Glavu gore, ponosni Bošnjaci – GLAVU GORE, BOSNO MOJA POHARANA!

Volter, jedan od najvećih polemičara svih vremena, brilijantno je definisao suštinu vođenja polemike kao ličnog obračuna, koja već odavno caruje na našim prostorima:
“Pljujte što više po vašem oponentu! Nešto će se sigurno i zalijepiti!“
Ali, čak je i lucidni Volter zaboravio da je ono što se zalijepi, ipak samo – pljuvačka! 
A pljuvačka nije nikada bila argument. Naši polemičari se pljuju na veliko, pa nije čudo što se dosta toga zaista i zalijepilo. Ali, osim što su manje-više svi ispljuvani, malo koji argument se kod njih može pronaći! Tako mora i biti, jer cilj takve polemike upravo i jeste ispljuvati protivnika što više. 
Međutim, cilj svake ozbiljne, civilizovane polemike nije pljuvanje, nego utvrđivanje istine o predmetu rasprave, uz poštovanje principa pravednosti. A pravednost je stanje u kom je svaka stvar na svom mjestu. Pravednost u polemici je kada su argumenti i činjenice na svom mjestu, i kada logično vode do određenog zaključka.
Kada neko proglasi svoj stav za argument ili za činjenicu samo zato što je to njegov stav, i time sebe postavi iznad argumenata i činjenica, onda je tu riječ o pljuvanju po istini i jasnom primjeru nepravde u polemici! 
Jedan znameniti savremeni pisac Albanac, optužio je Albance – svoj narod! – da su učinili istorijsku grešku što su svojom voljom primili islam! Neki znameniti savremeni Bošnjaci optužuju Bošnjake – svoj narod! – da su sami krivi za agresiju izvršenu nad RBiH i za stvaranje genocidne RS, jer su učinili istorijsku grešku kada su odlučili da odbrane svoj nacionalni identitet! Kao što ni jedan narod nema pravo optužiti ni jednog pojedinca za njegovu ličnu odluku, tako ni jedan pojedinac nema pravo optužiti svoj narod za njegovu odluku! Pogotovo kada za to nema nikakvih argumenata i kada ni jedna činjenica ne potkrepljuje ni jedan ni drugi navedeni primjer! Ali, i sasvim nezavisno od argumenata i činjenica, mora biti jasno: ni jedan čovjek, koliko god on bio veliki, ne može biti veći od svog naroda, bez obzira koliko taj narod inače bio malen; ni jedan čovjek, koliko god bio sujetan i ohol, nema pravo ponižavati svoj narod, koliko god taj narod inače bio ponižen! Pojedinac je pojedinac, a narod je narod. I Albanci i Bošnjaci su danas i maleni i poniženi narodi, ali opet ne samo da ni jedan čovjek, nego čak ni jedan drugi narod, nije ni veći, ni dostojanstveniji od ova dva naroda, niti smije sebi dati za pravo da prigovara bilo jednom, bilo drugom narodu što nisu slušali njega nego su, ne pitajući ga, uradili to što su uradili. 
Jednom sam sav usplahiren, dotrčao do čovjeka koji se, čisteći snijeg sa krova, okliznuo i pao. Dok sam ga cijelog u krvi pokušavao osvijestiti, istrčala je njegova žena i unoseći mu se u lice, na sav glas ga napala: “Jesam li ti sto puta rekla, nesrećo jedna, da se ne penješ na krov! Tako ti i treba kad me nisi slušao!“ Kada se neko ponaša prema svom narodu u nevolji onako kako se je ova žena ponašala prema svom unesrećenom mužu, to je onda primjer velike nepravde na djelu!

