Duša bez hrane

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „Ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha pa je On učinio da sam sebe zaborave; to su pravi griješnici.“ (Kur’a, sura Hašr, 19)

Ko zaboravi Uzvišenog Allaha taj zaboravi i na sebe. On ne koristi srce nego samo misli na stomak i njegova vrijednost, nažalost, nije velika. Upravo je srce (razum) to što čovjeka razdvaja od životinja. S obzirom da je srce stvoreno za robovanje Allahu, dž.š., nemoguće je da se zadovolji materijalnim dobrima. Kada čovjek zaboravi svoje srce, on biva lišen svih ljepota do kojih se srcem dolazi.

Vanjština takvog čovjeka ostaje ljudska, ali njegova unutrašnjost postaje životinjska. S tim da, za razliku od životinja, nakon obračuna (na Sudnjem danu) on neće postati zemlja, nego će vječno žaliti i plakati zbog udaljenosti od Uzvišenog Gospodara.

Čovjek veoma često zaboravlja na prvobitno stanje u kojem je bio i od čega je on postao, te zbog prividne snage i ljepote postane hvalisav i umišljat, ohol i uobražen, zavaran time kao da će uvijek tako biti.

U svom nemaru zaboravlja da je tijelo kojim se ponosi nastalo od kapi nečiste tekućine i da će na kraju postati leš bačen u zemlju i zanemarju vrijednosti koje ga čine najčasninim stvorenjem. Zaokupljen je sticanjem imetka, veoma često svojim nasljednicima, jer ga ne uspije iskoristiti. A čovjekovo je samo onoliko koliko uspije popiti i pojesti, obući i iznositi, učiniti dobra i pripremiti za Ahiret. Ništa osim toga nije njegovo, osim ako stiče imetak na halal (dozvoljen) način, troši na svoju porodicu i ostavi im u nasljedstvo, to mu se onda piše kao sadaka.

Neki od onih koji su zaboravili na Allaha dž.š., zaboravljaju na svoje greške, a bave se samo istraživanjem tuđih nedostataka. Ono što je pri njima ne vide, makar to bilo veliko koliko je planina, ali kod drugih vide i trun u oku. I to ne rade da bi drugom ukazali na grešku i pomogli da se popravi. Njihov cilj je da istaknu tuđe mahane, kritikuju i ogovaraju. Međutim, time ne rade ništa drugo osim što povećavaju vlastite grijehe i nedostatke, što im samo povećava kaznu i odgovornost.

Neki su pak nosioci znanja, poznaju vjeru, uče Kur’an, ljude pozivaju na dobro, savjetuju ali sebe pri tom zaboravljaju. Zaokupljeni su vazom i savjetom a sami ne rade ono što treba da rade. Njih Uzvišeni Allah opominje riječima: „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine a da pri tom sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (Kur’an, sura El-Bekara, 44)

Onaj ko i sam nije bogobojazan a drugima savjetuje da budu bogobojazni, liči na onog ko se utapa u vodi a pokušava spasiti drugog.

Jedan pobožnjak je rekao: „O ti koji druge područavaš znanju i dobru, zar ne bi trebao da najprije podučiš sebe? Bolesnom i bolnom propisuješ lijek, a sam si u bolesti i bolovima!“

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije