Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku – tri stoljeća u odgojno-obrazovnoj misiji

Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve, okružen planinama Vlašić sa sjevera i Vilenicom sa juga. U historijskim spisima dolina se spominje 1244. godine, kada je mađarski kralj Bela IV jednom od svojih uglednika poklonio komad zemlje u dolini Lašve, a do tada je ovo područje bio feudalni posjed Bosanske države. Iz ovog perioda potječe i ime Travnik, a prvi put se spominje u izvještaju u vezi sa zauzimanjem grada od strane turske vojske, koju je predvodio sultan Mehmed II Fatih. 1699. godine bosanski vezir Halil-paša Ćoso premjestio je vezirsku stolicu iz Sarajeva u Travnik te grad postaje sjedište Bosanskog pašaluka sve do 1851. godine. Za to vrijeme u 90 mandata izmijenilo se 77 vezira na funkciji upravitelja Pašalukom pa je Travnik danas poznat i kao Grad vezira, odnosno Vezirski grad.

Na samom ulazu u grad, dolazeći sa istoka, dočekat će vas slika o kojoj maštaju slikari i fotografi, prizor vrijedan hiljadu riječi – Stari grad. Podigao ga je bosanski kralj Tvrtko II nad Hendekom, neobičnim potokom što zimi teče, a ljeti presušuje. Za razliku od nekih drugih, zapuštenih i neiskorištenih, travnička tvrđava je živa gotovo kao u najslavnija vremena.

Ispod srednjovjekovnog grada izvire Plava voda ili Šumeće, a i kakogod da se nazivala, uvijek je puno naroda, kako domaćeg tako i stranog. U bazenčićima ispod izvora nalaze se jata riba, a okolo na sve strane prodavači raznoraznih dragunlija. Na tom mjestu smještena je i “Lutvina kafana” koja je 1887. godine ugostila austrijskog princa Rudolfa Habsburškog, koji je očaran ljepotom ambijenta poklonio zlatnik za obnovu kafane pa se često naziva i “Rudolfova kafana”.

Ovaj atraktivnio dio grada predstavlja nezaobilazno mjesto svim posjetiocima, a najljepše ga je opisao naš nobelovac Ivo Andrić u djelu “Travnička hronika”. U čast ovome velikanu u gradu Travniku djeluje Memorijalni muzej “Rodna kuća Ive Andrića” kojom se podsjeća na vrijednost njegove literarne ostavštine. Ona čuva od zaborava vrijedne dokumente i predmete i najposjećenija je ’kuća’ u gradu koja svakodnevno dočekuje turiste, kako domaće tako i strane.

 U donjoj čarsiji nalazi se Šarena džamija koju je 1757. godine podigao Ćamil Ahmed-aga pa je dugo zvana Ćamilijom. Nakon što je izgorjela, na tom mjestu Sulejman-paša Skopljak 1816. godine podiže novu džamiju, pa je narod naziva Sulejmanija. Naziv “šarena” dobila je zbog neobičnih šara biljnih motiva. Jedna je od malobrojnih džmija sa munarom na lijevoj strani, a također i jedna od rijetkih u čijem prizemlju je smješten bezistan.

Šetnja travničkim ulicama koje na svakom koraku pričaju kroz vrbe, endemsko cvijeće, spomenike i turbeta, dok se gradom širi miris najboljih ćevapa i nadaleko poznatog travničkog sira, uz najhladnije i najčistije kapi plave vode za okrepljenje, predstavlja odmor za dušu i tijelo i buđenje svih čula. Ovdje su se susreli različiti kulturni i civilizacijski tokovi, ostavljajući za sobom tragove bogate kulturno-historijskom baštinom, te tako Travnik svrstali u važan turistički centar. Travnik je grad sa najviše turbeta u BiH, grad sa Šarenom džamijom, grad sa ljekovitim “Gospinim vrilom”, Isusovačkom gimnazijom, Franjevačkim samostanom, Vezirskim konakom, Zavičajnim muzejom, parnim vozom “Ćirom” kojeg je Direkcija željeznica Bosne i Hercegovine ostavila na brigu Općini Travnik, ali i mnogim drugim jedinstvenim obilježjima. Tvornica šibica u Docu na Lašvi nadomak Travnika jedina je preostala fabrika šibica na Balkanu. Travnike je u svijetu poznat kao jedini grad sa dvije 20-metarske sahat kule podignute od strane travničkih vezira u 18. stoljeću, a jedini u Bosni i Hercegovini ima sunčani sat te vrste, izgrađen 1886. godine.