U posljednje vrijeme, u javnosti se čuju dva primjera velike nepravde u tumačenju novije istorije Bosne i sudbonosnih odluka Bošnjaka. Od presudne važnosti je da se Bošnjaci danas, dvadeset godina poslije agresije na RBiH i otimanja pola Bosne do kog je dovelo uspostavljanje RS osnovane na genocidu, ne dvoume ni najmanje u pogledu ispravnosti svoje odluke da se ujedine politički i da se na tlu svoje domovine konstituišu kao državotvorni narod! Isto toliko je važno i da se oslobode svih sumnji u pogledu ispravnosti takve odluke. Svu krivicu bez ostatka neka sagledaju u postpucima jedinog krivca – agresora, a ne kod sebe. Grešaka je bilo, ali to je od taktičkog a ne od ključno, strateškog značaja. Greška je jedno, krivica je sasvim drugo. Svi ljudi griješe, ali krivci odgovaraju pred sudom! Ovo podvlačimo zato što se oba primjera svode upravo na pokušaj da se i za agresiju i za otmicu polovine Bosne i njeno nasilno upisivanje u imovinski list genocidne RS na pravdi Boga za krivce proglase upravo Bošnjaci koji su bili žrtve, umjesto onih koji su pravi i jedini krivci – organizatori i izvršitelji ovih zločina! Evo tih primjera, redom:
Prvi primjer se svodi na tvrdnju: Bošnjaci su krivi što su se organizovali na nacionalnoj osnovi! Analiza osnovnih činjenica otkriva svu besmislenost i apsurdnost ove tvrdnje. U svjetlu činjenice da su u Srbiji, Crnoj Gori i u Hrvatskoj već bili dovršeni procesi političkog organizovanja na nacionalnoj i ekstremno nacionalističkoj, četničkoj, odnosno ustaškoj osnovi; da su se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini takođe organizovali na striktno nacionalnoj osnovi; da je takvo njihovo organizovanje bilo planirano otvoreno najavljenim programom okupacije Bosne i Hercegovine, kao i protjerivanjem, odnosno, istrebljivanjem Bošnjaka – potpuno je jasno da su Bošnjaci bili stavljeni pred izbor sveden na dvije sudbonosno važne alternative: 

1. Ili dići glavu i učiniti sve što je moguće da se živi ili umre braneći svoje nacionalno dostojanstvo i svoj duhovni identitet; 
2. Ili pognuti glavu i prepustiti se pokoljima i progonu kao anonimni konglomerat ljudi bez nacije, dostojanstva i identiteta! U takvim okolnostima, tvrdnja da je organizovanje Bošnjaka na nacionalnoj osnovi bilo najveća istorijska greška, jer je, navodno izazvalo ispostavljanje računa od strane srpskog i hrvatskog nacionalizma, može se adekvatno opisati samo naslovom jedne knjige koji glasi Pomračenje uma! 
Kao da im je to bilo malo, oni koji zagovaraju tezu da je bilo bolje i bezbolnije izabrati ovu drugu alternativu, dodaju kao dopunski argument u njen prilog i tvrdnju da u Bosni i Hercegovini i tako ne postoji temeljni narod! Ako bi se ovo prihvatilo, planirani i pripremljeni progon, eksterminacija i ubijanje jednog dijela stanovnika BiH, ne bi ni predstavljalo 

