Evlija Čelebija o Bošnjacima (V dio)

8. knjiga: Nastavlja se opis Azova. Zatim slijedi opis puta Čerkezija-Krim-Jambol (Yanbolu, Janbolu)-Haskoj (Hasköy)-Edirne-Istanbul (maj 1668). Prilikom ovog putovanja, Evlija je opisao, između ostalog: džamiju, medresu, mekteb, hamam i dućane Mahmud-paše Abogovića. Ali-paša Hadum je imao najmanje dva čifluka u blizini Jambola.

  Onda slijedi prikaz puta Edirne (1669)-Dimetoka-Džumuldžine (Gümülcine, Komotini)-Ajnaroz (Aynaroz, Sveta Gora ili Atos)-Kavala-Ser-Solun (Selanik)-Tirhala (Trikala)-Lamija (Ezdin)-Atina-Dodekanez-Korint (Gördös, Gordos)-jonsko ostrvo Kefalonija-Arkadija-Koron (Koroni)- Argos-Anaboli (Napfoli)-Korint-Krit. Evlija je tokom ovog putovanja po Grčkoj opisao i sljedeće građevine: džamiju Ibrahim-paše Požeganina u Solunu; džamiju, medresu, dom za siromašne i imaret Gazi Ishak-paše u Solunu; kompleks Ibrahim-paše Požeganina u Kavali (džamija (danas crkva sv. Pavla), mesdžid, mekteb, medresa, daru-l-hadis, musafirhana, tekija, imaret, hamam, sebilj, čaršija, česma, akvadukt i dr.); džamiju Rustem-paše Sokolovića u Trikali; hamam i mlin Jahja-paše Skopljaka u Lamiji. Ne treba zaboraviti ni džamiju Kodža Musa-paše Vehabovića u Retimnu i džamiju Jusuf-paše Maškovića, obje na Kritu; vakufe u Solunu i selo sa palankom kod Tirkale Mustafa-paše Čobana; vakufe Mehmed-paše Sokolovića u Solunu.

  U nastavku knjige slijedi opis vojne na Kritu (1669) opis ustanka u Maimontu u Grčkoj (1670), Janjina (Yanya), Valona (Avlonya), Elbasan. Nakon putovanja po Albaniji, Evlija je proputovao i Ohridskim sandžakom i još nekim dijelovima Makedonije (Manastir), te ovdje donosimo i poglavlja vezana za te krajeve: Opis konaka na našem putovanju po Ohridskom sandžaku (VIII, 730-745; Putopis, 546-564); Opis konaka na putovanju ovoga nesrećnoga siromaha iz Ohrida u Istanbul (VIII, 745-759; Putopis, 565-578).

  U Albaniji i Makedoniji su bili i sljedeći vakufi naših ljudi: vakufi Mustafa-paše Bogojevića u okolini Gorice (jugoistočna Albanija), Valone, Elbasana (centralna Albanija), Ohrida, Tetova, Manastira; han Ferhad-paše Sokolovića u Kratovu; vakufi Mehmed-paše Sokolovića u blizini Velesa i dr.

  Nakon Makedonije, Evlija putuje u Džisri Mustafapaša, pa u Edirne, Apulu (Apullu), Hajrabolu (Hayrabolu), Tekirdag (Tekirdağ), Eregli (Ereğli), te se vraća Istanbul (28.12.1670). Na ovom putovanju Evlija je opisao i sljedeće: most Mehmed-paše Sokolovića u Alpulu (Alpullu) kod Babaeskija; hamam Rustem-paše Opukovića u Hajrabolu; kompleks Rustem-paše Opukovića u Tekirdagu (džamija, mekteb, hamam, medresa, biblioteka, imaret, bezistan, čaršija od 49 dućana, skladišta, musafirhana, karavan-saraj, česma); džamiju Semiz Ali-paše u Eregliju kod Tekirdaga.

  U zapadnoj Trakiji su postojali i sljedeći vakufi: vakufi u Čataldži i vakufska sela Mahmud-paše Abogovića u okolini Čataldže, Silivrija, Kirlarelija; selo i čifluci Mustafa-paše Čobana u blizini Tekirdaga.