Travnik je iznjedrio ili udomio mnogobrojne priznate naučnike, umjetnike i slučajne ili namjerne putnike. O svom gradu i danas širom svijeta govore, pišu i pjevaju Josip Pejaković, Besim Spahić, Seid Memić Vajta, ali i mnogi drugi Travničani. U okviru obilježavanja “Dana Općine Travnik” 21. marta ove godine, načelnik Općine Travnik, Admir Hadžiemrić i predsjedavajuća Općinskog vijeća Travnik, Vlatka Lukić svečano su otvorili novoizgrađeni Centralni trg. Namijenjen je za različite događaje i sve ono što jedan centralni prostor u gradu i treba da predstavlja u urbanim sredinama. Razloga za planiranje putovanja ili sasvim slučajnu posjetu gradu Travniku ima i više nego što je spomenuto, stoga travnička kapija je širom otvorena za sve one koji se žele vratiti, ali i one koji žele tek kročiti njegovim ulicama i kreirati vlastita sjećanja.

 Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku – tri stoljeća u odgojno-obrazovnoj misiji

Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku najstarija je i jedina preživjela od nekadašnje tri medrese. Osnovana je daleke 1705. godine u periodu kada je Bosna bila pod upravom Osmanske carevine. Osnovao ju je Ibrahim-paša, jedan od vezira koji su stolovali u Travniku. Ibrahim-paša je bio turskog porijekla, vrlo dobar diplomata, po čemu je dobio nadimak Elči – Mirotvorac. Nažalost, nakon Drugog svjetskog rata svim medresama u BiH, izuzev Gazi Husrev-begovoj, u bivšoj Jugoslaviji bio je zabranjen rad, pa je Elči Ibrahim-pašina medresa služila u raznorazne svrhe. Ipak, 1990. godine formiran je tim da pripremi reaktiviranje Medrese.

Detaljnije o svrsi Elči Ibrahim-pašine medrese ispričat će nam direktor Medrese mr. Dževdet Šošić.

Za početak, možete li mi ispričati nešto o ustanovi EIPM?

Elči Ibrahim-pašina medresa je škola internatskog tipa, obavlja djelatnost srednjoškolskog odgoja i obrazovanja i djeluje kao jedinstvena škola sa muškim i ženskim odjeljenjima te učeničkim domom, a čiji je osnivač Rijaset Islamske zajednice u BiH. Nastavni proces je organiziran na bosanskome jeziku u skladu sa Zakonom o srednjem obrazovanju i Nastavnim planom i programom kojeg donosi Osnivač, a na koji saglasnost daje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanskog kantona. Školovanje u Medresi traje četiri godine, nakon čega se stječe zvanje „svršenik medrese“, te se time učenicima omogućava nastavak studija, kako na islamskim, tako i na svjetovnim fakultetima u zemlji i inozemstvu. Nastava se u Medresi izvodi u skladu sa pedagoškim standardima i zadovoljava potrebne uslove za savremenu prosvjetnu djelatnost, a ulažu se i znatna materijalna sredstva u opremu iz oblasti informacijskih tehnologija, a sve u skladu s najvišim evropskim standardima.

Radili ste (ili još uvijek radite) i kao profesor u ovoj ustanovi. Kakva iskustva nosite iz rada sa djecom?

-Rad sa djecom je uvijek jedan veliki izazov, iskušenje, velika odgovornost, ali rado iščekujem svaki čas, iako ih nemam mnogo, jer obavljam i funkciju direktora. U svakom slučaju, broj časova je sasvim dovoljan da ne zaboravim kako je to biti nastavnik. Sa djecom je mnogo lijepo raditi i to je najljepši dio ovog posla.

Da li postoji razlika između generacija sa kojima ste započinjali posao profesora i ovih današnjih mlađih generacija?

