Duhovni put ka Allahu: Znak pouzdanja u djela jeste gubitak nade prilikom pojave posrtaja

Prva stanica:

Pokajanje i nada

“Znak pouzdanja u djela jeste gubitak nade prilikom pojave posrtaja.”

 S imenom Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Zanijetio sam da počnem (nevejtn en ebde’e) putovanje Allahu, Čistom i Uzvišenom! Međutim, postavlja se pita­nje: “Odakle da počnem? U šta da se pouzdam? Da li je ispravno da se prisjetim svojih dobrih djela, prebrojim ih i u njih se pouzdam na početku putovanja?” Odgovor koji obrazlaže Šejh u ovoj mudrosti glasi: “Ne. Nije ispravno da se pouzdam u svoja dobra djela, već da putovanje Allahu počnem uzđajući se samo u Njega i prizivajući samo Nje­govu milost i dobrotu.”
Neko će upitati: “Zar nije Allahova milost rezultat mojih dobrih djela?” Odgovor je, također: “Ne.” Šta, ako ne bih imao dovoljno dobrih djela? Da li bi se mogla očekivati Božanska milost, da li bi zbog toga bila uskraćena Božanska dobrota? Odgovor je opet negativan: “Kad bi Allah ljude, zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio.”Dakle, oslonit ću se na ovu Božansku milost i na Božansku dobrotu, koliko god bio manjkav. Ovo je način za ispravan početak.
Ispravan početak, također, mora biti povezan s pokaja­njem od posrtaja i pogrešaka. Jedan od Božanskih zakona u Univerzumu je da ako nešto hoću da postavim na bilo koje rrijesto, mora postojati prazan prostor za to postavlja­nje. Ako hoću da napunim srce svjetlom i zikndlahom,ne­ophodno je da iz njega odstranim prljavštine, tmine, mrlje i grijehe, koji su tome suprotni. Njihov prostor, uz Allahovu dobrotu, lahko je ispuniti hajrom, ili kako tumače sufije: “Pražnjenje, zatim ukrašavanje, zatim pojavljivanje.” Da­kle, počinjem kajanjem Allahu, Svemoćnom i Uzvišenom, od mojih manjkavosti: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.”
Pored pokajanja, također, ima i drugo nužno značenje na koje se koncentriše Sejh, u ovoj mudrosti. Naravno, to je nada. Moram udružiti pokajanje i nadu. Što se tiče, pak, pitanja na koji način su, na samom ovome početku, pove­zani pokajanje i nada, Šejh to objašnjava: “Znak pouzdanja u djela jeste gubitak nade prilikom pojave posrtaja.”Znači da je jedan od mnogih znakova — na osnovu kojega ti znaš — da se pouzdaješ u svoja djela, na njih oslanjaš, te da svu svoju pažnju poklanjaš njima, a ne Allahovoj milosti i dobroti (i lo) tla se tvoja nada u Allaha, dž.š,, bitno umanji kada poklizneš i pogriješiš, a onda se počneš kajati.

POKAJANJE IMA SVOJE USLOVE:

• Prvi uslov: žaljenje zbog neposlušnosti
• Drugi uslov: prestanak neposlušnosti
• Treći uslov: odluka da se nećeš vratiti na neposlušnost
• Četvrti uslov: ako je pokajanje vezano za nečije pravo, onda je neophodno da to pravo vratiš njegovom vlasniku.

