“Etničko čišćenje” “genetski kvarnog materijala”
Ako nam je neprihvatljivo da smo označeni kao „genetski kvaran materijal“, zašto nam je onda prihvatljiva upotreba konstrukcije „etničko čišćenje“ – tog velikosrpskog naziva za „tehnologiju“ smrti i istrebljenja.
Piše: Alvid Hubijar
U sklopu opsežnih velikosrpskih priprema za genocid nad Bošnjacima, a u okviru faze dehumanizacije žrtava koja je prethodila genocidu, ostala je zabilježena izjava ratnog zločinca Biljane Plavšić o Bošnjacima kao „genetski kvarnom materijalu“. Bila je to samo jedna u nizu rasističkih izjava te vrste kojom je velikosrpski akademski i politički establišment psihološki pripremao srpski narod, ali i posmatračku javnost, na opravdanost i prihvatljivost genocidnog projekta koji će potom uslijediti. Po ko zna koji put u zadnjih nekoliko stoljeća, učene su lekcije i ponavljano gradivo o Bošnjacima kao otpadnicima od „pradedovske vere“, islamsko-džihadskoj opasnosti koja prijeti Evropi, štetočini izvanljudske kategorije koju pod hitno treba istrijebiti. Isti je to obrazac kao onaj primjenjen od strane nacističkog režima u pripremama Holokausta nad Jevrejima, – žrtva se prethodno dehumanizira do te mjere da njeno zlostavljanje i ubijanje za egzekutore postaje samo stvar rutine. Jer, treba imati u vidu da je genocid, kako u njegovom planiranju tako i u izvršenju, veoma složen poduhvat, projekat u punom značenju te riječi. Stoga, ne treba iznenaditi dugi proces njegovih priprema, intenzivna uloga akademskih krugova i institucija, i ono najvažnije, da je to državni projekat koji logistički zahtijeva punu uključenost svih segmenata društva.
Jedan od ključnih „proizvoda“ jedne takve zločinačke filozofije upravo i jeste famozna konstrukcija „etničko čišćenje“. Ovaj danas svepristuni termin duboko se ukorijenio u našem vokabularu, kako u formalnoj tako i neformalnoj komunikaciji. S druge strane, veoma je upitno da li ga uopće možemo označiti terminom, s obzirom da do sada nije data njegova formalno-pravna i naučna definicija, niti je on kao takav inkorporiran u bilo koju relevantnu međunarodnu konvenciju. Međutim, znamo li dovoljno o „etničkom čišćenju“ da bi ga tako svesrdno i široko upotrebljavali? Nekima će zvučati nevjerovatno, ali kovanica „etničko čišćenje“ (engl. „ethnic cleansing“) upravo i jeste inovacija velikosrpske ideologije, uvedena u upotrebu 80-tih godina prošlog stoljeća tokom „dešavanja naroda“ na Kosovu. Samo „etničko čišćenje“ jeste novijeg datuma, ali ono kao takvo vuče korijene iz prošlosti, kada je ista ta ideologija provodila tzv. „istrage poturica“ nad muslimanskim stanovništvom Balkana. A u starosrpskom jeziku „istraga“ doslovno znači „iskorenivanje“. Stoga se slobodno može reći da je „etničko čišćenje“, ustvari, samo napredna verzija istog generičkog proizvoda velikosrpske ideologije.
Upotreba „etničkog čišćenja“ može se posmatrati s minimalno dva aspekta. Prva je formalno-pravne prirode, a odnosi se na to je „etničko čišćenje“ poslužilo kao eufemizam za srpski genocid počinjen u periodu 1992-1995, odnosno, za izbjegavanje nazivanja počinjenih zločina pravim imenom – genocidom. I zaista, fascinantna je brzina i dosljednost kojom su, prvo velike mediijske kuće poput CNN-a, NBC-a, BBC-a, a potom i međunarodni zvaničnici, prvobitno korišteni termin genocid krajem 1992. godine zamijenili ovim skoro pa kolokvijalnim pojmom. Nedugo zatim, i sam Haški tribunal krenuo je s upotrebom „etničkog čišćenja“, prvo s navodnicima, a kasnije i bez njih. Bez pravnog i naučnog temelja, uvedena je neobavezujuća oznaka za ono što je od strane relevantnih institucija već početkom 1992. godine okarakterizirano kao genocid. Jasno je, iza svega toga bilo je nastojanje da se genocidne radnje na terenu nazovu drugim imenom, s ciljem skretanja fokusa međunarodne javnosti i izbjegavanja bilo kakve međunarodne akcije na zaustavljanju genocida u progresu, a u skladu s odredbama Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. S druge strane, ne može se oteti utisku krajnjeg licemjerstva velikih svjetskih sila – potisnica ove Konvencije, kada su prihvatili i u zvaničan jezik uvrstili kovanicu ideologa i izvršitelja genocida. To je, eto, put kojim je „etničko čišćenje“ iz Beograda stiglo do New Yorka i Washingtona. A znamo da taj put skoro uvijek vodi preko Londona.
