Fevziye – bošnjačko selo u Ankari: Običaje i jezik sačuvali od zaborava

Naš domaćin u posjeti Fevziye selu bila je porodica Özdemir, staro prezime Tanović.

Devedesetpetogodišnja nana Hatidža kao jedan od najstarijih živih svjedoka bogate historije ovog mjesta, ozarena osmjehom dobrodošlice započinje svoju priču na tečnom bosanskom jeziku.

Narodi porijeklom sa prostora Balkana počeli su naseljavati ovo mjesto prije nekih 140 godina.

Kapitulacija Osmanskog carstva, povlačenje sa Balkana kao i dolazak Austro-Ugarske na naše prostore jedan je od glavnih povoda napuštanja porodičnih imanja i odlaska u nepoznato.

Upravo u tom periodu brojne Bošnjacke porodice počele su naseljavati Tursku.

U prvih nekoliko godina života na Azijskom kontinentu promijenili su tri prebivališta.

Prvo selo nije odgovaralo zbog nepovoljnog reljefa, drugo zbog znatne odsječenosti u odnosu na ostale tada njima znane krajeve Turske.

Napokon, svoj smiraj nalaze u trećem, Soltak mjestu, današnjem Fevziye selu koje ih je zelenilom i netaknutom prirodom zapravo najviše podsjećalo na rodna mjesta iz kojih su otišli.

Dolaskom u selo, tadašnje vlasti dodijelile su im onoliko zemlje koliko su bili u stanju obrađivati.

Nakon par godina, imanja su tačno određena i propisno upisana u katastar tako da prve generacije tadašnjih Bošnjaka postaju zakoniti vlasnici brojnih zemljišta u dalekoj Anadoliji.

Neke od prvobitno sagrađenih kuća postoje i danas, uglavnom izgrađene od blata i zemljanih materijala, jasno ukazujući na tadašnje nezavidne materijalne mogućnosti stanovništva.

Nakon ispijanja domaćeg ayrana pripremljenog od strane nanine unuke Hatidže koja po njoj nosi ime, koračajući kaldrmom starih seoskih sokaka, nanin sin Junuz objašnjava da trenutno u selu postoji oko 100 kuća i približno 450 stanovnika.

Do unazad nekoliko decenija naslijeđeno zemljište nisu namjeravali prodavati, međutim, želja omladine za kvalitetnijim načinom života i obrazovanjem šalje ih u Ankaru, tako da su se brojni posjedi u Fevziye selu kroz godine počeli smanjivati.

Neke porodice i danas njeguju tradiciju sklapanja brakova samo sa djevojkama iz sela, dok druge, uzimaju i turkinje za svoje snahe.

Čak i u mješovitim brakovima očuvanje sopstvene tradicije i svjesnosti o porijeklu je imperativ.

Iako većina stanovništva ovog prekrasnog mjesta nikada nije bila u svojoj domovini, nose je neprestano u srcu a jezik i običaje čuvaju od zaborava i prenose ih na naredna pokoljenja.

Govoreći o tradicionalnim vrijednostima, rado se vraćaju deceniju unazad prisjećajući se tada studenta iz Crne Gore, Ajdina Rakića koji ih je vikendima obilazio i seosku djecu podučavao našem jeziku.

Po povratku iz šetnje, dom Tanovića ispunili su brojni rođaci, komšije, djeca, željni da vide nenajavljene musafire koji vođeni pričama starijih odlučiše da posjete ovo mjesto po prvi put.

Bogata sofra je uveliko bila postavljena a nana Hatidža nudeći nas toplim domaćim jelima kaže da se ovdje uvijek dobro jelo.

“Ako hoćes puno da radiš preko dana, moraš dobro i jesti.”

Gotovo dvije decenije svake godine u selu su organizovane manifestacije gdje bi se okupljali bošnjaci iz svih krajeva Turske.

Nasa tradicionalna jela, naročito pite, bile su neizostavne tokom takvih susreta pa bi nanine snahe znale napraviti na desetine njih pod sačem specijalno za tu priliku.

Ističe da su se porodično bavili najviše poljoprivredom i stočarstvom.

“Ako si radan, mozeš dobro od toga živjeti.“

Nakon ugodnog jela sohbet nastavismo na divanu uz ispijanje tradicionalnog turskog čaja.

Odlutavši zamišljenim pogledom u stranu nana se prisjetila i svog muža koji je preminuo u 85 godini.

Ponosno prepričava da joj je ‘čoek’ bio mnogo ugledan u selu, vojno lice.

O domaćinstvu i familijarnim obavezama uvijek su zajedno brinuli. Jednog sina je mladog izgubila. Za njim ostalo četvoro male djece.

Bio je muhtar, odnosno predstavnik seoske vlasti i vodio je računa o tekućim problemima u selu.

Za života između ostalog izgradio je i konak, mjesto gdje su se brojni ljudi okupljali, dočekivali goste, pravili svadbe.

Kao čovjek dobrog srca imao je običaj pokloniti zemlju onima koji je nisu imali mogućosti kupiti.

Danas, nani u poznom životnom dobu društvo prave ćerka, dva sina i brojna unučad.

Ćerka joj se mlada udala, kaćarisala (pobjegla) od kuće. Šest godina nisu bili u kontaktu.

Stariji sin je oženjen bosanskom, mlađi turkinjom. I bosanska snaha je pobjegla od kuće, strogi babo nije nikako htio dati pristanak. Takođe, dugo nisu kontaktirali a bili su udaljeni samo par hana (kuca) niz sokak.

Progovorili su tek prije nekoliko godina kada je stari babo pao sa balkona i slomio obije noge.

Uz osmjeh nana Hatidža ističe: “Vratio mu Allah jer nam nehtje nevjestu dati.”

Rumeni akšam se polako nazirao i dođe vrijeme za rastanak. Napunivši nam ruke tek zrelim kajsijama nana Hatidža poruči

“Bujrumte nam opet djeco, vi nas obradovali, Allah vama berićet dao.“

Piše: Asmir Lucević

Akos.ba