nikakvo otimanje nečije teritorije niti eksterminaciju pripadnika autohtonog naroda, jer takvog temeljnog naroda jednostavno i nema! Kakav nacionalni identitet hoćete da branite, kad vi i niste nacija? I kakvu to svoju zemlju hoćete da branite, kad i nemate nikakvu svoju zemlju, upravo zato što niste ni narod, ni nacija? Kao što se jasno vidi, riječ je o otvorenom negiranju statusa Bošnjaka kao jedinog autohtonog i daleko najbrojnijeg naroda na tlu Bosne i Hercegovine! Ako se ovo uporedi sa činjenicom da su Crnogorci mnogostruko malobrojniji i procentulano manje zastupljen narod u Crnoj Gori, a da ni jednom Crnogorcu ne pada na pamet da osporava njihov statustemeljnog naroda, da i ne govorimo o tome da bi to nekom drugom dozvolili! – spomenuto pomračenje pretvara se u stanje mračno kao u rogu!
Sve ovo je poslužilo da bi se po ko zna koji put, prebacilo Bošnjacima što su vratili svoje nacionalno dostojanstvo i odlučili se za ostvarenje svojih punih nacionalnih prava, kakva imaju i svi drugi narodi na Balkanu, a kakva se uporno poriču samo Bošnjacima! Svi drugi mogu imati sve što pripada jednom narodu, samo vi Bošnjaci ne možete to imati, niti na to imate prava!- to je prava pozadina i logična implikacija poruke da je organizovanje Bošnjaka na nacionalnoj osnovi bilo istorijska greška koja je, navodno dovela do ispostave nacionalnih računa od strane Srba i Hrvata. Valjda se hoće reći da su ovi bili opravdano isprovocirani drskošću Bošnjaka da urade ono što su ovi uradili, i to prije i temeljitije i sa zlim namjerama da istrijebe Bošnjake i uzmu im zemlju, dok su Bošnjaci učinili isto poslije njih i još da bi odbranili svoju zemlju, spasili svoj opstanak i potvrdili svoju čast i nacionalni ponos! Jer, šta bi inače moglo da znači kada se ovaj veliki podvig, nacionalno buđenje i odluka o pravnom i političkom konstituisanju Bošnjaka kao nacije, izražen upravo kroz akt osnivanja BiH kao samostalne, suverene države, punopravnog člana OUN, sa definisanim ustavnim odredbama i teritorijalnim integritetom, nazove “najvećom istorijskom greškom!? 
Pogledajmo, zbog utvrđivanja istine i činjeničnog stanja, šta je bila alternativa na koju se pozivaju oni koji govore o osvajanju nacionalne slobode kao o istorijskoj grešci! Šta su to oni mudro predložili a bošnjački narod napravio najveću istorijsku grešku kad je taj njihov mudri savjet nepromišljeno odbio!? Sasvim jednostavno: pogriješili su što nisu pristali da budućnost BiH i sopstveni opstanak kao narod ostave na milost(ovo samo zbog konvencionalne fraze – inače, milosti kod Miloševića nije bilo ni u najdaljoj periferiji njegovih planova) i nemilost Slobodana Miloševića i njegovog režima! Da podsjetimo: Milošević je ponudio “ustavno-pravne i teritorijalne garancije za BIH“ pod uslovom da Bošnjaci odustanu od ideje da sebe smatraju narodom i odreknu se suverene i samostalne Bosne i Hercegovine! Kao prvo, ko je uopšte Slobodan Milošević da Bošnjacima i BiH nudi garancije!? Atila, „Bič Božji“, koji će, ako se njegova milostiva ponuda na dobrovoljnu pokornost odbije, do temelja razoriti BiH a Bošnjake satrijeti do posljednjeg i izlošiti biološkom uništenju, kako je javno zaprijetio Miloševićev šegrt i pion Radovan Karadžić! Kako to da su ovi mudri kritičari narodne volje, propustili da ovdje vide toliko očigledan slučaj ucjene!? Možete li zamisliti da je neki Srbin došao u Sarajevo s ciljem da mu Alija Izetbegović ponudi garancije BiH da će poštovati “teritorijalni i ustavnopravni integritet Republike Jugoslavije“, ukoliko se Milošević odrekne pretenzija na Bosnu i Hercegovinu i prizna ishod demokratski provedenog referenduma o stvaranju samostalne i suverene države BiH!? Ne možete, naravno! Ne mogu ni ja, priznajem! A zašto ne možemo? Zato što je jasno da BiH nije bila u situaciji da efektivno ucjenjuje tadašnju Miloševićevu državu! Ali Milošević jeste bio u poziciji da efektivno i veoma konkretno prijeti i ucjenjuje državu BiH i Bošnjake! Njegov prijedlog je bio čista, stoprocentno bezočna ucjena beskrupuloznog političkog kriminalca! Kako i na osnovu čega bismo uopšte mogli odbijanje te i takve ucjene nazvati “najvećom istorijskom greškom Izetbegovićeve politike“? Zato što je, umjesto da kao posljednji bijednik i moralna ništarija, poljubi ruku osionom satrapu Miloševiću, Alija Izetbegović imao dovoljno lične savjesti i autentične državničke hrabrosti da poštuje slobodno izraženu volju većine svog naroda i da stane na stranu njegovog moralnog dostojanstva i integriteta u borbi za ostvarenje istorijskog sna o obnovi sopstvene samostalne i suverene Bosne i Hercegovine!? Kad čovjek malo bolje razmisli, ne može se načuditi kako to da se bilo ko usuđuje uopšte pozivati na ovaj sramni prijedlog!