Kada želiš da se pokaješ, i prije nego uđemo u znače­nja nade i pouzdavanja u djela, neophodno je da realizuješ obavezne uslove pokajanja. A prvi uslov je žaljenje, tj. da ti je žao zbog neposlušnosti. “Žal — to je kajanje.”,kako nas je podučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme.
Sto se tiče prestanka, to je prestanak neposlušnosti. Ne­moguće je da ustrajavaš u neposlušnosti i da govoriš: “Ja se kajem”, a i dalje si ustrajan. Ovo je licemjerstvo i nije dozvoljeno.
Sto se tiče trećeg uslova “da čvrsto odlučiš da se ne­ćeš vraćati na neposlušnost”, to znači da ne možeš zažaliti, prestati, a onda u sebi odlučiti: “Tako, ja ću se opet slijedeće sedmice povratiti.” Treba da osjetiš žaljenje, da prestaneš biti neposlušan i da iskreno odlučiš da se više nikada nećeš vratiti na neku neposlušnost. Ali, ako se desi pa se povra­tiš, neophodno je da obnoviš pokajanje, da obnoviš žalje­nje i odlučnost, s iskrenom odlučnošću da se nećeš vratiti grijehu. Allah je Sveoprostivi, Preblagi, Svemumilostivi, Premilostivi i Njemu nije nedokučivo da primi pokajanje i više puta. Staviše, On se svaki put obraduje robovom po­kajanju.
Kada je u pitanju četvrti uslov, učenjaci su’ kazali: “Ako je pokajanje vezano za nečija prava, onda je neophodno da vratiš to pravo njegovom vlasniku.” Naprimjer, ako si ne­što stekao bespravno, onda to moraš vratiti, ili ako se radi o nepravdi u nekom slučaju, onda moraš sa svoje strane ispraviti nepravdu, ili predati pravo njegovom vlasniku, ili se izviniti ljudima i zatražiti oprosta u pogledu njihove časti, ili imetka i slično tome.
Sejh podrazumijeva da si sve ove uslove ispunio, jer je ovdje govor o jednom od pohvalnih svojstava (edeb) poka­janja. To svojstvo je nada, a pohvalna svojstva nisu isto što i uslovi. Kada ostvariš ove uslove, neophodno je da ozbiljno shvatiš ovo pohvalno svojstvo, te da imaš nadu u Allaha, dž.š. — nadu da će primiti tvoje pokajanje: “Oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.”
Međutim, ponekada se na ovu nadu nadovežu misli poput: “Kako ću se nadati milosti Allaha, dž.š., a počinio sam ovu grešku? Pa sam učinio to i to? Kako će Allah Uzvi­šeni primiti moje pokajanje?” Ovakvo razmišljanje djelovat će na tvoju nadu u Allaha, čak će usmjeriti čovjeka ka gu­bljenju nade i razočarenju u Allahovu milost. Bože sačuvaj! “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.”
Sejh ovdje govori: ” Grijesi ne treba da utiču na nadu, ma koliki oni bili, jer, ako je pokajanje iskreno, Allah Svemilosni će ga primiti.” “Onaj ko se kaje za grijeh kao da nema grijeha”,rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme.
Ako se pokaješ pošteno i iskreno, Uzvišeni Allah će ti primiti pokajanje, koliki god grijesi bili. Ti grijesi kod Alla- ha, dž.š., ništa ne predstavljaju: “Čovječe, dokle god Me dozi­vaš i nadaš Mi se, Ja ću, ne obazirući se, oprostiti sve što se pojavi od tebe. Čovječe, kada bi Mi došao s grijesima kolika je Zemlja, Ja bih ti izašao s tolikim oprostom”,navodi se u kudsihadisu.
Dakle, nada ne smije nestati zbog obilja grijeha, već je potrebno da srce očisti nijjetu ovome pokajanju, te da se ono nada milosti Allaha Uzvišenog: “Ja sam kod pretpostavke Moga roba o Meni, pa neka misli o Meni šta god hoće”,rekao je Allah, dž.š., u kudsi hadisu.
Ako smatraš da je grijeh veći od Allahove milosti, tj. ako kažeš: “Moji grijesi su veliki i brojni. Allah, Moćni i Uzvišeni, neće primiti moje pokajanje.” Ako si tako postu­pio, onda ti nada nije ispravna i nisi se istinski oslonio na Allaha, već se, ustvari, oslanjaš na sebe, oslanjaš se na svoja djela. Ti si rob djela, a ne Allahov rob. Ti umišljaš da ćeš samo svojim djelima zaslužiti Allahovu milost. Ovo je oči­ta pogreška.
Naravno, ovo ne znači da mi treba da ostavimo ibadeti da zanemarimo djela, već da se ne oslanjamo na ibadeti na dobra djela, jer samo dobra djela nisu dovoljna za primanje pokajanja niti za ulazak u Džennet.
Ovo nije nikakva nova priča, kako neki umišljaju. Sallallahu alejhi ve selleme, u hadisu koji su zabilježili autori šest poznatih hadiskih zbirki kaže: “Budite ustrajni ali umjereni, i znajte da niko od vas neće ući u Džennet na osnovu svojih djela.”Ashabi su pitali: “Zar ni ti, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Ne, ni ja, osim da me Allah obaspe i pokrije oprostom i milošću.”Ovaj hadis ima više predaja, kao: “…osim da me Allah obaspe i pokrije Svojom dobrotom”; “… osim da me Allah obaspe i pokrije milošću.” “Budite ustrajni ali umjereni” znači trudite se koliko možete.
Šejh Ataullah nas u ovoj mudrosti podučava istom zna­čenju koje je izrekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellente, u ovome hadisu. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, kaže: “… niko od vas neće ući u Džennet na osnovu svojih djela.”Da li ovo znači da ćemo se razočarati? Ne, na­ravno! Nije to značenje ovih riječi, one znače da ne treba da se oslanjaš na dobra djela, već na Božansku milost.
U ljepotu pouzdanja u Allaha ulazi i to da ne gledaš na svoja djela kao na nešto veliko ili važno. Znači, ako klanjam izvjesno vrijeme pred Allahom, dž.š., ili udijelim neku značajnu svotu, nije ispravno da počnem osjećati ra­dost i zadovoljstvo samim sobom, kao da sada imam neki argument pred Allahom. Bože sačuvaj!
Ne pouzdaji se u dobro djelo ako ga uradiš. A, ako se desi suprotno i pogriješiš, neispravno je da se pitaš: “Kako će mi Allah Uzvišeni primiti pokajanje, a ja sam pogrije­šio?” Nikako ne sumnjaj u obuhvatnost milosti Svemumi- lostivog. U svakoj situaciji ti moraš biti vjernik {mu’min) koji se nada Allahovoj milosti, u nju se pouzdaje i za nju se veže.
Među devijacijama koje se mogu sresti na ovom polju jeste i prelazak nade u sigurnost, a to znači da se čovjek osjeća sigurnim od kažnjavanja: “Oni govore: ‘Vatra će nas doticati samo neko vrijeme.'”To se desilo nekim narodima prije nas. Oni su, ne obraćajući pažnju na svoja djela, sma­trali da su zauvijek odabrani Božiji narod. Tako danas neki muslimani misle da ma šta oni uradili, dokle god su musli­mani, to nije važno i ne smeta, a Uzvišeni kaže: “Od Allahove kazne siguran je samo narod kome propast predstoji.”
Nada ne smije prerasti u sigurnost, niti se smije umisli­ti postojanje garancije od Allaha, dž.š. Jedina garancija je samo u Džennetu. Ebu Bekr, radijallahu anhu, govorio je: “Kada bi mi ijedna noga bila u Džennetu, ne bih bio sigu­ran od Allahove kazne.” Neophodno je da postoji ravnote­ža između nade i jednog drugog značenja. Naravno, to je strah od Allaha, dž.š. Ovo su sve značenja pokajanja, jer ti se Allahu Uzvišenom, kaješ, ne samo iz nade, već, također, i iz straha.
Negator (kafir)gubi nadu i govori: “Neće mi Allah oprosti!”, pa se uzoholi u svome negiranju. Ovo je, tako­đer, devijacija i pogreška. Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas ka­kvo ružno djelo iz lahkosmislenosti učini, pa se poslije pokaje i poprain, — pa, Allah će doista oprostiti i samilostan biti. Tako Mi potanko izlažemo dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grešnici.”Grešnik odbija ovu plemenitu ponudu pokajanja
i popravljanja. Ovdje je cilj da se uspostavi ravnoteža izme­đu nade i između straha.
Dakle, prvi korak na ovome putu je postavljanje nade u Allaha na ispravne osnove. Kajemo se Allahu, vraćamo se Allahu, žalimo zbog onoga što smo učinili, odričemo se svakog grijeha, odričemo se svake manjkavosti, odričemo se svake vjere koja je protivna islamu. Svjedočimo da nema boga osim Allaha i svjedočimo da je Muhammed Allahov Poslanik. Allahu Svivišnji, blagosiljaj i selami našeg prvaka Muhammeda, njegovu porodicu i drugove.