9. knjiga:Knjiga opisuje odlazak na hadždž iz Istanbula (1671) i odlazak sa hadždža u Egipat.  Inače, ovaj knjiga sadrži opis Arabije bez premca među drugim Putopisima. Pojednostavljena trasa izgleda ovako: Istanbul-Uskudar-Jalova (Yalova)-Hersek-Inegol (Inegöl)-Kutahija (Kutahya)-Afjonkarahisar (Afyonkarahisar)-Ahmetpaša (Ahmetpaşa)-Ušak (Uşak)-Manisa-Izmir-Urla-Hios (Sakız Adası)-Ajdin (Aydın, Güzelhisar), Rodos-Antalija (Antalya)-Adana-Antep (Gaziantep)-Halep-Tripoli (Tarabulus Şam)-Bejrut (Beyrut)-Sajda (Sayda, Sidon)-Tir-Jerusalim (Kuds)-Betlehem-Halil (Hebron)-Jerusalim-Damask-Medina-Mekka-Medina-Jenbu-Akaba-Sinaj-Kairo (1672).  Evlija je u ovoj knjizi opisao i sljedeće građevine: kompleks Gazi Ishak-paše u Inegolu (džamija, medresa, tekija, imaret, han, turbe, konjušnice); hamam Ahmed-paše Hercegovića u Urli kod Izmira; medresu, mekteb, tekiju, hamam Gazi Ishak-paše u Kutahiji; hamam, biblioteku i medresu Rustem-paše Opukovića u Kutahiji; karavan-saraj Ahmed-paše Hercegovića u Kutahiji; šadrvan i džamiju Ibrahim-paše Požeganina Bošnjaka na Rodosu; džamiju Murat-paše Kujudžija u Antaliji; han Lala Kara Mustafe-paše Sokolovića u Antepu. Treba spomenuti i dućane koje je Ahmed-paša Hercegović uvakufio u Ajdinu i Ušaku; džamiju i karavan-saraj Rustem-paše Opukovića u Samanliju kod Jalove u blizini Izmita, zadužbine Lala Kara Mustafe-paše u Mekki i Medini; džamiju, hamam, bolnicu i druge zadužbine Mehmed-paše Sokolovića u Mekki; džamiju Ibrahim-paše Požeganina u Mekki; hamam i druge vakufe Mehmed-paše Sokolovića u Medini.

  Zanimljiva je činjenica da je grad Ahmetpaša (3 600 st.), koji se nalazi na putu Afjonkarahisar-Ušak, dobio svoje sadašnje ime po Ahmed-paši Hercegoviću, koji je krajem 1450-ih živio u njemu kao osmanski talac, a da je jedan gradski okrug Antalije dobio ime  Muratpaša (Muratpaşa, 453 000 st.) u čast Murat-paše Kujudžija i njegove antalijske džamije.

10. knjiga:Knjiga počinje detaljnim opisom Kaira i općenitim opisom Egipta. Slijede putovanja: Tanta-Rešid (Rozeta)-Kairo-Dimjat-Kairo-Ibrim-Sudan-Abesinija (1673). Zadnje putovanje koje nalazimo opisano je bilo 1676. godine, a zadnji zabilježen događaj je bio 1683. godine. U Egiptu je Evlija ponovo bio u službi Ibrahim-paše Počiteljca, koji je tada bio egipatski namjesnik (1669-1673). Nažalost, Evlija je zbog njegove smjene sa pozicije valije proveo samo godinu dana u njegovoj službi.

  Prilikom boravka u Kairu, Evlija je opisao brojne kairske javne građevine, među kojima i sljedeće građevine bošnjačkih Osmanlija: sebilj i mekteb Deli Husrev-paše Sokolovića, izgrađeni 1535. godine; džamiju, turbe i sebilj Mahmud-paše Bošnjaka, podignuti 1567. godine. Iako o ovim našim građevinama u Egiptu piše Evlija Čelebija, o njima do sada nemamo nikakvog spomena u domaćoj literaturi. U Kairu su se nalazile i sljedeće građevine: vakuf Behram-paše Sokolovića (hamam, kahva, konjušnica, spojeni dućani); sebilj Javuz Ali-paše Malkoča; izvjesne zgrade koje je podigao Ibrahim-paša Požeganin Bošnjak.

Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća

      Kao što smo već ranije spomenuli, Sejahtnama obuhvata opise Evlijinih putovanja, koja su sa prekidima trajala preko 45 godina. Tako na početku imamo opis Istanbula (1630), a na kraju opise Egipta i Kaira, zaključno sa 1676. godinom, kada je prema Sejahtnami Evlija poduzeo posljednje putovanje. Stoga, ne treba da čudi da je Robert Dankoff, jedan od glavnih stručnjaka koji se bavi proučavanjem Evlije i njegove Sejahatname, rekao: Sejahtnama ili Knjiga putovanja predstavlja najduže i najpotpunije putopisno izjvešće u islamskoj literaturi, možda u svjetskoj literaturi.

