Elmedina i Ahmed: Dva hafiza tuzlanske porodice Avdibašić
Piše: Alma ARNAUTOVIĆ
Porodica Avdibašić iz Tuzle ovaj je mubarek-ramazan bogatija za dva hafiza. Sestra i brat, Elmedina (18) i Ahmed (12), nedavno su pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu napamet proučili posljednje stranice Kur’ana, nakon čega su stekli časnu titulu hafize i hafiza.
Elmedina, maturantica Behram-begove medrese u Tuzli, i Ahmed, učenik sedmog razreda osnovne škole, ponos su svojih roditelja, majke Nizame i oca Elmedina, te djeda hadži Ismeta ef. Avdibašića i nane hadži hanume Fikrete. Njima se ponose i muhaffizi (učitelji), hafiz Edin Dedić i hafiz Ahmed Huskanović, ali i cijela zajednica jer ne dešava se baš često da u jednom danu dva člana porodice steknu ovu titulu. U Tuzli i Tuzlanskom kantonu ovaj je slučaj jedinstven, a imajući u vidu njihovu mladost, nesumnjivo je riječ o veoma nadarenoj i upornoj djeci, opredijeljenoj za ostvarivanje velikih ciljeva.
“Uvjerena sam da se sve što se dobro isplanira uz Allahovu pomoć može ostvariti. Pripreme su bile intenzivne i podrazumijevale su gotovo cjelodnevno učenje s kratkim pauzama za odmor, uz školske obaveze koje smo također uspješno ispunjavali. Dobrom organizacijom imali smo vremena, kako za usvajanje školskog gradiva, tako i za memoriranje Kur’ana, a nalazilo se vremena i za odmor, odnosno igru, kao i posjete rodbini i prijateljima”, navodi Elmedina.
Opisujući reakcije drugova iz razreda, Ahmed navodi da su svi bili oduševljeni kada su čuli da je postao hafiz.
“Kada sam prvi dan došao u školu, svi su mi čestitali”, kaže Ahmed uz osmijeh.
“Zahvala pripada samo Allahu, mi smo Allahu dovu upućivali, a On nam je uslišao. Sretni smo što smo došli do cilja i što smo na ovom hairli putu bili počašćeni da kao roditelji damo svoj doprinos njihovom završetku hifza. Ponosni smo na svoju djecu i zadovoljni što su i pored školskih obaveza postigli ovako veliki rezultat”, izjavio je njihov otac Elmedin, uposlenik Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.
PRIPREME ZA KOMISIJU
Djed mladih hafiza Ismet ef., dodaje Elmedin, kod njih je još u mektebu probudio ljubav prema Kur’anu, a samo interesiranje za pamćenje Kur’ana pojavilo se prije četiri-pet godina.
“S obzirom na to da je proces pamćenja i pripremanja za Komisiju trajao oko četiri godine, bilo je potrebno mnogo truda i svakodnevnog kontinuiranog učenja. Pored naše želje kao roditelja da naša djeca nauče Kur’an, to ne bi bilo moguće da i oni nisu osjećali veliko zadovoljstvo nakon svake nove naučene stranice, što ih je, uz Allahovu pomoć, sve više približavalo njihovom cilju. Elmedinino pripremanje za Komisiju trajalo je dva mjeseca, a Ahmedovo nešto duže”, navodi Elmedin.
U vrijeme kada su roditelji u našoj državi zaokupljeni stjecanjem sredstava za osiguravanje egzistencije, Avdibašići smatraju da bez duhovnog nema ni materijalnog zadovoljstva.
“U samom procesu odgajanja djece cilj nam je bio da im vjera bude na prvom mjestu, što je podrazumijevalo redovno pohađanje mekteba, kao i škole Kur’ana. U vrijeme kada su ljudi okupirani zabavnim sadržajima i dangubom koja im se plasira putem raznih serija, filmova i sl., mi smo svoje slobodno vrijeme koristili za rad s djecom. Allah, dž.š., sve vidi i prema nijetu naših djela povećava bereket i u vremenu i u materijalnim sredstvima kojim raspolažemo. Uvjereni smo da je vrednije i korisnije slobodno vrijeme provesti sa svojom djecom, razvijajući kod njih porodične vrijednosti, nego svoje odsustvo pokušavati kupiti i nadomjestiti materijalnim stvarima ispunjavajući tako svaku njihovu želju”, smatra Nizama.
