanu, koja je više puta bila izloženi progonima i genocidu, mislim da moraju održavati dobre odnose ne samo s islamskim državama, nego i evropskim. Trebaju imati podjednako dobre odnose s Rusijom, Austrijom, Njemačkom, Sjedinjenim Američkim Državama koliko i s Turskom. Male i nemoćne države, žele li opstati, moraju voditi multilateralnu vanjsku politiku. Pogledajte samo Nepal – državu koja stoljećima balansira između dva moćna susjeda, Indije i Kine, i nastoji imati bliske odnose s obje strane. Geopolitičke promjene u svijetu su konstantne. Prije samo dvadeset godina, Bošnjaci su imali velike simpatije u SAD-u, a Rusija je bila slaba i povučena. Danas, Sjedinjene Američke Države su se doslovno povukle s Balkana i preusmjerile svoju pažnju na Bliski istok i Aziju. Istovremeno, Rusija se ekonomski i vojno oporavila i sada je hrabrija i samopouzdanija nego ikad.

U tekstu objavljen na portalu Algoritam pišete o apsurdu da je koncept panislamizma i ideje o globalnom muslimanskom identitetu doživio svoj vrhunac krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada je svaka većinski muslimanska država bila evropska kolonija. Danas se govori o strahu od Bošnjaka u momentu kada Bošnjaci u dvije trećine vlastite zemlje ne mogu ostvariti osnovna ljudska prava, poput prava da uče maternji jezik?

KARČIĆ: Zaista ne znam kako narod koji je jedva preživio genocid može ikome biti prijetnja. Od odlaska Osmanskog carstva, balkanski muslimani su bili izloženi neviđenim masakrima, progonima i etničnom čišćenju. Nekada su činili većinu stanovništva Jugoistočne Evrope, a danas su manjina. Kome takva manjina može predstavljati prijetnju? Pojedini mediji iz susjednih zemalja potenciraju priču o navodnom muslimanskom radikalizmu u Bosni i Hercegovini. Njihove neutemeljene optužbe nailaze na plodno tlo među desničarskim strankama u Evropi, s kojima dijele netrpeljivost – ako ne i otvorenu mržnju – prema muslimanima. Bosanskohercegovački političari koji govore o navodnom radikalizmu među Bošnjacima, odobravaju slobodno djelovanje proruskih paravojnih formacija na njihovoj teritoriji. Priča o Bošnjacima kao prijetnji je medijski spin da se oni pozabave pravdanjem i dokazivanjem kako su miroljubivi evropski državljani, dok istovremeno secesionisti unutar ove države rade na njenom razbijanju.

Evropa već neko vrijeme vodi debatu o tome treba li BiH biti uzor modernog islama. Nešto slično je govorio i njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maziere. Deutsche Welle je 2011. pisao o “bosanskom islamu“, kao mogućem modelu za Evropu. Nakon tih fakata, možemo li i dalje govoriti samo o islamofobiji kao posljedici nepoznavanja Bošnjaka ili je riječ o otvorenom antimuslimanskom rasizmu od pojedinih skupina?

KARČIĆ: Dugo se govori o raznim modelima uređenja države i religije, pa se spominjao “bosanski model”, zatim “turski” i “hrvatski”. Kada govorimo o takozvanom “bosanskom islamu” onda moramo imati na umu da se taj koncept različito shvata u Evropi i ovdje kod nas. Više puta sam o tome razgovarao s raznim evropskim zvaničnicima, novinarima, intelektualcima i studentima i primijetio da pod “bosanskim islamom” oni podrazumijevaju svoju viziju “liberalnog islama”, koja podrazumijeva odstupanje od nošenja mahrame među ženama, odstupanje od obaveznosti dnevnog namaza i posta, prihvatljivost konzumiranja alkohola, itd… Ako je to “bosanski islam” onda ga zasigurno ne želim slijediti. Jer, ako neko ne praktikuje svoju vjeru, to ga ne čini “liberalnim muslimanom” već nepraktičarom, a to je velika razlika. Razumijem da takva vizija islama odgovara nekima na Zapadu, naročito Nijemcima i Austrijancima, koji bi najradije islam sveli na nekolicinu kulturoških i kulinarskih detalja. Drugo razumijevanje “bosanskog islama” jeste naše iskustvo koje imamo, življenjem u većinski nemuslimanskoj državi, i naše institucionalno uređenje islamskih vjerskih, dobrotvornih i obrazovnih institucija. To je već nešto o čemu možemo dalje pričati i razmjenjivati ideje i mišljenja s kolegama iz zapadnoevropskih država.