  Međutim, uprkos obimu i podrobnosti Sejahtname, određeni broj autora su djelimično ili potpuno zanijekali njenu pouzdanost. Stoga, u nastavku ćemo probati da damo odgovor na pitanje: Koliko je Evlijina Sejahatnama pouzdana kao historijski izvor uopće, a naročito za historiju Bošnjaka?

  Najprije, treba naglasiti da Evlijino djelo pripada djelima klasične islamske putopisne literature, koja se naslanja na starije antičke putopisne literature – grčku, rimsku i perzijsku. Prema tome, Evlijin putopis  nije pisan u skladu sa modernom metodologijom pisanja putopisa, te ne podliježe modernim principima i kriterijima, te samim tim ni subjektivnoj valorizaciji modernog doba, kojom su se određeni pisci, neki nenamjerno, a neki zlonamjerno, služili. Štaviše, i zapadna putopisna literatura će se sve do druge polovine XVIII stoljeća oslanjati na tekovine srednjovjekovne i antičke putopisne literature, a moderna metodologija neće zaživjeti u zapadnim zemljama sve do kraja XIX stoljeća, te time ni zapadnu putopisnu literaturu nastalu do druge polovine XVIII stoljeća, odnosno do kraja XIX stoljeća, ne treba da posmatramo kroz subjektivnu valorizaciju modernog doba. Stoga, Evlijin putopis treba proučavati kroz objetkivnu valorizaciju moderne znanosti.

  Primjetno je da se Evlija nije puno koristio tuđim djelima, što u neku ruku nije posebno važno, budući da  većinu svoga izvješća zasniva na vlastitim promatranjima, utiscima i doživljajima koja je zapisivao u svoje dnevnike, te na osnovu informacija koje je uspio saznati na terenu. Tako vidimo da je u skladu sa svojim istraživačkim duhom, uz pomoć svoje nezasite radoznalosti i sposobnosti opažanja, opisivao gradove i sela, rijeke i planine, bitke i ljude, detaljno ili sažeto, već prema njihovoj važnosti i ličnom dojmu.

  Evlija je prepisivao i natpise sa raznih važnijih kulturnih spomenika. Tako je npr. prepisao natpise sa važnijih građevina Sarajeva (Putopis, 106-110, 114, 123-125), Livna (Putopis, 139-140), Mostara (Putopis, 464-468) i drugih naših gradova. Upoređivanjem i sravnjanjem natpisa, koje je Evlija zabilježio u svom Putopisu, sa njihovim originalima, stručnjaci su došli do zaključka da su uzeti direktno sa tih spomenika, te da nisu izmišljeni. Kod nas su posao upoređivanja i sravnjavanja Evlijinih natpisa uglavnom obavila trojica naših velikih orijentalista: Mehmed Mujezinović, Hivzija Hasandedić i Hazim Šabanović. Štaviše, zbog stradanja naše kulturne baštine kroz historiju, neke natpise imamo samo zabilježene u Evlijnoj Sejahatnami, pogotovo kad se radi o nekadašnjim našim gradovima u Srbiji, kao što su Musa-pašina Palanka (danas Bela Palanka) (Putopis, 61), Jagodina(Putopis, 67), Užice (Putopis, 383) i dr. Da je Evlija bio svjestan znantstvene važnosti epigrafike vidimo kroz činjenicu da je opisao čak i starogrčke i starolatinske natpise, kao što su natpisi u Livnu (Putopis, 141) i Jajcu (Putopis, 208) ali ih, naravno, nije umio prepisati.

  Pored prepisivanja natpisa, Evlija je pisao svoje grafite, odnosno potpisivao autograme na nekoliko građevina koje je posjetio. Ukupno pet Evlijinih autograma bilo je sačuvano do 1992. godine – po jedan u Ćustendilu, Adani i Karamanu, te dva u Bosni. Radi se o dva grafita u Foči – grafit u trijemu Atik Ali-pašine džamije i grafit u trijemu Aladže džamije (Mehmed Mujezinović, Ibid., IslamskaEpigrafikaBosneiHercegovine, II, Sarajevo, 1977, str. 32-33, 38). Nažalost, ova dva neprocjenjiva Evlija autograma, svjedoka Evlijine posjete Bosni i Foči, nastradala su zajedno sa spomenutim džamijama, u okviru šireg četničkog projekta uništavanja osmanske kulturne baštine u Bosni, koji se sprovodio tokom Agresije (1992-1995). Da se ne zaboravi, navest ćemo Evlijin grafit u trijemu Aladže džamije koji se sastoji od stiha na perzijskom jeziku i potpisa:

  Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio.