-Razlika definitivno postoji. Nekad sam mislio da je to samo stvar trenutka kada djeca percipiraju neke stvari i kad to ne rade, međutim, stvar je i vremena i društvenog ambijenta. Razlika je društveni ambijent prije 10 godina i danas, shodno tome razlika su i poimanja i nivo znanja učenika koji dolaze u medresu danas, i učenika koji su dolazili prije 10 godina. Daleko ozbiljniji je bio pristup školstvu i obrazovanju. Nivo znanja se smanjuje kod učenika, vrlo malo se čita, važna informacija je brza informacija. Ove nove generacije možmo nazvati i “instant generacije”, one koje sve žele nabrzinu postići, i znanje, i diplomu, i posao. Metode obrazovanja sa ovom generacijom daleko su drugačije, specifičnije. Sam kolektiv i profesori imaju problema sa ocjenjivanjem učenika, njhovog znanja i postignuća i moram reći da smo primorani prilagođavati se tom drugom ambijentu, dakle “instant generaciji”.

Koliko učenika danas broji EIPM i kakvi su vam planovi za ovu školsku godinu?

– Trenutno imamo 366 učenika u 14 odjeljenja. Ono sto je plan Medrese kad je u pitanju nastavni proces pa evo i broj učenika jeste da imamo u svakoj generaciji po četiri odjeljenja, dakle dva muška i dva ženska odjeljenja. Sa ovim brojem učenika i odjeljenja smo škola po svim pedagoskim standardima, što podrazumijeva da za svaki predmet imamo nastavnika sa punom normom, stalnog uposlenika koji se može posvetiti svome poslu. Ono što je karakteristično za naredni period jeste da radimo na realizaciji strategije razvoja odgojno-obrazovnog procesa u medresama čiji je osnivač Rijaset. Između ostalog, jedna od tih stvari jeste da se dio predmeta održava na engleskom jeziku. Dakle, za narednu školsku godinu smo planirali izbornu nastavu na engleskom jeziku. Slično radimo i sa arapskim jezikom, slijede intenzivni kursevi arapskog jezika za prvi razred, koji, kada dođu u treći razred, imat će izbornu nastavu na arapskom jeziku. U januaru smo imali organiziran intenzivni kurs turskog jezika za učenike trećih razreda, koji su odabrali turski za izborni predmet. To smo uradili u saradnji sa bratskom, srednjom školom u Istanbulu. Projekat smo zajednički odradili, i pokazao se vrlo efikasnim. Za tri sedmice intenzivnog kursa, dobar dio ove djece je uspio progovoriti i dosta toga saznati, tako da će im biti lakše pratiti izbornu nastavu turskog jezika. Slično smo organizirali i studijsko putovanje profesora medrese, posjetu ovoj našoj bratskoj školi, a u junu slijedi posjeta njihove škole našoj Medresi, tako da se saradnja između ove dvije škole intenzivira na obostrano zadovoljstvo i korist, kako profesora tako i učenika.

U sklopu odgojno-obrazovnog procesa učenicima je data mogućnost pohađanja i određenih sekcija. Koje su to sekcije i da li je neka od njih imala poseban učinak?

-Ove godine imamo otprilike 14 sekcija. Najvažnije su sekcije hifza, horska, novinarska, dramska i radijska, sportske sekcije itd. Većina učenika je uključena u sekcije, neki čak u po dvije ili tri sekcije. Najučinkovitija je sekcija hifza koja je evo iznjedrila 43. hafiza prije neki dan, tako da se možemo ponositi tom cifrom, od reaktiviranja Medrese. Horska sekcija je svakako jedna od markantnih. Pomoću nje imamo stalnu interakciju, saradnju sa društvenom zajednicom, džematima gdje oni nastupaju, dakle na kulturnim i vjerskim programima koji se organiziraju na području Srednjobosanskog kantona pa i šire. Sportske sekcije također bilježe svoje rezultate. Najvažnija od njih je karate sekcija koja ima izvanredne rezultate sa osvojenim prvim mjestima na balkanskim takmičenjima.

Medresa posjeduje i svoj list “Nedžm”. Od kada on traje i koliko izdanja je imao do danas?

