Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Halali Huso materi!

Halali Huso materi!

Skoro svaki dan umre neko, i skoro svaki dan u ovu moju izbu svrati od tog nekog bližnji neko da mu smrtovnicu ispiše. I u tim trenucima ja se osjetim ko siroti Mula Mustafa Bašeskija u onoj svojoj radnji u sjeni Sahat-kule, pokraj Begove džamije. Ožalošćeni sjedne, ja podjelim saučešće, na trenutak mu se zagledam u lice da ga se mogu sjetit ako budem u situaciji da i njegovu popunjavam za neko vrijeme, upitam za ime umrlog, datum smrti, broj godina, mjesto dženaze i onda mi on pobroji najbliže ožalošćene.

Print preview > propertis > yes > PRINT!

I dok osmrtnice provlače svoja tanka leđa ispod prstiju tonera ja se pitam je li to sve o tom insanu.

Ime, prezime, broj godina, mjesto dženaze i nekoliko ožalošćenih familija?

To je valjda ono najbitnije što se veže za čovjeka kad već umre.

Pomislim ponekad kako je osmrtnica sa svojim zelenim obrubom u stvari samo zadnja korica knjige. Knjige koja bi mogla počet baš u Bašeskijevom stilu:

-Godine gospodnje te i te, dva mjeseca po lučinu u srednjeg Ćamilovog rodilo se zdravo muško dijete. Žena mu Ševka ležala tri dana nakon poroda a onda se pridigla da devri i oko djeteta i oko mala u štali jer joj zaova Emša ne mogavše više ostat na ispomoći zbog svojih obaveza…
A, u stvari, ono što čovjek jeste ne ostaje za njim, nego ide skupa s njim. Idu dvije knjige rukom vještih pisara pisane. Onog s lijeve i onog s desne strane naše. Onaj desni piše dobro a onaj lijevi loše koje činimo. Idu te dvije knjige ka krajnjem sajmu ljudskog stvaralaštva, gdje svaka će i svačija, biti otvorena i pred Pravednim predočena.

Nismo svi za ovog života vješti otisnuti skladne riječi na hartiju, a opet, svako od nas, svakim trenutnom života, ispisuje knjigu i svi smo mi pisci.
Zato ja kad pratim dženazu ne tražim dušu umrlog što negdje iznad tabuta, možda, tijelo svoje prati. Tražim ulijevo i udesno znak njegovih pisara, skupljam uši da očujem škripu pera, šušut listova…

Kad hodža pita: Hoćemo li mu halaliti?, pomislim na tren da će negdje iznad naših glava počet da se trune krajevi gumice kojom pisar s lijeve strane briše hature koje je taj insan učinio onima koji mu halaljuju – makar to halalivanje na dženazi i nije duboko, više je trgovačko, halali da bi ti se halalilo. Oni koji neće halaliti neće doći ni na dženazu, osim baš da se uvjere da je umrli zaista umro.

Onda se prisjetim svih onih do kojih slovom svojim doprem a da ih očima nikad vidio nisam i zapitam se: Hoće li čuti kad hodža za me bude pitao? Hoće li mi halaliti?

Pa tinta oteža, misli se skupe, slova se smanje do neviđenosti… jesam li zahvalio onima preko kojih mi Bog znanje darova, onima preko kojih mi nafaku šalje, onima preko kojih mi osmjehe tihe i besjedu lijepu daje???

Koliko je svaki dan velik a koliko je sjećanje malo, koliko se novčića u razne šardrvane baci uz lijepu želju a koliko tužnih ljudskih srca željnih riječi lijepe i osmjeha vedra ostaje uskraćeno… ?

Ovih dana me i ova izborna kampanja podsjeća na dženazu, sve se svodi na to kome ćemo halaliti i koga ćemo ukabuliti…

I pitamo li se na dženazama zatražismo li mi ikad halala od onoga što je umro, jer on nama neće na dženazu doći da halali?

Autor: Esad Bajić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top