Nasatvlja se, ako Bog da.

Autor: Dr. Džasir Auda

Naziv djela: Duhovni put ka Allahu, komentar trideset mudrih izreka Ibn Ataullaha el-Iskenderija;

S arapskog preveo: Mensur Valjevac

Izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar

185. str, mehki uvez, 

cijena: 10KM

U jednom predanju se navodi da je istaknuti učenjak iz Medine, imam Malik ibn Enes, radijellahu anhu, rekao: “Onaj ko postane sufija prije nego li dobro izuči fikh, takav će postati otpadnik! Onaj, pak, ko bude proučavao fikh a ne postane sufija (tj. duhovno se ne oplemeni), takav će puno činiti grijehe! A onaj ko to dvoje spoji (fikh i tesavvuf), takav će uspjeti!”
Ova misao imama Malika, radijellahu anhu, odražava upravo ono što je jedna od glavnih odlika intelektualnog pregnuća autora ovog komenatara, cijenjenog profesora Džasira Aude.

Izbor i komentar trideset mudrosti iz Ibn Ataullahovog djela El-Hikem je pokazatelj plemenitih nastojanja ovog savremenog muslimanskog alima kako treba da se radi na ujedinjavanju muslimana i konsolidovanju njihovih svih zdravih snaga i resursa.

Kolega mr. Mensur Valjevac, koji je uložio veliki trud da se ovo korisno djelo prevede na naš bosanski jezik, zavrjeđuje svaku pohvalu, Allah da ga nagradi Svojom nagradom! Allaha Uzvišenog molimo da ovo djelo učini korisnim znanjem koje će doprinijeti da čovjek sačuva svoju čovječnost (insanijet) u vremenima kada se ona, nažalost, sve više gubi.

 Opširnije: Duhovni put ka Allahu: Ka ponovnom spajanju fikha i tesavvufa

Knjigu možete naručiti OVDJE.

Akos.bA