Evropska historija je historija konačnih rješenja

Ubijali su nas eufemizmima. Ubijali su nas u “etničkom čišćenju“, “tragičnom sukobu“, ili građanskom ratu. Prvo su nas lišili riječi, a potom iskustva.

Izraz “etničko čišćenje“ objašnjava kako su riječi promijenile prirodu onoga što se u Bosni i Hercegovini događalo između 1992. i 1995. Na engleskom jeziku pojam “etničko čišćenje“ prvi je put upotrijebljen u članku “Washington Posta” u augustu 1992, koji je prenosio optužbe koje je hrvatska vlada izrekla na račun svojih srbijanskih kolega da im je “cilj… očigledno etničko čišćenje kritičnih područja koja treba pripojiti Srbiji“.

Kako bi se ilustrovalo, međutim, kako je evoluirao pojam koji nije samo postao bitan izvan bivše Jugoslavije, već i označavao određeni skup politika i praksi koje je srpsko vojno i političko rukovodstvo provodilo u Bosni i Hercegovini, vrijedi navesti Erica Gordyja:

“Čini se da je izraz ušao u jezik kroz škripava stražnja vrata koja su otvorili mediji srpskog režima 1992. Naimark (2001) opisuje da je termin ‘eksplodirao u našoj svijesti’ u maju te godine. Bez ‘etničkog’ modifikatora, čini se da je ‘čišćenje’ imalo razne vojne i propagandne namjene tokom mnogo dužeg razdoblja.“

“Etničko čišćenje“, drugim riječima, bilo je dio rječnika ili, ako hoćete, diskursa koji su kreirali počinitelji genocida da bi normalizovali svoje postupke i uspješno istisnuli genocid, zločine protiv čovječnosti i drugo, mnogo preciznije i manje moralno, pravno i politički dvosmislene termine za opisivanje politika i praksi koje je Srbija provodila u Bosni i Hercegovini od ranih do sredine 1990-ih godina. Te bi riječi bile daleko manje ubjedljive da meta genocida nisu bili muslimani.

Evropska istorija je istorija konačnih rješenja, jedan “monumentalni istorijski zločin“ za drugim. Ne postoji – da posudim od Timothyja Snydera, istraživača Holokausta – “zlatno doba“ u istoriji Evrope kao istoriji država-nacija.

U toj istoriji nema mjesta ni za muslimane. Danas je ostalo malo stvari koje bi pomogle da se dokaže kako osmanski muslimani nisu samo fizički uklonjeni s Balkana, već su i uklonjeni iz narativa i izbrisani iz istorije.

Genocidni napad na Bošnjake bio je ustvari Treći balkanski rat, najviše u smislu svođenja većinskog stanovništva na manjinu kroz kombinaciju mjera koje su uključivale masovna ubistva, deportacije, pljačke i masovna silovanja. Kao i u dva prethodna Balkanska rata, u to je također bilo uključeno sistematsko ubijanje zvaničnika, gradskih i seoskih prvaka, sve u svemu, elite. Pored toga, paravojne formacije devedesetih godina nastavile su posao “komita“ u ubijanju civila, žena i djece. Uporedo sa praksom opsada, rasprostranjeno je bilo i učešće stanovništva. Konačni cilj bila je “deturkifikacija“.

Na isti način Ratko Mladić je u julu 1995. stajao na trgu u Srebrenici i zavjetovao se na osvetu “Turcima“.

Ali, usporeni genocid nad osmanskim muslimanima koji je trajao od 19. do početka 20. stoljeća bio je uznemirujuće moderan. Opis pada Edirne, na primjer, (iz knjige Justina McCarthya, “Smrt i izgnanstvo: Etničko čišćenje osmanskih muslimana, 1821-1922“) veoma je sličan izvještajima koji su dolazili iz Srebrenice 1995. godine:

“U toku je potjera, lov na Turke, sa svim istančanostima okrutnosti. Dan i noć čuju se mitraljezi – to traju strijeljanja.“

Po završetku balkanskih ratova 1913. godine, 62 posto muslimanskog stanovništva koje je živjelo u Osmanskom carstvu u Evropi je nestalo. Zločin počinjen nad njima ne samo da se slavi u istoriji nekoliko država koje su se pojavile na njegovom mjestu, već ima centralno mjesto u narativu “nacionalnog oslobođenja“.

Kada su srpske elite 1990-ih počele da uništavaju Jugoslaviju, njihov “repertoar sukoba“ bio je informisan istorijom uspješnog sprovođenja genocidne politike nad balkanskim muslimanima. Srpske elite znale su riječi koje evropske elite razumiju i ispravno su pretpostavile da je riječ “Turčin“ još uvijek zauzimala važno mjesto u imaginaciji evropske političke klase.

Početkom decembra putovao sam iz Sarajeva u Stockholm kako bih učestvovao na protestima protiv odluke Kraljevske akademije Švedske da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Peteru Handkeu, deklarisanom negatoru genocida. Na aerodromu u Minhenu policajka me upitala koliko dugo ću ostati “u Evropi“.

Rekao sam da ću se vratiti za četiri dana, ali bio je to “kristalizirajući trenutak“: biti ubijen u “leviskama“ i “adidaskama“, kao tako mnogo mojih sunarodnika, nije značilo i ne znači da smo postali Evropljani. Još uvijek je sve u imenu. Moje je nepogrešivo muslimansko.

(Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Stručni je saradnik na Odsjeku međunarodnih odnosa i javne uprave Međunarodnog univerziteta Sarajevo (IUS). Suljagić je autor i nekoliko knjiga, među kojima je i “Razglednica iz groba“)  

* Mišljenje izraženo u ovom tekstu je autorovo i ne odražava nužno uređivačku politiku Anadolu Agency.

Akos.ba