I ne samo sramni, nego i apsolutno pogubni prijedlog! Garancije da će “poštovati ustavnopravni i teritorijalni integritet BiH“ Milošević je nudio pod prijetnjom haubica, raketnih bacača i puščanih cijevi uperenih na BiH i Bošnjake; čim je ucjena odbijena pokazao je svoju pravu namjeru plotunima iz svih oružja ispaljenim na gradove sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, zatvaranjem Bošnjaka u logore, progonstvom i strijeljanjem desetina hiljada nevinih civlila, uključujući i međunarodno priznati zločin genocida! Pri tome, što je posebno simptomatično, zastupnici tvrdnje o krivici Bošnjaka za ogromne žrtve, progone i stradanja, kojima su bili izloženi samo zbog odluke da se bore za svoj opstanak kao autohtoni i većinski narod u Bosni i Hercegovini, ni jednom riječju ne spominju Srbe, Crnogorce i Hrvate kao stvarne krivce agresore i počinitelje zločina! Ovo teško da je previd. U svakom slučaju, ne može se kompenzirati podsjećanjem da su Austrijanci u XIX vijeku ubijali Bošnjake i da su u Bosnu i Hercegovinu naselili 200.000 Hrvata! 
Ali, zanemarimo za trenutak ucjenjivački karakter navodnih garancija koje je nudio Bosni i Hercegovini S. Milošević i pogledajmo kakve garancije poštovanja “ustavnopravnog i teritorijalnog integriteta“ je sa sigurnošću mogao očekivati Alija Izetbegović kada ih je ipak odbio. Zar se nije to odbijanje potvrdilo kao potpuno opravdano činjenicom da je, čak i nakon otvorene agresije usmjerene na osvajanje cjelokupne BiH i protjerivanje, odnosno uništenje svih Bošnjaka sa njene teritorije, u Dejtonu pogažen i ustavnopravni i teritorijalni integritet BiH o to upravo osnivanjem RS!? I da se na istom tom Dejtonskom dogovoru insistira i danas, nakon što su njeni direktni organizatori i izvršitelji – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – izvedeni pred Međunarodni sud pravde u Haagu, pod optužbom da su izvršili ratne zločine i zločine protiv humanosti, uključujući i magna crimen, kapitalni zločin genocida, i da se tamo još nalaze, a da je glavni organizator, Slobodan Milošević u tom istom zatvoru i umro pod istom optužbom!? Drugim riječima, RS, koju su ratni zločinci osnovali svojim zločinima, brani se i danas, poslije smrti glavnog zločinca, i još u ime pravde i zakona! 
Jedino što je Milošević tada zaista bio spreman garantirati bilo je da se cijela BiH pretvori u indigo kopiju genocidne RS, pa čak i da se preimenuje u RS! I da se bošnjački narod do kraja denacionalizira, deislamizira, i srbizira dakle da se pokusturiči, kao što se i pokusturičio bivši Emir Kusturica, sadašnji Stefan Nemanja. Je li moguće da bi danas i jedan jedini čovjek mogao povjerovati u “garancije“ srpskog režima, kada se ima u vidu da su čak i Crnogorci istupili iz “bratskih garancija ustavno pravnog i teritorijalnog integriteta“ Srbije, čim im se za to ukazala prva prilika!? I to Crnogorci koji kao narod, uživaju najprivilegovaniji status u svijesti Srba, najveći ugled, narod s kojim se Srbi rado identifukuju i diče, koji svojataju, s kojim dijele istu vjersku pripadnost, narod s kojim su od Njegoša do danas, zajedno ruke krvavili klanjem nevinih bošnjačkih žrtava!? Čak su i njih te garancije toliko “usrećile“, toliko im se ogadile, toliko im prisjele, da su brže bolje, uz štedru pomoć Bošnjaka Crne Gore, izglasali samostalnu i suverenu Crnu Goru, e da bi utekli glavom bez obzira iz “bratskog zagrljaja velikosrpskih garancija“!
Okrivljavanje Bošnjaka koji su bili žrtva agresije braneći svoju zemlju, Bošnjaka koji u toj odbrani nisu ni korak stupili na tlo država agresora, uzelo je isuviše maha i traje predugo. Vrijeme je da se s tim definitivno prekine i da se jasno i glasno kaže istina: za agresiju na BiH krivi su agresori! I za zločine, krivi su zločinci! I za smrt ubijenih Bošnjaka krivi su oni koji su ih pobili, a ne Bošnjaci koji su bili njihove nevine žrtve!

Drugi primjer jeste eksplicitni pokušaj da se Bošnjaci proglase krivcima za postojanje genocidne RS, zato što su potpisali odluku o osnivanju genocidne RS! I ovdje sasvim jednostavna analiza pokazuje da se time ne samo amnestiraju glavni i zapravo, jedini krivci, nego i da se potpuno ignoriše cjelokupna situacija koja je, s jedne strane, dovela do ideje o osnivanju genocidne RS, a s druge je direktno nametnula upravo tu genocidnu RS kao rješenje bez alternative! Agresija na Bosnu i Hercegovinu planirana je sa odobrenjem datim agresorima i na osnovu njihovih garancija da će oni taj cilj ostvariti veoma brzo, “za par nedelja“, kako se hvalisao Radovan Karadžić! Kada su se Bošnjaci pokazali mnogo tvrđi orah nego što su agresori očekivali, i kada je čak postalo jasno da su sami agresori pred porazom, napredovanje Armije RBiH zaustavljeno je pod nedvosmislenom prijetnjom oružjem (naravno, ne od agresora koji je bio u povlačenju i nemoćan za realizaciju bilo kakvih prijetnji), pa je pod političkim pritiskom nametnuta solucija sa podjelom teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i osnivanjem RS u odnosu 51:49%. Potpisivanje tog dokumenta bilo je apsolutno iznuđeno! Da ga nisu potpisali oni koji su to učinili, našli bi se drugi koji bi to učinili umjesto njih! Neko bi to konačno morao potpisati i u ime Bošnjaka. Ostaje, razumije se, solucija odbijanja potpisivanja po svaku cijenu, pa i po cijenu sopstvenog života iz etičkih motiva. Međutim, u slučaju potpisivanja dogovora o osnivanju genocidne RS, to nije poenta! Poenta je u tome da potpisnici sa bošnjačke strane, ne snose apsolutno nikakvu krivicu, jer sasvim sigurno nisu ni planirali agresiju na RBiH, niti su je izvršili, kao što nisu htjeli ni osnivanje RS! Za razliku od pravih krivaca i potpisnika istog navodnog Dogovora – Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, koji su i planirali i izvršili agresiju i nastojali po svaku cijenu podijeliti Bosnu i Hercegovinu između sebe!

