Filozofija ljudskih prava i sloboda u islamu: Politička prava građana nemuslimana

Državljanstvo je ugovor između državljanina i države na osno­vu kog državljanin od države dobiva određena prava i slobode, a za uzvrat prihvaća određene obaveze koje treba ispuniti prema državi.

Nemuslimani koji su stalno nastanjeni na teritoriji islamske dr­žave su njeni građani, iz čega proističe da im država mora priznati određena prava i obavezati ih određenim obavezama.

Islam nas uči da su prava Božiji darovi dati ljudima da njima re­aliziraju opće-ljudske ovosvjetske i onosvjetske interese. U osnovi, prava i slobode u islamu su ograničeni i nisu apsolutni, ali su ge­neralni. Pri njihovoj realizaciji i primjeni moraju se uvažiti Božije intencije. Dakle, svako pravo koje je u skladu s tim intencijama je legalno, i obratno. Kada opći interes dođe u kontradiktornost sa in­dividualnim, islam preferira opći, ali u ostalim situacijama, svaki od ta dva interesa se mora individualno poštovati i uvažavati.

U ovom dijelu studije pokušat ćemo ustanoviti da li su svi držav­ljani islamske države u pravima i dužnostima ravnopravni, ili je islam u tome diskriminirao državljane neislamske vjeroispovijesti?

Osnovno pravilo po kom se islamsko pravo ravna pri definira­nju prava i sloboda građana neislamske vjeroispovijesti je da su oni potpuno ravnopravni sa građanima muslimanima, tj. da imaju ista prava i dužnosti. Poslanik, a.s., je rekao: “Kada prihvate ugovor o zaštiti (državljanstvu), izvijesti ih da imaju ista prava i dužnosti kao i muslimani.”^[1] Alija, r.a., je rekao: “Prihvatili su ugovor o zaštiti samo zato da njihovi imetci i životi imaju isti status kao i naši.”^[2] Imam Se­rahsi je rekao: “Oni su prihvatili ugovor o državljanstvu da bi njihova imovina i prava imali isti status kao i naša.”^[3]

Znači, načelno su svi građani islamske države ravnopravni u pra­vima i slobodama, i pored postojanja nekih izuzetaka koji samo po­tvrđuju to pravilo. Islamska država je ideološka država i normalno je da se za uživanje određenih prava koja se tiču te ideologije uslovljava vjerovanje u tu ideologiju, a ne samo prihvatanje njenih zakona. I to se ni u kom slučaju ne može smatrati diskriminacijom, nego potpu­nom pravdom i ravnopravnošću, jer kada bi se neko zadužio nečim u što ne vjeruje i s čim nije načisto, to bi onda bila nepravda i nasilje. I savremene, nacionalne i demokratske države, također, u nekim pra­vima danas prave slične izuzetke.

Politička prava građana nemuslimana

Pod političkim pravima se misli na prava koja čovjek dobiva na osnovu članstva u nekoj političkoj organizaciji, ili na prava putem kojih pojedinac učestvuje u kreiranju i vođenju državne politike. Tu se prvenstveno misli na pravo na obnašanja javnih funkcija i pravo bira i bude biran.

Obnašanje javnih funkcija

Obnašanje javnih funkcija po islamu nije pravo nekog državlja­nina, nego obaveza kojom ga država zadužuje ako je sposoban za nju, a nakon što je preuzme postaje mu obligatna dužnost.^[4] Da je obnašanje javnih funkcija građansko pravo, ne bi se moglo zabraniti onima koji ga traže, jer ko traži svoje pravo ne smije mu se uskratiti. Međutim, Poslanik, a.s., je rekao dvojici kada su tražili da im da neku javnu funkciju: “Mi ne postavljamo na položaje one koji ih traže i žude za njima.”^[5]

Osnovni uvjeti za obnašanje javnih funkcija u islamu su poštenje i stručnost. …najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.(El-Kasas, 26) Na osnovu općih islamskih principa i načela, islamski pravnici su saglasni da je svakom državljaninu islamske države, bez obzira na vjersku pripadnost, dozvoljeno obnašati bilo koju javnu funkciju, osim funkcija koje se direktno tiču ideologije na kojoj je postavljena islamska država: imamet i imaret, tj. funkcija predsjednika države, predsjednika vlade i vrhovnog vojskovođe. Imamet je zamjena Po­slanika, a.s., u čuvanju vjere i vladanju državom, a džihad je vjerska obaveza.

Maverdi, klasični pravnik ustavnog islamskog prava, i drugi jasno su rekli da je građanima nemuslimanima dozvoljeno obnašati sve jav­ne funkcije, osim imameta i vizareta tefvida, tj. predsjednika države i predsjednika vlade, dok im je dozvoljeno obnašati druga ministar­stva.^[6]

Za one koji biraju predsjednika islamske države uslovljavaju se isti uvjeti koji se uslovljavaju za samog predsjednika, tj. da budu mu­slimani. Dakle, to pravo je ograničeno samo na muslimane.^[7]

Učestvovanje u parlamentu

Savremeni islamski mislilac, Mevdudi, smatra da građanima ne­muslimanima u islamskoj državi nije dozvoljeno da budu zastupnici u parlamentu, s obzirom na zakonodavnu prirodu te institucije. Po­što se ta funkcija direktno tiče islamske ideologije, u koju građa­nin neislamske vjeroispovijesti ne vjeruje, onda je normalno da je ne mogu ni obnašati.^[8] Ostali savremenici, poput šejha Tekjuddina Nebhanija i Abdulkerima Zejdana smatraju da je svim državljanima islamske države, bez obzira na vjeru i spol, dozvoljeno obnašati tu funkciju, tj. imaju pravo birati i biti birani.^[9]

Smatramo da je sasvim logično i prihvatljivo da i građani nemu­slimani u islamskoj državi imaju svoje predstavnike u zakonodav­noj vlasti koji će ih predstavljati i zastupati. Slično ovom mišljenju, ustrojen je i Iranski ustav koji je rezervisao nekoliko poslaničkih mjesta za židove i zoroastrovce, koje biraju pripadnici njihovog na­roda. Sve ostale javne funkcije nemuslimanima je dozvoljeno obna­šati u islamskoj državi. To je historijski potvrđeno i zabilježeno još od nastanka islamske države, po sve do njenog nestanka.

Nekad se u tome i pretjerivalo i dozvoljavalo nemuslimanima u islamskoj državi da uzmu više političkog prostora nego što ih je, po ustavu, sljedovalo. Zbog toga su, u određenim periodima, obnaša­njem visokih funkcija u islamskoj državi, počinili nepravdu i nasilje muslimanskoj većini.

Kroz historiju nije bio rijedak slučaj kada su se muslimani žalili na ugnjetavanja i nepravde koje su im činjene od strane židova i hri- šćana u vlastitoj državi. A može se s pravom reći da su Osmansku državu uništili upravo njeni nelojalni građani, nemuslimani, kojima je povjerila visoke funkcije.

Poslanik, a.s., je u Etiopiji za svog ambasadora imenovao hrišća- nina Amra b. Umejja ed-Damirija. Neke idolopoklonike je imeno­vao za učitelje, dok je druge uzeo za obavještajce i agente. Omer b. Hattab je, također, na svom dvoru imao mnogo hrišćana i židova.

Nemuslimani u islamskoj državi su u raznim periodima islamske države obnašali funkciju različitih resornih ministarstava.^[10] Neki orijentalisti, poput Adama Mitca su s čuđenjem izjavili: “Od stvari koje me u islamskoj državi najviše čude je mnoštvo nemuslimana na javnim funkcijama.”^[11]