Hadži Lojo, junak jednog vremena
Hadžija, hafiz, efendija, derviš, ali Hadži Lojo je nadasve junak i velikan Bosne, koji se časno i odvažno borio za domovinu. Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, rođen je 1834. godine, a potječe iz ugledne sarajevske porodice koja je imala ulogu u širenju obrazovanja i kulture u društvu, a u čijem ozračju i Salih završava hifz, nakon čega postaje imam džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije i Buzadžijine džamije u današnoj Logavinoj ulici.
Njegov odnos prema učenicima je bio oličenje dobrih odgojnih metoda, a posebnu naklonost imao je prema siromašnoj djeci koju je nesebično darivao novcem i odjećom. U tom vremenu, ljude velikog stasa i snage nazivali su lojama, a obzirom da je bio veoma hrabar i srčan, i Salih ponese epitet loje, pa do dana današnjeg ostade upamćen kao Hadži Lojo.
Historija pamti njegov angažman kada se pobunio protiv gradnje pravoslavne crkve u Sarajevu koja je trebala biti veća od Begove džamije. Zbog navedenih dešavanja, želeći ga maknuti sa javne scene tog vremena, šalju ga na hadž. Priča kaže da se s putovanja vratio pješke, noseći na sebi 80 oka nepoznatog tereta, želeći se tim žrtvovanjem dodatno približiti Allahu. Bio je revolucionar, te nije mogao dopustiti da nove vlasti utječu na Bosnu. Kada je stigla vijest o odluci da je Austo-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu, Hadži Lojo je još jednom pokazao svoju borbenost, pa je tako sakupio stotinu ljudi s kojima je na ulicama Sarajeva hrabrio i pozivao narod da pruži otpor dolazećoj austrougarskoj vojsci.
U svom fanatičnom pokretu provalio je u prostorije zatvora i oslobodio sve osuđenike i prijestupnike, a zatim u vojna skladišta iz kojih je uzeo oružje i dijelio ga Sarajlijama svih konfesija. U noći 5. jula u haremu Begove džamije održao je oštar govor predlažući da se iz grada protjera konzul Wassitsch i sva njegova pratnja, a gomila je njegov nastup prihvatila sa odobravanjem. Kakvo je mišljenje vladalo o Hadži Loji najbolje pokazuje pismeno svjedočenje koje je zabilježio jedan austrijski pješadinac, u kojem navodi da je od jednog muslimana u Rogatici čuo da je Hadži Lojo “bosanski car”.
U toku najvećih sukoba u Sarajevu, Hadži Lojo je se, noseći pušku na leđima s cijevi okrenutom prema zemlji, slušajno ranio metkom koji ga je pogodio ispod koljena. Sa tom teškom ranom pobjegao je u Rogaticu, a izdao ga je Mićo Kojić. Tragedija Saliha Vilajetovića bivala je većom jer je ostao bez brata koji je poginuo kod Travnika i oca koji je život izgubio prilikom zauzeća Sarajeva.
Njegova žena Fatima, sinovi Muhamed i Mustafa i kćer Aiša ostali su bez hranitelja i potpuno sami. Nova vlada je Hadži Loju teretila kao glavnog agitatora otpora te je osuđen na pet godina zatvora u Mađarskoj. Nakon isteka zatvorske kazne, želio je da se vrati u Bosnu, ali carska vlast Austrije rekla je kako je on nepodoban u Bosni, te su mu ostavili mogućnost izbora zemlje u koju želi otići.
On je odlučio da je za njegovu porodicu najbolje da se skrase u Meki. Iako je tamo dočekan kao junak, i sultanovom odlukom postavljen za imama jedne tamošnje džamije, žudio je za voljenom Bosnom. U Meki je i preselio 1887., godine, a ostat će upamćen kao jedan od najinteresantnijih historijskih ličnosti naše zemlje.
Rešad Kadić, velikan bošnjačke pisane riječi, je napisao djelo pod nazivom „Hadži Lojo“, a u posljednjim redovima ove knjige stoji: „Nejma šta, dobro mi je, paze me… Al’ Bosne i Saraj’va nejma na čitavu dunjaluku! Treće se godine teško razbolio i nakon nekoliko dana umro. Dok je izgovarao u vatruštini koja ga satirala, ponekad bi šapnuo osušenim ustima: Ih, da mi je pihnut vode sa česama ispred Begove džamije, il’ o’zgo, s Mošćanice, čini mi se omma bi se dig’o i ozdravio. U toj želji je i umro. Bile su mu pedeset i tri godine. Grob mu je pao u zaborav. Kao i Hadžijamakovićev. Kao i tolikih drugih, nesebično izginulih u ljubavi i vjernosti prema rodnoj grudi.“
Za Akos.ba: Rabija Arifović