U ovom kontekstu, genocidni karakter ove tvorevine nema pravo niko poricati jer je, pokraj odluke Međunarodnog suda za pravdu, genocid priznala oficijalno i Vlada RS, kada je prihvatila u potpunosti, sa svim imenima žrtava, nalaze Instituta za istraživanje genocida i zločina protiv čovječnosti, realiziran herojskim i čak nadljudskim naporima akademika Smaila Čekića i njegovih saradnika! Osim toga, Fondacija za pravdu i razvoj, u čijem sastavu je i Muzej bosanskog genocida, podigli su nivo sjećanja na genocid nad Bošnjacima na nivo trajnog institucionalno konstituisanog sjećanja! Za osnivanje genocidne RS, krivi su oni koji su Bosni i Bošnjacima nametnuli njeno osnivanje a njene oficijalne predstavnike praktično prinudili da takvu odluku potpišu, a ne oni 

Bošnjaci koji su to, makar i u ime Bosne i Bošnjaka – potpisali! U kontekstu ogromnih nepravdi povezanih sa osnivanjem RS, zar nije više nego politička anomalija činjenica da se smjesta najoštrije reaguje pri samom spominjanju ideje da Bošnjaci imaju svoju državu!? Naime, iako je takva ideja istorijski potkrijepljena dugom državotvornom tradicijom u istoriji Bošnjaka i utoliko opravdana i legitimna, niko ne želi vidjeti etnički separatizam Srba u osnivanju i realnom postojanju genocidne RS, dok ga gotovo svi odmah prepoznaju u pukom, makar i hipotetičkom spominjanju Bošnjačke Republike!? 
Toliko o žrtvama i o pravim krivcima! Tako stoje stvari sa Bosnom i Bošnjacima. Šta dalje!?
Kažu: Uvijek ostaje nada! Kažu: “Nada umire posljednja!“ Ne! Nada umire pretposljednja! Posljednji umire onaj koji se nadao. Nada je posljednja njegovateljica nad posteljom umirećeg! Koliko god bila poharana, od kad postoji pa sve do danas, Bosna nikada nije spala na stanje golog nadanja! Ni Bošnjaci nikada nisu bili na smrtnoj postelji!

Bosno moja poharana!
Zemljo moja neorana, tri godine nesijana, kućo moja bez zidova, majko moja bez sinova! 

Čak i to stanje krajnje opustošenosti i stradanja koliko god bilo često u istoriji, nikada nije porazilo i slomilo Bošnjake, nego je uvijek bivalo opjevano! Nikada se Bošnjaci nisu prepustili očaju ni praznom nadanju. Uvijek bi se smjesta pribrali, prikupili bi snagu, vratili bi i dah i duh, i svoje dostojanstvo, uvijek bi našli svoj identitet! I uz Božiju pomoć, njive Bošnjaka opet su se orale i sijale, i bošnjačke kuće su se iznova podizale, i majke Bošnjakinje su rađale i kćeri i sinove!
I to niko neće moći promijeniti, dok god bude takva volja Njegova!
Zato, umjesto da prebacujemo sebi za najveći podvig u našoj istoriji kada smo našli sebe i spoznali svoj put, neka nas upravo to nadahne! Ujedinimo se u djelovanju ka definitivnoj afirmaciji našeg nacionalnog identiteta i ostvarenju svih naših nacionalnih i građanskih prava!
Glavu gore, ponosni Bošnjaci, glavu gore, Bosno moja poharana!

bosnjaci.net