Prvi dio
Šejh Mešhur Fevvaz je istaknuti palestinski alim. Iako je relativno mlad (rođen 1979. godine), iza sebe ima veoma kvalitetne ulemanske reference: autor je brojnih knjiga i studija iz područja fikha – islamskog prava, a aktivan je kao daija i vrstan predavač. Živi i radi u Palestini, u onom dijelu koji je okupiran davne 1948. godine. Na tom prostoru, unutar tvorevine koja se zove Izrael, živi blizu dva miliona Arapa, koji su većinom muslimani.
Šejh Mešhur predsjedava Vijećem za fetve unutar okupiranih teritorija (el-Medžlis el-islami li-l-ifta’ fi-d-dahil), gdje svakodnevno izdaje fetve i odgovara na razna pitanja koja dolaze u njegov ured. Pored toga, obnaša i funkciju šerijatskog kadije za područje islamskog porodičnog i nasljednog prava (el-ahval eš-šahsijje). Također, predaje i na Islamskom teološkom fakultetu u gradu Umm al-Fahm, a svakog utorka putuje u Kuds (Jerusalem), gdje drži predavanje u velikoj džamiji Al-Aksa.
Prošlog ljeta boravio je, zajedno sa svojom suprugom i tri kćerke, u posjeti u Bosni i Hercegovini.
U ovom serijalu uvaženi šejh biježi neka zapažanja u vezi s pitanjima koja se postavljaju kao i odgovorima koji se mogu čuti.
Pitanja koja svakodnevno pristižu u Ured za fetve uglavnom u srce unose radost i pokazuju koliku ljubav ljudi gaje prema islamu – prirodnoj vjeri i koliko se trude saznati šta im je dozvoljeno a šta zabranjeno. Mogu, bez bojazni da ću pretjerati, kazati da nečeg sličnog nema ni u jednom drugom sistemu ili vjerskoj zajednici.
S druge strane, nažalost, opetovano dobijamo i mnoštvo pitanja koja otkrivaju slab vjerski poticaj, te pomanjkanje svijesti i nezrelost. U nekim slučajevima pitanje i nije postavljeno da bi se saznao vjerski propis, već da bi se zaogrnulo vjerskim ogrtačem i naoružalo se – kako bi se osnažio i podupro vlastiti stav.
U ovom, kao i u narednim postovima, navest ću ona najistaknutija pitanja koja su me rastužila i prouzročila mi bol – ne samo da bih pokazao tamno lice, budući da nemam običaj prenebregnuti ono svijetlo lice, ono dobro koje imamo u ummetu, već da bih podigao nivo svijesti kako kod onog koji pita, tako i kod onog ko odgovara na postavljeno pitanje.
Jedna žena je postavila ovakvo pitanje: „Ja sam pušćenica. Upoznala sam muškarca iz jedne zemlje, vezala se za njega i udala se za nj a da niko od mojih nije znao za to. Brak smo sklopili pred nekim šejhom koji nas je vjenčao šerijatski, bez ikakvog pisanog traga. Sklapanju braka prisustvovala su dva svjedoka. Međutim, moj novi muž me je ubrzo napustio. Ja ne znam gdje se sada nalazi, ne znam nikog od njegovih, niti znam ko su bila ona dvojica svjedoka. Sada sam ostavljena i nerazvjenčana. Je li dotičnome dozvoljeno da se ponaša ovako?“
Rekao sam: „Ah, ah, pa gdje mu je srce! No, je li dopušteno to što si ti učinila sa sobom i svojima? Zašto nisi pitala šta je dozvoljeno a šta zabranjeno prije nego si upala u močvaru tog nemoralnog i nezakonitog čina? Eh, da muftija ima ingerenciju da kazni, kako je to ranije bilo, pa da najprije počupa bradu “šejhu” koji vas je šerijatski vjenčao i time navukao vjerozakonsku oblandu vašem braku koji, pak, nije ništa drugo doli prikriveni blud, a da potom kazni i ženu i muškarca, koji je od čojstva imao samo ime, ali i ona dva svjedoka – zbog poigravanja s Vjerozakonom i drskog odnosa prema Allahovim zabranama!
Da li ovdje uopće ima potrebe za fetvom? Gdje ti je razum, ženo? Zašto si pristala dati se na takav način, protivan vjeri, stidu i čestitosti, štaviše oportun zdravoj prirodi? Reći ćeš: ‘Pa, šejh mi je rekao da je to dozvoljeno“, budući si već bila udata, da si zrela pa možeš sama odlučivati o sebi. Ništa od toga nije ispravno, to je potvora na neke učenjake, npr. na Ebu Hanifu, jer Ebu Hanife nikada nije rekao da je dozvoljeno sklapanje braka u tajnosti, bez znanja skrbnika i porodice. Štaviše, to nije odobravao nijedan učenjak, pa bojte se Allaha, čuvajte se tih velikih potvora, jer ko iznese potvoru na nekog učenjaka, iznio je potvoru i na Allaha.
Molim te, upitaj tog lažljivog, zabludjelog šejha koji vam je dao takvu fetvu i šerijatski vas vjenčao za nekoliko dirhema, da li bi pristao vjenčati svoju kćerku ili sestru na tako vulgaran način?
Nije li takav brak – čak i pod pretpostavkom da je ispravno nazivati ga brakom – razoran po moral i vrijednosti? Zar takav brak ne otvara vrata nevaljalštinama svih oblika, vrsta i boja? Zar takav brak nije i jedan od uzročnika ubistava, kriminala i prolijevanja krvi? Ne razara li takav brak porodicu? Ne dovodi li takav brak do narušavanja ugleda i sramoćenja? Ne rezultira li takav brak širenjem nahočadi – djece kojoj se ne zna otac – u društvu? Ne predstavlja li takav brak poziv nečasnim ljudima da iskorištavaju i ucjenjuju naše djevojke? Pa, gdje vam je vjera? Gdje vam je savjest? Gdje vam je razum?
Ako i ne vodiš računa o šerijatskim tekstovima kojima se ovakav, loš i štetan brak zabranjuje, pa sama priroda, zdrav razum i elementarna sposobnost shvatanja i razbora to odbacuju.
Dragi moji, ova pojava sve više uzima maha u ovom vremenu. Razlozi su mnogobrojni i o njima ovdje ne možemo raspravljati. Čini se da tome najviše doprinosi savremena tehnologija, poput Facebook-a, WhatsApp-a, Twitter-a itd., pa sam smatrao svojom dužnošću pisati o ovakvim stvarima i upozoravati na njih i na one koji ih prakticiraju.
Ostalo je, pak, nešto na šta nemam odgovora, i pored svih svojih knjiga, članaka i studija, i bio bih veoma zahvalan kad bi mi neko dao odgovor. Pitanje je: Kako se ova mlada žena povezala s tim (ne)čovjekom i kako je ostala zaslijepljena njime do mjere da mu se predala, iako joj je, kao što sama kaže, bio skroz nepoznat?! Radi se, doista, o smutnjama koje i razboritog čovjeka čine zbunjenim!
Piše: dr. Mešhur Fevvaz, muftija
Akos.ba