Druga dimenzija upotrebe „etničkog čišćenja“ je možda čak i ozbiljnija i destruktivnija, a to je njegova konstantna upotreba od strane samih žrtava, udruženja koja ih zastupaju, te bošnjačkih javnih zvaničnika. Aktivnosti koje se intenzivno provode u posljednje dvije decenije uveliko su afirmirale „etničko čišćenje“ na uštrb genocida, kao jedine ispravne oznake za ono što se desilo Bošnjacima u periodu 1992-1995. Učinile su da se „etničko čišćenje“ duboko ukorijeni u podsvijest Bošnjaka i da se izgovara bez razmišljanja o njegovom stvarnom značenju. Štaviše, skoro pa je postalo popularno koristiti „etničko čišćenje“ kao npr. „euroatlantske integracije“, pa imamo situaciju da se bošnjački zvaničnici, kada se već moraju odrediti o zločinima, njime redovno koriste, izbjegavajući „genocid“ kao kakvo svetogrđe.
Zašto bi nam trebala smetati upotreba „etničkog čišćenja“? Iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što je to obmanjujući termin, namjenski uveden da negira srpski genocid nad Bošnjacima počinjen u periodu 1992-1995, i drugo, što je to vrsta naknadne dehumanizacije samih žrtava nakon pretrpljenog genocida. Isto onoliko koliko nam smeta da smo označeni kao „genetski kvaran materijal“, toliko bi nam trebalo smetati da smo „etnička nečistoća“ koju neko treba očistiti. Korištenjem „etničkog čišćenja“ žrtva se nastavlja viktimizirati i ponižavati i nakon genocida, ako ni zbog čeg drugog onda barem zbog korištenja velikosrpske genocidne terminologije, odnono, naziva kojeg je ona dodijelila toj „tehnologiji“ smrti i istrebljenja.
A zašto, ustvari, izbjegavamo korištenje termina genocid za zločine počinjene nad Bošnjacima u periodu 1992-1995, izuzev u slučaju Srebrenice?
Glavni razlog tome je „općeprihvaćena“ postavka da se genocidom mogu smatrati samo oni zločini gdje je to „sudski utvrđeno“. Ova naša skoro patološka ovisnost o tzv. sudskoj istini je ništa drugo do lažni okov nametnut žrtvama, a takvo razmišljanje je, ustvari, tehnika indirektnog negiranja genocida. Prema shvatanju da se genocid desio samo u slučajevima gdje je to „sudski utvrđeno“, mnogi masovni zločini iz prošlosti za koje nisu vođeni sudski procesi niti donesene sudske presude nikada ne bi bili dokumentirani, analizirani i utvrđivani kao genocidi. A duga je lista takvih „sudski nepotvrđenih“ genocida koje su relevantne akademske institucije, međunarodne organizacije, te vlade i druga državna tijela i formalno verificirali kao zločin genocida. Jedan takav primjer je i Rezolucija Kongresa SAD iz 2005. godine, koja formalno verificira bosanski genocid počinjen u periodu 1992-1995:
„… (1) hiljadâ nedužnih ljudi ubijenih u Srebrenici, Bosna i Hercegovina, u julu 1995. godine, zajedno sa svim pojedincima žrtvama konflikta i genocida u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine, treba se sjećati s dostojanstvom i poštovanjem;
(2) politike agresije i etničkog čišćenja provedene od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine ispunjavaju uvjete kojima se utvrđuje zločin genocida iz člana 2. Konvencije za sprečavanje i kažnjavanja zločina genocida …“
Drugi pravac nametanja ekskluziviteta „sudske istine“, baziran na tome da sa genocidom mogu utvrđivati samo oni zločini koji su se desili nakon usvajanja Konvenije o genocidu iz 1948. godine, isključuje bilo kakvu retroaktivnu analizu u kontekstu Konvencije masovnih zločina iz pred-konvencijskog perioda, a što je apsurd, jer nepostojanje „oznake“ u momentu dešavanja neke pojave ne znači da se „označeno“ nije ni desilo. Također, po takvom uskom „sudskom“ shvatanju, istraživanje genocida kao konkretna naučna disciplina ne bi imalo smisla postojati, a općenito se dovodi u pitanje bavljenje fenomenom genocida i od strane historijske i pravne nauke. Jer, sve bi bilo isključivo u domenu „sudskog odlučivanja“. A to jednostavno ne može biti slučaj… Prije svega što su sudovi, po svojoj primarnoj svrsi i prirodi, selektivni na način da primarno odlučuje o krivici neke osobe u konkretnom krivičnom djelu, ne o karakteru oružanog sukoba, niti o cjelini zločina nad jednim narodom. U slučaju da se desi da je neko osolobođen optužbi za genocid, to ne znači automatski da se genocid nije desio, već da optužena osoba nije kriva po optužbi za genocid. Isto tako, može se desiti da za neke zločine uopće nije ni podignuta optužnica niti vođen sudski postupak, što ponovo ne isključuje mogućnost da tu nije počinjen zločin genocida samo zato što nije vođen konkretan sudski postupak.