-Što se tiče novinarske sekcije, ona ima intenzitet svoga rada, u smislu organizacije i pripreme izdavanja učeničkog lista “Nedžm”. List traje od reaktiviranja rada Medrese, negdje oko 1994/95. godine su počeli razgovori i organizacija ove sekcije. List izlazi dva puta godišnje. Prije par mjeseci je izašao i jubilarni 40. broj ovog lista. Rezultati rada ove sekcije svakako su prepoznatljivi.

Medresa organizira i “Dane otvorenih vrata”. Kojim povodom?

To je tradicionalna aktivnost Medrese i ona se organizira u smislu predstavljanja medrese potencijalnim kandidatima za upis u narednu školsku godinu, dakle učenicima osmih razreda sa područja SBK pa i šire. Pozivaju se da dođu u medresu kako bismo im se predstavili, da vide sa kojim kapacitetima medresa raspolaže, šta im se nudi itd. Ove godine to neće biti samo jedan dan, već višednevna posjeta, najmanje dva dana da djeca borave kod nas, noće u internatu, da se druže sa našom djecom, da im se profesori obrate, i da im se na taj način približi osjećaj života u medresi.

Uvakufljenjem zemljišta klaonice “Begović” i kupovinom objekata na istoj lokaciji, Uprava Medrese je uknjižila značajnu lokaciju i nekretninu na svoje ime. Šta Medresi omogućava ovaj projekat i da li EIPM posjeduje još neke nekretnine?

To je jedna od nekretnina koju smo u zadnje vrijeme realizirali. Klaonica je važna zbog akcije klanja kurbana i mesa koje obezbjeđujemo za ishranu učenika. Na prostoru ove klaonice, na 2,5 dunuma zemlje, imamo objekte klaonice zajedno sa stalom, prostorom za klanje i preradu, te skladištenje mesa sa četiri velike hladnjače. Pored toga imamo i kuću koja je tek završena i ubuduće bi mogla služiti kao dom za naše učenike, studente sa obližnjih fakulteta, ili kao poslovni prostor, od čega bi financijsku dobrobit imala Medresa. Također, kupili smo i imanje u Golesu, nedaleko od Turbeta, gdje smo napravili edukativno-sportski centar. Tu se nalaze četiri objekta od kojih jedan služi za edukaciju, drugi je mesdžid, treći objekat je ljetnikovac ili kafeterija za učenike i četvrti objekat je sportska sala. Sve ovo je na usluzi lokalnoj i široj društvenoj zajednici, a posebno Medresi i svim institucijama Islamske Zajednice.

EIPM je prva srednja škola u BiH koja gradi solarnu elektranu i to je samo dio većeg projekta kojeg odrađuje. Možete li mi reći nešto više o tom projektu?

To je zamišljeni projekat koji bi trebalo da obezbijedi svo finansiranje Medrese iz pomoćnih izvora, odnosno da se medresi obezbijedi neovisnost u smislu finansiranja. Za taj projekat smo dobili donaciju, a elektranu smo instalirali na sportskoj sali u edukativno-sportskom centru u Golesu. Procedura je još samo da se dobije finansiranje od strane države, odnosno da država kupuje od nas tu energiju koja se bude proizvodila od solarne elektrane. Radovi na samoj elektrani su završeni, ostaje još priključak na elektro-mrežu, i naravno odobrenje od države da isplaćuje za proizvodnju struje Medresi.

Trenutno je u izgradnji i četvrti objekt u kompleksu EIPM. Kako napreduju radovi i kojoj svrsi će služiti taj objekt?

-Četvrta zgrada je nedaleko od ove tri. Trenutno se pokriva. Planirano je da to bude muški internat, zajedno sa sportskom salom za učenike. Vrijednost projekta iznosi 2.200.000 KM. Obezbijedili smo donaciju i potpisali ugovor sa firmom koja vrši radove na zgradi. Ako Bog da, do jeseni planiramo useliti u novu zgradu.

Za Akos.ba piše: Vahida Arnautović

Vahida Arnautović (Travnik) je studentica prve godine Komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i polaznica edukacije/prakse za dopisnike/saradnike  portala Akos.ba.