Gdje si nestao, stari Bošnjače?

„Malo ima naroda u svijetu, koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru, kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti, koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje, da je sve, što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se, što mu drago; bilo to dobro ili zlo on to ravnodušno podnosi, jer zna da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.“

Ovo je citat iz knjige „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“ koju je 1899. godine napisao Antun Hangi, kršćanin iz Hrvatske koji je za vrijeme Austro-ugarske došao u Bosnu i Hercegovinu kao učitelj. Pogledajmo samo kako on opisuje muslimana, bošnjaka iz tog vremena. Da li ovaj opis važi i za današnje muslimane u Bosni i Hercegovini?

Evo još nekoliko citata koji bi osim što su izazvali divljenja pisca trebali sve nas navesti na razmišljanje o tome šta nam se desilo u ovih, da kažem poprilično kratkih 120 godina.

– „Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišića. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se rodio i uzgojio.“

– „Bosanski musliman je vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi, da ne rekne što nevaljalo ili odlična čovjeka nedostojno. Ja služim već šesnaest godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad (i to tek u novije doba) čuo, da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca. Musliman mrzi i prezire onoga, koji psuje i ne može da pojmi, kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga tuli. Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim koliko sjedilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banja Luke. Neki od mlađih putnika posvađa se sa kondukterom i opsuje mu Boga, a naš mu musliman mirno ali ozbiljno rekne: Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta, da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota!“ Zaista velika sramota. „

-„A tek moral?

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nadasve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti, da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.“

– „Ako je na sijelu, u kafi ili na dućanu među muslimanima koji inovjerac, oni će se uvijek najprije međusobno „a la turca“ pozdraviti, a onda će tek prihodnika „a la franca“ pozdraviti inovjerca, bio on kako mu drago odlična i ugledna ličnost. To mu vjera nalaže i toga se on strogo drži. Za to ako kakav musliman dođe kao gost ili prijatelj u koju kršćansku kuću ili u uglednije kršćansko društvo; bili to domaći kršćani ili Švabe, pa je ondje samo jedan musliman bez razlike, da li je siromah ili bogataš, ugledna ili neugledna osoba, on će najprije njega sa „merhaba“ pozdraviti, a onda tek ostale. Isto tako ideš li kada bilo to i sa najsiromašnijim muslimanom, pa bio on i tvoj sluga, pak te sretne kakav musliman, recimo tvoj intimni prijatelj ili drug, on će ipak najprije pozdraviti tvoga slugu, svoga istovjerca, a onda tek tebe.“

-„ Ovdje moram priznati i osobito naglasiti, da kod naših muslimana mladost vrlo poštuje starost. Mladić uvijek ustaje pred starcem i govori samo onda ako ga je šta upitao.“

Razmislimo sada malo o ovim citatima i uporediti sebe sa bošnjacima iz tog doba. Da li smo još uvijek onako ponosni, vjeroljubivi, vrijedni strahopoštovanja kao što smo tada bili, ili se sada više stidimo sebe i svoje vjere, nego što se njome ponosimo. Da li nam je i danas obećanje dug kao što treba biti i kao što je tada bilo? Kako vrednujemo druge ljude i kako se ponašamo prema njima? Hoćemo li i mi prije poselamiti našeg brata muslimana, ili nekog tamo koji bi nam po našem mišljenju „mogao valjat“. Jeli danas ukrasti nešto ili prevariti nekoga nešto manje čovjeka nedostojno, ili smo mi postali mnogo manje ljudi? Da li bi danas Antun Hangi ili bilo koji drugi nemusliman pogledavši na stanje u Bosni i Hercegovini ponovo rekao da omladina mnogo poštuje starije? Možda i bi, da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali bojim se da u većini slučajeva ne bi.

Pogledajmo još malo kakvi smo bili ranije.

-„ Bosanski musliman je umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Jeli stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelje mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu.“

– „Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi radi toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu ili ćilim koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Meki i zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli dragomu Allahu.“

– „Pa baš ta jednostavnost u džamijama, o onda taj tihi mir za vrijeme molitve, pobuđuje u duši čovječjoj neki strah, tu istom uviđaš svoju ništetnost pred Veličanstvom Božijim. Na mene ne može ništa tako djelovati, ništa me ne može na pobošnost poticati kao taj mir za vrijeme molitve. Tu tek opažam koliko smo mi kršćani u pobožnosti za muslimanima zaostali, mi , koji se li crkvi, u kući Božijoj tako rado razgovaramo, šalimo, smijemo i okrećemo.“

Nikada ljudi nisu imali ovoliko znanja o vjeri kao danas a da je ovako malo je prakticiraju. Prije 120 godina je bilo teško doći do knjiga koje su nama danas itekako dostupne. Knjige koje govore o tome da se ne smije prejedati, niti pretjerivati u bilo čemu, o tome kako biti dobar musliman, komšija, muž, otac, ili ukratko rečeno uzor u svemu. Mi ih sada čitamo, ali nažalost veoma malo pročitanog primjenjujemo u životu. U vrijeme Poslanika a.s. je bilo ashaba koji kada bi učili Kur’an napamet ne bi prelazili na sljedeći ajet dok onaj koji su naučili ne primjene u praksi.

Kada su oni išli u različite gradove da podučavaju ljude vjeri nisu znali cijeli Kur’an napamet, štaviše još uvijek nije bio ni objavljen u potpunosti, ali sve što su činili bilo je u skladu sa Kur’anom. Mi i dalje jedno govorimo,a drugo radimo i oglušujemo se na pitanje: „O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!“ (Es-Saff: 2,3)“

Vidimo da se naš odnos prema vjeri mnogo promijenio. Koliko je danas muslimana koji sa sobom nosaju serdžadu i da su spremni klanjati namaz gdje god da ih vakat zadesi? Da li je više takvih ili onih koji će reći: „Ma mogu ja to poslije naklanjati“, pa i ne samo što ne klanjaju na vrijeme, nego često i ne naklanjaju.

Klanjali bi i oni, nego eto, gdje ćeš na livadi klanjat, šta će ljudi reć. Bitnije nam je postalo šta će ljudi reć, nego šta će Allah dž.š. reć. Zaista je došlo vrijeme koje se Omer r.a. opisao riječima: „Bojim se dana kada se nevjernici budu ponosili svojom zabludom, a muslimani se budu stidjeli svoje vjere.“

Zbog toga se i nalazimo u ovakvom stanju. Dok se mi stidimo sebe drugi se ponose onim čime bi se svako normalan postidio, a kada smo mi cijenili sebe i svoju vjeru i drugi su bili puni poštovanja prema nama i vjeri našoj. Danas nije ništa drugačije, ako budemo pazili svoju vjeru i ponosili se onim što jesmo i drugi će nas poštovati.

Antun Hangi nam je opisao bošnjake od prije 120 godina kakvih danas nažalost malo ima. Neka se svako od nas zapita kakvi će biti oni koji će doći za 120 godina, te da li će ih uobšte biti ako ovako nastavimo?
 

Piše: A. Talić

Akos.bA