Postoje i drugi razlozi koji su indirektno uvjetovali naš „otklon“ od genocida. Jedan od ključnih je politika Haškog tribunala kojom je cjelina srpskog genocida nad Bošnjacima fragmentirana na takve elemente kod kojih je, kako pojedinačno tako i kod povratnog zbrajanju u cjelinu, daleko teže utvrđivati izvorni genocidni karakter i gdje neminovno dolazi do snižavanja ranga zločina. Drugim riječima, izvršena je neka vrsta nasilne „desinergizacije“ i razbijanja cjeline genocidnog projekta nad Bošnjacima, cjeline kako ju je projektirala velikosrpska politika.
Ta „desinergizacija“ genocida nad Bošnjacima najočiglednija je u teritorijalnom kontekstu, gdje se genocid nad Bošnjacima fragmentira na mikro teritorijalne elemente. Tako se operira sa zločinima na „općinskom“ nivou (Srebrenica, Prijedor, Višegrad, Foča, Brčko…). Inače, toliko forsiranje „teritorijalne“ komponente stavlja u drugi plan ono što je suština svakog genocida, preduslova za istrebljenje – a to je pripadnost određenoj skupini, bilo rasnoj, etničkoj ili vjerskoj. Na primjer, ako kažemo „genocid u Prijedoru“ umjesto „genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru“, mi izostavljamo etničku identifikaciju žrtava kao ključnu činjenicu zbog koje su ti ljudi ubijeni – a to je pripadanje bošnjačkom odn. hrvatskom narodu. Ovo je jedna vrsta i posthumne dehumanizacije žrtava, jer ih čak nismo ni pravilno identificirali. Slično je i kada koristimo termin „nesrbi“ ili „nesrpsko stanovništvo“; ovo jeste matematički ispravno, ali nije dovoljno, jer ne postoji etnička skupina „Nesrbi“ kojoj su žrtve pripadale da bi bile ciljna grupa srpskog genocida.
Na kraju, treba istaći da postoji sasvim dovoljno dokaza i činjenica da se zločini nad Bošnjacima, počinjeni u periodu 1992-1995, a čije je ishodište u velikosrpskoj genocidnoj ideologiji, mogu sasvim slobodno smatrati genocidom u punom smislu te riječi. I to bez obzira da li postoji konkretna sudska presuda ili ne, ili bili oni počinjeni u Srebrenici, Prijedoru, Brčkom, Foči, Sarajevu, Bihaću, Nevesinju, Višegradu, ili nekom drugom mjestu. Činjenice proistekle iz sudskih procesa, odn. ono što se označava kao „sudska istina“, samo su jedna dimenzija i nipošto ne mogu ograničavati druge aspekte istraživanja i interpretacije genocida nad Bošnjacima. Također, treba imati u vidu i nastojanja usmjerena ka osporavanju i negiranju istine o bosanskom genocidu, a ista su započela upravo s početkom izvršenja genocida na terenu. Jedna od prvih takvih obmana jeste i konstrukcija „etničko čišćenje“, te je stoga treba upotrebljavati isključivo u kontekstu njene pripadnosti velikosrpskoj terminologiji.