Politički lideri u regionu produkt su jednog haotičnog stanja. Šta je odgovor na takvo ponašanje? Šta vjerski lideri i mediji mogu napraviti s tim u vezi?

KARČIĆ: Uzmemo li u obzir da, prema posljednjem popisu stanovništva u BiH, samo 12,7% građana ima visokoškolsku spremu, onda nas i ne bi trebalo iznenaditi kada vidimo ko nas sve predstavlja. Ne bih rekao da je stanje haotično. Ako se uzme u obzir da je rat završen prije 23 godine i da Bošnjaci kao žrtve genocida žive u istoj državi s počiniocima tog genocida, koji obnašaju visoke političke dužnosti, onda je ova država itekako stabilna. Nekada smo jednostavno previše kritični prema Bosni i Hercegovini. Belgija je od 2011. godine bila tačno 589 dana bez vlade, ali je savršeno funkcionisala, a ekonomija je čak zabilježila rast. Liban je bio 546 dana bez predsjednika države, ali i dalje je funkcionisao. Osim toga, unutar Libana djeluje mnoštvo paravojnih formacija i ta država ima mnogo kompleksniju raspodjelu pozicija po etničkom ključu nego što je slučaj u BiH. Politička situacija u Italiji nije ništa bolja − od 1946. godine do danas, dakle u protekle 72 godine,  imala je 65 vlada, što znači da su vlade padale doslovno svake godine. Ako je to politički stabilna država, kako li tek izgleda ona politički nestabilna?

A kada govorimo o nepotizmu, pogledajte Sjedinjene Američke Države gdje je predsjednik imenovao kćerku Ivanku i zeta Jareda Kushnera za savjetnike. Također, Donald Trump koristi službeni avion da ode igrati golf na svom odmaralištu Mar-a-Lago. Toga ima i u Evropskoj uniji, koja je veoma transparentna i pazi gdje troši novac, ali je prošle godine, ipak, izbio skandal kada je otkriveno da su visoki zvaničnici Brisela potrošili 560.000 eura, tokom samo dva mjeseca, na iznajmljivanje skupocjenih privatnih aviona kako bi putovali na razne sastanke i samite. Mi se onda čudimo kada neki općinski činovnik u Bosni i Hercegovini zaposli svoju kćerku ili sina kao referenta, ili koristi službeno auto da ode na Bjelašnicu s porodicom. Daleko od toga da je ovdje situacija idealna ali, ipak, stvari treba staviti u širi kontekst.

Na Al Jazeeri Balkans kontinuirano radite intervjue sa značajnim ljudima na svjetskom nivou, koji uglavnom promišljaju tolerantno i demokratski. Može li se govoriti o planetarnom jačanju ili slabljenju islamofobije.

KARČIĆ: U emisiji “Granice Istoka”, koju već godinu dana uređujem i vodim na Al Jazeeri Balkans, nastojimo dublje analizirati svjetske aktuelnosti i staviti dnevne događaje u kontekst. Bez toga ne možemo shvatiti zbivanja u svijetu, a pogotovo na Bliskom Istoku. Događaji su u današnjem svijetu itekako povezani, a internet i društvene mreže olakšavaju pristup informacijama. Jedan napad koji izvede ISIL u Londonu ili Parizu može imati direktne posljedice na američke muslimane, u vidu zločina iz mržnje. Jačaju desničarske stranke u Evropi – od Mađarske i Slovačke, Austrije i Njemačke, sve do Holandije. Sve je veći broj desničarskih političara u Evropskom parlamentu, a to će utjecati i na zakone i rezolucije koje bude izglasavao Parlament, čije posljedice ćemo osjetiti i mi u Bosni i Hercegovini. Rasističke uvrede i ksenofobični govor mržnje dostigli su neviđene nivoe i ušli u politički mainstream u brojnim zemljama članicama Unije. Ali nije dovoljno samo osuditi i kriminalizirati islamofobiju i govor mržnje. Evropski muslimani se trebaju aktivnije uključiti u borbu protiv takvih trendova u svim segmentima društva.

NAP