“Ove je godine osjećaj zadovoljstva tokom ramazana potpun iz razloga što je ovaj hairli proces doveden do kraja. Ovo je bogatstvo nemjerljivo jer je riječ o jednom od najvećih uspjeha koji su naša djeca postigla”, dodaje Elmedin.
Ramazan se u porodici Avdibašić uvijek izdvajao kao zasebna cjelina u toku godine, kada bi bioritam svih članova bio podređen aktivnostima ovog mjeseca.
“Kao djeca, nismo znali šta je izvor tog blaženstva i lagode koja nas je okruživala, ali nam je prijala i uživali smo. Ti ramazani iz djetinjstva ostali su kao inspiracija i danas da pokušamo živjeti takav mjesec, u kojem porodica živi u potpunoj harmoniji. Da je prisutna susretljivost, osmijesi, razumijevanje, radost iščekivanja iftara, da čuješ prave riječi podrške i bodrenja… Kao što smo nekada iščekivali kandilje na ulici i žurili kući da kažemo radosnu vijest da je nastupio iftar, uživajući u pogledima milosti kojim su nas častili naši roditelji, tako se danas radujemo da pripremimo iftar i da, koliko je moguće, više prijatelja počastimo tim iftarom. S obzirom na to da tri generacije žive u našem dvorištu, ramazanska je atmosfera euforična, a tome doprinose svakako djed i nana koji su velika podrška, kako mladim hafizima, tako i ostalim unucima”, navodi Elmedin.
IFTAR U VLASTITOM DOMU
U njihovoj se kući ramazanska tradicija njeguje i čuva na način kako su ih naučili roditelji. “Ponašamo se i njegujemo tradiciju koju su nam prenijeli roditelji, koji su u ramazanskom i islamskom duhu odgojili mene i mog brata Enesa. Naravno, to su prihvatile i naše supruge koje su u današnje vrijeme najzaslužnije da ta tradicija živi”, ističe Elmedin.
Iftari, sehuri i ramazanska druženja neizostavni su dio te tradicije, kao i porodični odlasci na hafiske mukabele u Tuzli.
“I danas, iako je mnogo lakše i jednostavnije organizirati iftar u nekom restoranu, mi svoje iftare za komšije, rodbinu i prijatelje organiziramo u svojim domovima. Nakon što je poslije rata u Tuzli pokrenuta hafiska mukabela, svake se godine u našem domu organizira iftar za hafize i hafize, a kako se u Tuzli već četiri godine uče tri hafiske mukabele, tako na tim iftarima posljednjih godina zna biti i 20-tak hafiza i hafiza. Također, dio je tradicije i iftar koji se organizira u nekoj od gradskih džamija i na koji se pozivaju mujezini koji pale kandilje i oglašavaju iftar u našem gradu, obično je to iftar na sofama Džindić džamije u Tuzli. Iftar za mutekifa također je tradicija koju s ponosom čuvamo. Prije rata su u Tuzli bile poznate porodice koje su nosile iftar i sehur mutekifu u Jalsku džamiju i, prema kazivanju rahmetli Bahrije Polića, tačno se znalo koji dan pripada kojoj porodici”, podsjeća Elmedin.
Podsjetimo, mutekif je osoba koja provodi posljednjih 10 dana ramazana u itikafu, odnosno osoba koja i noć i dan provodi u džamiji ne izlazeći vani tokom posljednje trećine ramazana.
Spremanje iftara za veći broj gostiju zahtijeva posebnu posvećenost i organizaciju, što Nizami ne pada nimalo teško. Naprotiv, ovoj mirnoj i blagoj supruzi i majci čast je i zadovoljstvo ugostiti postače. Na trpezi su tradicionalna slana i slatka jela koja se uobičajeno služe za ramazan, uz neizostavne ramazanske lepinje, a Nizama u spremanju ima i pomoć svojih ukućana.
“Uvijek poredamo prioritete, a tokom ramazana u našu kuću želimo donijeti što više sevapa. Znamo kolika je vrijednost nahraniti jednog postača, pa se trudimo ugostiti što više musafira”, zaključuje Nizama.