  Pisao mujezin Evlija godine 1074. (1664)

  U Sejahatnami možemo naći uzorke jezika i narečja zemalja i krajeva kroz koje je Evlija prolazio. Tako je Evlija naveo primjere riječi i izraza za oko 30 turskih jezika i dijalekata, ali i uzorke iz brojnih kavkaskih jezika, nekih afričkih, albanskog, arapskog, jermenskog, kurdskog (iz pet različitih dijalekata), njemačkog, grčkog, mađarskog, italijanskog, kurdskog, mongolskog, te uzorke iz južnoslavenskih jezika i dr. Glede južnoslavenskih jezika, Evlija je zabilježio uzorke bosanskog, bugarskog, hrvatskog i srpskog jezika. Glavninu uzoraka za srpski jezik piše u poglavlju o Beogradu (Putopis, 91-92), za bosanski jezik bilježi ih u poglavlju o Sarajevu (Putopis, 120-122), dok je većina uzoraka za hrvatski jezik u odjeljku o Drnišu kod Knina (Putopis, 189-190). Treba spomenuti da su uzorci riječi i izraza italijanskog jezika navedeni u poglavlju o Splitu (Putopis, 202-203), a imamo i dijalog dvorskih sluga Melek Ahmed-paše na abazijskom jeziku, zabilježen na Livanjskom polju 1660. godine (Putopis, 176), dok je dotični paša bio namjesnik Bosanskog ejaleta.

  Iako na prvi pogled izgledaju nevažno, Evlijini uzorci jezika imaju veliku važnost za lingvističku znanost. Tako Sejahtnama sadrži prve sačuvane zapise za neke kavkaske i turske jezike, dok za mrtvi ubiški jezik iz kavkaske porodice jezika, sadrži ne samo prvi sačuvani zapis na tom jeziku, nego i jedini zapis izvan lingvističke literature.

  Evlijini zapisi uzoraka iz drugih jezika imaju veliku važnost i za povijest književnosti pojedinih naroda. Primjera radi, spomenut ćemo dva Evlijina zapisa: kasidu na amadijskom narečju kurdskog jezika, čiji je autor mjesni imam Mula Ramazan Kurdiki iz Amadije (sjeverni irački Kurdistan), a koja predstavlja najstariji sačuvani uzorak kurdske poezije (Martin van Bruinessen, Kurdistaninthe16thand17thcenturies, asreflectedinEvliyaÇelebi‘sSeyahatname, The Journal of Kurdish Studies, 3/2000, str. 10-11); i odlomak iz bosansko-turskog rječnika Makbuli Arif, autora Muhameda Hevai Uskufija, uz pohvalu rječnika, što jeste ne samo jedan od prvih stranih spomena ovoga najstarijeg južnoslavenskog rječnika, već je i jedna od prvih inozemnih pozitivnih kritika na njegov račun (Putopis, 120-121).

  Kao što smo već ranije naglasili, Evlija je većinu svoje Sejahatname, pa tako i onih dijelova vezanih za bošnjačke krajeve, bazirao na osnovu svojih ličnih zapažanja i informacija koje je prikupio na terenu. Međutim, dio navoda i opisa u Sejahtnami Evlija je bazirao na osnovu pisanih izvora. Među tim pisanim izvorima, kako zaključujemo iz teksta same Sejhataname, posebno mjesto zauzimaju kadijski sidžili, finansijski, katastarski i drugi defteri,  razne vakufname i fermani i sl. Tako Evlija na osnovu sudskih sidžila donosi popis beogradskih mahala (Putopis, 84-85), dok na bazi finansijskih knjiga bosanske defterhane  piše da se Banja Luka zove Banjalukatejn (dvije Banja Luke) (Putopis, 210). Oslanjajući se na deftere haračkih emina (povjerenika), Čelebija dolazi do broja raje koja plaća harač, iznosa tog harača i u šta se on troši, za šta imamo primjere u poglavljima o Sarajevu(Putopis, 105), Beogradu(Putopis, 83), ali i drugim gradovima. Štaviše, Hazim Šabanović je znatan dio ovih podataka provjerio na osnovu originalnih sačuvanih spisa ili na osnovu drugih primarnih izvora u vezi istih pitanja, te je zaključio da su Evlijini podaci ove vrste sasvim pouzdani, na što je ukazao na odgovarajućim mjestima u vlastitim komentarima svoga već spomenutog prijevoda (Putopis, (passim)).

Piše: Jusuf Džafić

Akos.bA

(nastavit će se aBd)